Koja je stvarna misija Fethullaha Gulena

Piše: Osman Softić, Al Jazeera Balkan (18. januar 2014.)

Iako je i ranije aludirao na odgovornost pristalica Fethullaha Gulena za pokušaj diskreditacije njegove Vlade, turski premijer konačno je javno progovorio.

Recep Tayyip Erdogan je imenovao Gulena i njegov pokret Hizmet ili Cemat kao glavne krivce za pokušaj tihog državnog udara, rušenje turske Vlade i podrivanje briljantnog ekonomskog i kulturnog uspona Turske, koji je ova zemlja ostvarila tokom protekle decenije pod vodstvom Partije pravde i razvoja (AKP).

Ko je Fethullah Gulen, koja je stvarna uloga i misija njegovog pokreta i pristalica u političkom životu Turske i na koji način bi se mogao završiti sada već otvoreni sukob između Erdoganove Vlade i Hizmeta (tur. služenje), koji je pokušao uspostaviti paralelne strukture u državi?

Formiranje nove turske elite

Muhammed Fethullah Gulen opskurni je i kontroverzni imam, rođen 1941. u selu Korucuk u Anadoliji. Službovao je kao imam u Izmiru do 1981. godine, a zatim je penzionisan. Iako formalno nije imao visoko islamsko obrazovanje, danas ga na zapadu proglašavaju jednom od najpoznatijih svjetskih islamskih ličnosti.

Prema vlastitom priznanju, najveći intelektualni uticaj na Gulena imao je turski islamski reformator Said Nursi, od kojeg je naslijedio izrazito snažan antikomunistički sentiment i sklonost ka poduzetničkom kapitalizmu, važne osobine koje će mu kasnije osigurati velike simpatije kod njegovih bliskih prijatelja u američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA).

Upravo zbog zagovaranja neoliberalnog kapitalizma, jedan od Gulenovih biografa, Hakan Yavuz, opisao ga je kao muslimanskog mislioca koji ima najviše sličnosti sa Kalvinistima u protestantizmu, mada bi se prije moglo reći da Hizmet zbog netransparentnosti, tajnovitosti i disproporcijalnog uticaja njegovih sljedbenika u institucijama Turske više podsjeća na Opus Dei.

Gulen je do danas uspio regrutovati tri miliona pristalica u Turskoj, Americi, ali i u ostatku svijeta. Gulenova zamisao je bila da masovnim obrazovanjem anadolijske niže i srednje klase, prožetim moralnim vrijednostima islama, te matematikom, hemijom i fizikom, na duge staze formira novu tursku elitu, koja će iskorijeniti kemalistički laicizam iz turskog društva i državnih institucija i zamijeniti ga islamskim vrijednostima.

Gulen već 15 godina “na daljinski upravljač” rukovodi imperijom srednjih škola, univerziteta i poslovnih, finansijskih i medijskih korporacija koje djeluju u okviru Hizmeta u Turskoj i njihovim ekspoziturama širom svijeta.

Iako tadašnje turske vlasti nisu prijetile zatvaranjem ili nagovještavanjem bilo kakvog kažnjavanja, Gulen 1999. emigrira u SAD pod izgovorom liječenja, a potom proglašava da je u "samonametnutom egzilu".

Iz svoje rezidencije u Saylorsburgu, gradiću u Pennsylvaniji, Gulen već 15 godina “na daljinski upravljač” rukovodi imperijom srednjih škola, univerziteta i poslovnih, finansijskih i medijskih korporacija koje djeluju u okviru Hizmeta u Turskoj i njihovim ekspoziturama širom svijeta.

Tek nakon odlaska iz zemlje 2000. godine Gulen je, u odsustvu, osuđen za pokušaj rušenja ustavnog poretka i stvaranje “islamske države" u Turskoj. Iako je, zahvaljujući Erdoganu i novoj demokratskoj Vladi AK partije, presuda protiv Gulena oborena 2008. godine, on je ostao u Americi.

