Kako se u Sarajevu živjelo u 17. vijeku: Dugovječni, čedne žene i buntovnici

Evlija Čelebija, turski putopisac, Sarajevo će posjetiti 1660. U tom, kako je zapisao*, krasnom i kamenom gradu bilo je 17,000 kuća i 300 sebilja koji su izgrađeni iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. 

Evlija Čelebija o Sarajevu: Bijelo zrno bisera

*Iz knjige Putopis Evlije Čelebije Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost Sarajevo, 1967.

U tom je šeheru klima, piše Čelebija, bila jako prijatna, pa su ljudi bili rumeni. „Sa sve četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima mnogo. Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo.“ Pritom su stanovnici Sarajeva bili bogobojažljivi ljudi, čistog, ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Bili su daleko od zavisti i mržnje i svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja, bili istrajni u molitvi.

„Narod se u ovom kraju u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju.“

Piše Čelebija i kako se mahalskim ulicama ne može proći od slatkih derana (nestašna djeca): „Imaju tako jako mnogo djece. Bog im dao još više!“

Ljubav prema nadimcima

Sarajevski 'derani', 1905.

Ipak, Sarajevo nije voljelo spore ljude, ljude bez ikakvog znanja, a poštovalo je „one koji imaju bilo kakvo znanje; visoko učenim i moralnim ljudima daju čak i zekat“

U gradu se govorilo tada šest jezika: bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski; za Čelebiju je jezik Sarajeva „najsličniji latinskom“. Navodi putopisac kako narod ove zemlje svoja imena voli kratiti, pa tako Ahmed postaje Ahmo, Sulejman Suljo, a Alija Aljo. Ženska imena, tada moderna u gradu, bila su Saliha, Saniha, Razija, Merzija, Merjema, Huma, Hava, Hasna, Umihana, Nadira...

„Prezimena su im opet kao Lubzade (Ljubović ili Lubić), Filipzade (Filipović), Čovo-zade (Čović), Junak-zade (Junaković), Dešo-zade (Dešić). Imena njihovih robova su Hurem, Behlul, Juro, Safo, Hojrad, Ferhad.“

Zapisuje putopisac da je u gradu tada bilo mnogo prvaka ili ajana (istaknute ličnosti) i velikaša ili kibara (plemići). Prvaci bi nosili ogrtače od saja-čohe (crvena vunena, finija tkanina), saja-kontoše (izvezene džube – odore muslimanskih učenjaka) i ćurak od samura (krzneni ogrtač). Zimi bi im ćurkovi, navodi Čelebija, bili postavljeni kožom crvene bosanske lisice i nosili bi košulje od atlasa (naziv za vrstu sjajne tkanine, drugačijeg veza). Obuća bi bila potpuno žuta, a čalme (turban, povez oko glave), šarene i vezene zlatom, zavijene oko glave kao kod careva.

Žene Sarajeva...

U Sarajevu je tada bilo više hiljada starih i dugovječnih ljudi koji su „bili i prošli, oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosječni život od 70 godina“

Ljudi srednjeg imovnog stanja nosili su također čohu, ali pohabanu i obuća bi im bila nešto prostija. Oni bi zimi nosili dubrovačke krznene ogrtače, dobro znane u tom dobu, postavljene crnom janjećom vunom. Oni siromašni su također nosili nošenu čohu, a na glavi bi im bili zeleni krajiški kalpaci.

Žene Sarajeva su ostavile poseban dojam na Čelebiju.

„Ljepotice, čedne poput Rabije Adevije i pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, riječi su im odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biser. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biser.“

Čelebija dalje piše da se žene u ovom šeheru odijevaju u crvenu i žutu čohu, a na noge obuvaju žute papuče i tomake - žute čizme od meke kože. Na glavu bi stavljale skupocjene fesiće od čohe, dibe (svilena tkanina protkana zlatom) i kadife (svilena baršunasta tkanina), dok su preko njih išle tzv. zavijače, tanko bijelo platno i crna peča (marama od domaćeg platna koja se dijagonalno presavija i tako stavlja na glavu).

Ipak, vrlo rijetko bi šetale van kuće, jer su „čedne i čestite“.

Vidovnjaci

Foto: Dovla.net

„Hvala Bogu, njegovo (sarajevsko, op.pr.) se mnogobrojno stanovništvo iz dana u dan množi.“

Što se tiče zanimanja, najbrojniji su bili oni koji su služili kao graničarski ratnici i oni koji su se bavili trgovinom. Zatim je bilo državnih službenika(!), te obrtnika i mjenjača novca (sarrafi).

„Njegovi su (Sarajeva, op.pr.) stanovnici po svom junaštvu, odvažnosti i čvrstini vitezovi s osobinama Sama i Nerimana (Neriman je pradeda, a Sam deda najvećeg perzijskog junaka Rustema, glavnog lika Firdusijeve Šahname) tako da se čak svi ratnici na krajini ejaleta Budima, Egre, Kanjiže i Bosne regrutuju iz serhata (serhat, tur, krajina, pogranični kraj, op.pr.) Bosne. Oni dan noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane“.

Piše Čelebija, u dijelu 'anegdote zanesenjaka', kako su Sarajevu tada bili dobro znani vidovnjaci i „božji ugodnici“.

Jedan među njima bio je Abdi Čelebija koji je prorekao tačno, tvrdi putopisac, veliki požar koji se desio nakon dolaska Čelebije u Sarajevo (o kojem postoji samo ovaj zapis, naveo je Hamdija Kreševljaković u svojim Esnafima i obrtima u BiH, Narodna Prosvjeta, 1958, op.pr.), te Deli Nisa-kaduna (kaduna, tur. dama, gospođa, op.pr.) koja bi „nadahnuta otkrovenjem, zanesena, dobra i povučena (...) šetala kao da je gluha i nijema“.