Omerdino Polje nakon poplava: Sjekirom sam isjekla nov ormar, i smijala se i plakala... (FOTO)

Aida Redžepagić, čitateljka Radiosarajevo.ba, posjetila je proteklih dana Maglaj i to nakon poplavava koje su pogodile našu zemlju. 

Sa nama dijeli svoje utiske stečene u ovoj posjeti pa tako piše kako se za polazak na put i pomoć ugroženima nakon poplava najprije psihički pripremila. Potom je uslijedila i tehnička priprema u vidu čizama, rukavica, maski i ostalih potrepština...

"Duboko udahnula i krenula. Ono sto me dočekalo na samom ulazu u Maglaj bilo je strašno! Nesnošljiv smrad, gomile smeća. Nisam se još uvijek sabrala od prvog šoka kada je uslijedilo drugo iznenađenje, ovaj put mnogo pozitivnije: kolone pomoći koje ulaze u grad, nebrojeni volonteri, kombiji i kamioni sa natpisima velikih i malih firmi od kojih svi na svoj način pomažu.

 Bišćani, Kakanjci, Sarajlije, Fojničani, svi čiste kao da su u svojoj avliji. Stanje u gradu je haotično ali već nakon sat vremena dolazimo u mjesto koje se zove Omerdino polje", kaže Redžepagić.

"Parkiramo se i otvaramo kombi pun paketa, uglavnom sanitarnih sredstava. Odmah nam počinju pritrčavati ljudi sa pitanjima šta im nosimo, slijedi blago razočarenje. Drago im je sto smo donijeli sredstva za čišćenje i dezinfekciju, nemaju ni to, ali oni bi hljeba i vode. Duša mi zastaje u grlu, ne mogu da vjerujem da ljudi nemaju hranu.

U tom trenutku vozač, ljudina toliko živopisan da zaslužuje posebnu priču, otvara svoju torbu i vadi hranu koju je ponio za sebe i dijeli naokolo", priča Redžepagić.

Prema njenim riječima, nosili su sanitarna sredstva ljudima koji nemaju šta da očiste jer ni prije nisu imali mnogo, a sada nemaju ništa. Žive u montažnim kućama koje nemaju zidove od cigle i potpuno su natopljene i nemoguće ih je uopće očistiti. 

"U nekoliko kuća u koje sam ušla, ljudi su otvorili kesu, pogledali šta ima unutra i odvadili stvari koje već imaju da odnesem negdje drugo, nekome ko to još nije dobio i upućivali me na kuće koje su zavučene “i nekako ih svi preskoče”. Ovako veliki ljudi učine da ti duša poraste i naprosto im morate dati ono što im nikada nije od viška, čvrsti zagrljaj", ističe Aida.

U Maglaju je doživjela sve, tugu, bol, čudjenje, strah, smijeh, jedinstvo, mladost, a i ludost. 

"Mislim da stvarno, ali stvarno, nigdje na svijetu nećete vidjeti kamion okićen novogodišnjim ukrasima kako čisti grad nakon potpune katastrofe, niti ćete doživjeti da vas u potpunom ludilu, gdje ljudi nemaju najosnovnija sredstva za život zaustavi čovjek na ulici i pita: “Djevojko, da slučajno nemaš neku kremu za ruke, bilo kakvu, da ponesem ženi. Čisti već danima, žao mi je, da joj samo vidiš ruke!”, ili da vas ljudi bukvalno prisile da sjednete i popijete kafu iako imaju mozda jos samo litar pitke vode u kući", kaže Aida. 

Ljudi su i ljuti i zahvalni u isto vrijeme. 

"Jedna gospođa mi je pričala kako je noć kada je voda počela nadolaziti sav namjestaj podigla na stolice i stolove (ruke su joj u ranama do ramena) i bila presretna kada je vidjela da je čitav, a vec sljedece jutro, kada se počeo sušiti, naravno, počelo je i raspadanje: “Gledam ja onaj ormar, nov, a raspada se. I sad ja to trebam baciti!? Siđem ja fino u podrum, uzmem onu sjekiru, pa iz sve snage udri po njemu! Čitavog sam ga isjekla na komade! I smijem se i plačem!”", citira Redžepagić. 

Vratila se kući blatnjava do grla, jedva je čekala sve da skine sa sebe i sapere blato, da skine tih bar 5 kila koliko se činilo da je teža. 

"Voda je saprala prašinu, ali onaj mulj u koji sam zagazila u Omerdinom Polju nikada saprati neću, mislim da će mi korak uvijek biti teži", ističe Aida.