Pragmatični vođa

Iako na zapadu Gulena portretiraju kao idealnog protagonistu “umjerenog” islama i mirotvorca opredijeljenog za međureligijski dijalog, njegov pokret predstavlja svojevrstan kult kojim dominira “Hoca efendi”, kako Gulena njegovi sljedbenici obično oslovljavaju.

Njegova interpretacija islama, inspirirana sufijskom tradicijom, nametnuta je kao najprihvatljivija za zapadne interese. U akademskim i političkim centrima Zapada sugerira se kako bi je trebale slijediti i arapske, zemlje srednje Azije i muslimanske zajednice Evrope, Amerike i Australije.

Gulen nikada nije imao prisne kontakte, pa čak ni susrete sa liderima islamskih partija u Turskoj i nikad se nije javno oglasio o pitanju zabrane rada islamske Refah partije 1998. godine, koju je osnovao Necmettin Erbakan, čiju je Vladu kemalistički režim svrgnuo nasilnim putem.

Gulen je stoga manje disident, a više pragmatični vođa vjerskog pokreta, koji je oportunistički izabrao sigurno tlo odakle će moći lakše upravljati svojom globalnom imperijom.

Štaviše, imao je vrlo dobre odnose sa bivšim premijerima - Tansu Ciler i Bulentom Ecevitom, što, također, umanjuje njegov disidentski status. Gulen nikada nije imao prisne kontakte, pa čak ni susrete sa liderima islamskih partija u Turskoj i nikad se nije javno oglasio po pitanju zabrane rada islamske Refah partije 1998. godine, koju je osnovao Necmettin Erbakan, čiju je Vladu kemalistički režim svrgnuo nasilnim putem.

S obzirom na to da je zagovarao rehabilitaciju konzervativnog islama i desekularizaciju institucija turske države, Gulen je svoje pristalice savjetovao da na izborima glasaju za AKP, budući da i on svoje uporište i podršku ima u redovima niže i srednje klase muslimanskih vjernika u Anadoliji, koje su decenijama bile marginalizirane. Osim toga, AKP i Hizmet su se zalagali za liberalni kapitalizam kao najefikasniji ekonomski model razvoja.

Tokom protekle decenije popularna Erdoganova Vlada je, u velikoj mjeri zahvaljujući i podršci Hizmeta, na dosadašnjim izborima osvajala apsolutnu većinu glasova turskih birača. Hizmet je stoga svoju punu slobodu i procvat doživio upravo u periodu Erdoganove Vlade. Iako se može govoriti o stanovitoj međuovisnosti i komplementarnosti Hizmeta i AKP-a na bazi zajedničkih interesa i podudarnih vrijednosti, među njima su uvijek postojale stvarne političke i ideološke razlike, koje su proteklih mjeseci prerasle u otvoreni sukob.

Zbog vještog pozicioniranja simpatizera Hizmeta u najosjetljivije strukture države ovaj pokret je poslužio kao zgodan mehanizam za destabilizaciju, pa čak i pokušaj obaranja turske Vlade, od moćnijih svjetskih aktera koji Gulena koriste kao agenta za destabilizaciju Turske i to upravo u momentu kada je Turska, zahvaljujući velikom ekonomskom uspjehu, demokratizaciji i kulturnoj emancipaciji, te obećavajućem mirovnom procesu sa manjinskim Kurdima, demonstrirala nezavisnu politiku i postala snažna, respektabilna i principijelna sila sa autentičnim moralnim vrijednostima, što je sasvim nova pojava u međunarodnim odnosima.

Razočarana Amerika

Erdogan je u pravu kada kaže da je nagli uspon Turske zasmetao njenim neprijateljima. Upravo zbog toga ima osnove da se pokušaj diskreditacije Vlade AK partije s pravom može nazvati “hizmetom” (služenjem) neprijateljima Turske.

Da se ne radi samo o pukoj teoriji zavjere, što neki turski, ali i svjetski mediji spočitavaju Erdoganu, svjedoče i neke zanimljive činjenice eksperata.

