Španija opterećuje eurozonu

Španija od Evrope treba milijarde, da bi spasila svoje banke. To pojačava pritisak na Njemačku koja bi mogla biti primorana dati još više novca, smatra Bernd Riegert.

Sedmicama se konzervativna vlada premijera Mariana Rajoya borila protiv nečeg što se činilo neizbježnim. Španija mora prihvatiti pomoć ostalih zemalja članica EU-a da bi svoje banke zaštitila od katastrofalnog vala bankrota. Ponosni Rajoy, koji je u novembru 2011. na mjestu premijera zamijenio socijalista Zapatera, okliznuo se u borbi s krizom, baš kao i njegov prethodnik. Španija u svom proračunu nema dovoljno novaca kojim bi poduprla banke.

Na finansijskim tržištima ova zemlja, koja je zapela u recesiji i koja pati od velike nezaposlenosti, ne može posuditi nikakav novac uz razumne troškove. Zadnji izlaz joj je evropski fond za spašavanje EFSF. Preko njega bi španskoj državi trebalo biti isplaćeno 100 milijardi eura, koje će biti iskorištene za sanaciju njenih gotovo propalih banaka.

Rizik nosi porezni obveznik
Rizik će preuzeti ostale članice eurozone, prije svega Njemačka. Preciznije rečeno, rizik na kraju snose porezni obveznici. Nije slučajno da se za spašavanje španskih banaka zalaže njemačko udruženje banaka. Jer kriza u Španiji ostavlja posljedice i na ostale banke u Evropi, na one koje su ulagale u Španiji. Što znači da, kad njemačka kancelarka pomaže Španiji, onda ona pomaže i njemačkim bankama, kao i samoj sebi.

Sad sve ovisi o reakcijama na finansijskim tržištima. Budu li kamate za španske državne kredite ostale i dalje tako visoke kao što su bile do sada, onda će Španija preko EFSF-a morati otplaćivati i svoja tekuća dugovanja, a ne samo zajam kojeg je uzela za spašavanje banaka. Koliko će visok taj iznos biti, još je teško procijeniti. Raspoloživih 200 milijardi eura iz fonda za spašavanje EFSF-a bit će dovoljno za rješavanje problema banaka. No bude li Španija trebala još više novaca, ta će sredstva morati doći iz novog evropskog stalnog fonda ESM-a, koji bi zapravo s funkcioniranjem trebao početi u julu. No najveći dioničar ESM-ugovora još ga uvijek nije ratificirao. Klubovi zastupnika vladajućih i opozicije u njemačkom parlamentu još se uvijek oko njega svađaju. Taj bi se sukob trebao riješiti što je prije moguće. Ratifikaciju treba hitno provesti.

Italija je naredna?
Međunarodni pritisak na države eurozone, a prije svega na Njemačku, da učine više za spas prezaduženih zemalja samo će rasti. Zahtjevi Evropskoj središnjoj banci (ESB) da štampa više novca da bi se refinancirale problematične države, postat će opet glasniji. Koliko će se još dugo Njemačka i ESB moći braniti od ovakvih poziva? Koliko dugo još ima smisla braniti se od ovakvih poziva?

Sa Španijom je, nakon Grčke, Portugala i Irske, sada i četvrta zemlja eurozone priznala da više nije u stanju vlastitim snagama pokrivati svoje troškove. Ovakav razvoj događaja pokazuje da su dosadašnji recepti za rješavanje krize zakazali. Sljedeća zemlja mogla bi biti Italija. Tada nijedan "kišobran za spašavanje" ne bi više bio dovoljno velik da pokrije sve te ogromne dugove.

Na rubu ponora
Ako bi nakon izbora 17. juna Grčka zapala u haos, stvarno bankrotirala i napustila eurozonu, to bi izazvalo nove potrese na finansijskim tržištima. Zemlje eurozone na rubu su ponora. A izlaz se nigdje ne nazire. Čak naprotiv. Evropa bi u krizu mogla povući cijelu svjetsku ekonomiju. Uvjerljivo rješenje ne nudi niko. Fiskalni sporazum, bankarska unija, teza o "više Evrope" možda pomažu da se spriječi neko novo nekontrolirano zaduživanje. No djelovati treba već danas.