Američka administracija ne krije da je nezadovoljna turskom politikom i optužila je vladu AKP-a za protežiranje svojih kratkoročnih vanjskopolitičkih interesa na štetu dugoročnih američkih ciljeva u regionu.

Michael Koplow, direktor programa Izraelskog institututa u Washingtonu, tvrdi da ne postoji niti jedna zemlja koja bi mogla nadomjestiti stratešku ulogu Turske. Amerika je, pak, zabrinuta, budući da više nije sigurna koliko može vjerovati turskom vođstvu i da li Tursku uopće više može smatrati svojim pouzdanim saveznikom, te da li je u tom kontekstu izgubila Tursku. 

Američka administracija ne krije da je nezadovoljna turskom politikom i optužila je vladu AKP-a za protežiranje svojih kratkoročnih vanjskopolitičkih interesa na štetu dugoročnih američkih ciljeva u regionu. Pod tim se prevashodno misli na tursku politiku prema Egiptu i Siriji, pružanje podrške sirijskoj opozciji i najlošije bilateralne odnose sa Izraelom u povijesti dvije zemlje.

Ono što američka administracija nikako ne želi oprostiti Turskoj jeste odluka njene Vlade da ugovor o nabavci proturaketnog odbrambenog sistema sklopi sa američkim globalnim rivalom - Kinom, a ne jednom od zemalja članica NATO-a.

Ovakvu tursku politiku SAD smatra nezrelom, ishitrenom i sebičnom. Turska, naravno, ima na to pravo, ali  Obamina administracija ne može tek tako zanemariti takvo ponašanje Turske, navodi Koplow u intervjuu koji je objavio Strategic Outlook, istraživački centar u Konji.

Drugim riječima, SAD ne prihvata nezavisnost turske vanjske politike, bojeći se da bi ona mogla ugroziti dugoročne strateške ciljeve i interese američke globalne hegemonije. Američka administracija je Turskoj, također, zamjerila na uvijenim prijetnjama da bi mogla protjerati američkog ambasadora, što je u Washingtonu dovelo do velike zabrinutosti i konfuzije o tome šta Erdogan, zapravo, misli, želi, planira i da li je potrebno u korijenu mijenjati odnos američke politike prema Turskoj.

Vrlo je moguće da su Amerikanci pokušali iskoristiti paralelne državne strukture koje su u Turskoj formirale Gulenove pristalice, kako bi destabilizirali Erdogana i na kormilo AKP-a, a time i turske Vlade, doveli pouzdanijeg partnera.

Gulenova stvarna misija

Amerika je 1953. svrgnula premijera Mossadiqa u Iranu, 1965. Sukarna u Indoneziji i 1973. Salvadora Allendea u Čileu. Umjesto njih trojice instalirala je najveće diktatore 20. stoljeća - šaha Rezu Pahlavija, Suharta i Pinočea.

U prilog ovakvoj analogiji su i dokumentovani podaci da je mreža Gulenovih škola tokom devedesetih poslužila kao pokriće za 130 operativaca CIA-e u Uzbekistanu i Kirgistanu, koji su kao nastavnici engleskog jezika špijunirali za američku Vladu.

Edmonds navodi da je ključna poveznica Fethullaha Gulena i njegovog pokreta sa CIA-om bio Graham Fuller, analitičar RAND-korporacije, akademik, bivši šef ureda CIA-e u Kabulu, te potpredsjednik National Intelligence Councila u Americi.

Osman Nuri Gundes, bivši šef turske obavještajne službe (MIT), u svojim memoarima Vrijeme prevratanavodi čak i kodni naziv “mostovi prijateljstva”, pod kojim su djelovali operativci CIA-e koji su djelovali u okviru Gulenovih škola u spomenutim zemljama. Ovo pitanje detaljno je u svojim memoarima Classified Woman: Sibel Edmond Story, elaborirala Sibel Edmonds, bivša prevoditeljica FBI-a i jedna od najpoznatijih američkih zviždačica iz domena nacionalne sigurnosti.

Edmonds navodi da je ključna poveznica Fethullaha Gulena i njegovog pokreta sa CIA-om bio Graham Fuller, analitičar RAND-korporacije, akademik, bivši šef ureda CIA-e u Kabulu, te potpredsjednik National Intelligence Councila u Americi.

Iako je negirao spomenute navode o ulozi Gulenovih škola u skrivanju agenata CIA-e, Fuller priznaje da je u zaštitu Gulena od protjerivanja iz SAD-a 2006. pisao FBI-ju i američkom Ministarstvu za domovinsku sigurnost. Fuller je naveo da Gulen ne predstavlja prijetnju Americi, pa je na osnovu te podrške ostao u SAD-u. Druga ličnost s kojom je Gulen, također, imao bliske relacije je Morton Abramowitz, također bivši operativac CIA-e u Turskoj, a kasnije ambasador SAD-a u toj zemlji.

Iako je sve vrijeme tvrdio da misija njegovog pokreta nije politička, već edukativna i kulturna, najnoviji događaji u Turskoj pokazali su da je Gulenov cilj u konačnici bio uspostava političke kontrole nad institucijama turske države, ali ne na transparentan način, putem učešća na izborima, već infiltracijom u policiju, sudstvo, tužilaštvo, obavještajne službe, te obrazovne, kulturne i finansijske institucije u Turskoj.

O tome svjedoči i Gulenov apel sljedbenicima, koji datira još od kraja devedesetih: “Pozivamo naše prijatelje na položajima u zakonodavnoj vlasti i institucijama države da se osposobe za administraciju, kako bi, kada zato dođe vrijeme, mogli restaurirati tursku državu da ona bude plodotvornija u ime islama na svim njenim razinama. Moramo sačekati kada za to dođe pravi trenutak i kada prilike za nas budu najpovoljnije. To ne smijemo učiniti prerano.”

Zakulisne radnje

Ta vrsta infiltracije nanijela je štetu ugledu Turske u svijetu, o čemu svjedoče hapšenja mnogih nevinih ljudi, a koje su provodile Gulenove pristalice u tužilaštvu, sudstvu i policiji. Kako tvrdi Organizacija za slobodu štampe, novinari Ahmet Sik i Nedim Sener utamničeni su 2011. isključivo zbog profesije kojom se bave, a nikako zbog subverzivnih djelatnosti i veza sa ultranacionalističkim elementima, što im je pripisano.

Za razliku od Erdogana, koji se ozbiljno suprotstavio izraelskoj politici, Gulen gaji bliske odnose sa Izraelom i članovima jevrejskog lobija u Americi i oštro je kritizirao flotilu Mavi Marmara.

U knjizi Imamova vojska Ahmet Sik navodi i dokaze o miješanju Gulena u rad policije i sudstva, ali i o aktivnostima kojima se bavi iza kulisa, kako bi svojim pristalicama osigurao političku moć i uticaj u Turskoj. Postoje indicije da 95 posto uposlenika policijske službe u Turskoj pripada Gulenovom pokretu. Neki eksperti, pak, opovrgavaju navode o njihovoj infiltraciji, jer su i Gulenovi sljedbenici, kako tvrdi profesor Mucahit Bilici sa Univerziteta u New Yorku, turski građani, a Hizmet nije nikakva tajna organizacija.

Za razliku od Erdogana, koji se ozbiljno suprotstavio izraelskoj politici, Gulen gaji bliske odnose sa Izraelom i članovima jevrejskog lobija u Americi i oštro je kritizirao flotilu Mavi Marmara, kada su njeni aktivisti pokušali silom dostaviti pomoć stanovnicima Gaze pod opsadom. Gulen je upozoravao na to da se to nije smjelo činiti bez prethodog odobrenja izraelskih vlasti.

Erdoganov uspjeh i državnička sposobnost da stvori ekonomski jaku i prosperitetnu Tursku, a da njenu politiku učini autentičnom i nezavisnom je, izgleda, već dobrano iziritirala službeni Washington i Izrael, da ne iznenađuje ako je Gulenov Hizmet identificiran kao mehanizam za promjenu smjera turske politike i nametanje nove verzije sekularističkog modela Turskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.