Zz

Zadaci iz Petersburga – Zahtjev za članstvo – Zajedničko djelovanje – Zajednička prijevozna politika – Zajednička trgovinska politika – Zajedničko stajalište – Zapadnoevropska unija – Zaštita potrošača – Zaštita životinja – Zelena knjiga

Zadaci iz Petersburga
Niz zadataka uspostavljenih u junu 1992. na Vijeću ministara Zapadnoevropske unije (WEU) održanom u hotelu „Petersberg“ nedaleko od Bonna/Njemačka. Tada su države članice WEU-a izrazile svoju spremnost da stave na raspolaganje vojne jedinice iz čitavog spektra konvencionalnih oružanih snaga za vojne zadatke koji se vode pod nadležnošću WEU-a. Definirane su različite vrste vojnih zadataka koje WEU može poduzeti: osim doprinosa kolektivnoj obrani u skladu s Ugovorom iz Washingtona i Ugovorom iz Bruxellesa, vojne jedinice država članica WEU-a mogu biti upotrijebljene za: humanitarne zadatke i zadatke spašavanja; zadatke održavanja mira; zadatke borbenih snaga u rješavanju krize, uključujući uspostavljanje mira. Ti su zadaci danas izričito uključeni u Ugovor o Evropskoj uniji i čine sastavni dio Evropske odbrambene i sigurnosne politike.

Zahtjev za članstvo
Zahtjev za članstvo je kraće pismo koje potpisuje predsjednik države i/ili predsjednik vlade države koja podnosi zahtjev. U zahtjevu se ističe evropska pripadnost države koja podnosi zahtjev, uključenje u EU kao cilj njene politike i njeno spremno prihvatanje svih ciljeva Unije, kao i obveza koje proizlaze iz članstva u Uniji. Zahtjev za članstvo može pratiti dokument koji ga sadržajno podupire i u kojem se navode postignuća države podnositeljice zahtjeva u procesu približavanja EU. Zahtjev za članstvo upućuje se Vijeću EU, odnosno, državi koja u vrijeme podnošenja zahtjeva njime predsjedava.

Zajedničko djelovanje
Ovaj termin označava koordinirano djelovanje država članica prema kojem se mobiliziraju resursi svih vrsta (ljudski resursi, know-how, finansiranje, oprema i tako dalje) kako bi se postigli specifični ciljevi koje je Vijeće postavilo na osnovu opštih smjernica iz Evropskog vijeća.

Zajednička prijevozna politika
Cilj zajedničke prijevozne politike je postaviti zajednička pravila koja se primjenjuju na međunarodni prijevoz na ili iz teritorija država članica ili prijelaz preko teritorija jedne ili više njih. Također se bavi određivanjem uvjeta pod kojima prijevoznici koji nemaju prebivalište u državi članici mogu pružati usluge unutar države članice, te pokriva mjere za poboljšanje sigurnosti prijevoza.
Stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama, odluke se sada donose u skladu s procedurom suodlučivanja

Zajednička trgovinska politika
Zajednica nosi isključivu odgovornost za zajedničku trgovinsku politiku. Prema toj politici, između država članica Zajednice uspostavljena je carinska unija, s jednakim načelima koja upravljaju promjenama u iznosima taksi, zaključivanjem sporazuma o pristojbama i trgovini s državama koje nisu članice, politikom uvoza i izvoza, itd. Odluke donosi kvalificirana većina u Vijeću. Ugovorom iz Amsterdama Vijeću je omogućeno da, jednoglasno djelujući, proširi raspon zajedničke trgovinske politike na međunarodne pregovore i sporazume o uslugama i intelektualnom vlasništvu. Ugovorom iz Nice također je omogućeno da se takvi sporazumi mogu sklopiti putem glasanja kvalificirane većine. Međutim, postoje iznimke koje se odnose na sporazume u sektorima za koje odgovornost dijele države članice i Zajednica, a koji i nadalje podliježu jednoglasnosti. Takve iznimke uključuju trgovinu kulturnim i audiovizualnim uslugama kao i trgovinu obrazovnim uslugama.

Zajedničko stajalište
Zajedničko stajalište u kontekstu vanjske i sigurnosne politike oblikovano je kako bi saradnju učinilo sistematičnijom i poboljšalo njenu koordinaciju. Države članice trebaju se pridržavati takvih stajališta koja su jednoglasno usvojena na sastancima Vijeća i podupirati ih.

Zapadnoevropska unija (WEU)
WEU je uspostavljen 1948. godine Ugovorom iz Bruxellesa. To je evropska organizacija uspostavljena radi saradnje u odbrani i sigurnosti. Sastoji se od 28 zemalja koje imaju četiri različita statusa: države članice, pridružene članice, promatrači i pridruženi partneri. Sve su zemlje EU punopravni članovi osim Danske, Irske, Austrije, Finske i Švedske koje imaju status promatrača. Šest pridruženih članica su Češka Republika, Mađarska, Island, Norveška, Poljska i Turska, a postoji i sedam pridruženih partnera – Bugarska, Estonija, Latvija, Letonija, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Ugovorom iz Amsterdama WEU je proglašen „integralnim dijelom razvoja Unije“ jer mu je dana mogućnost djelovanja u području odbrane. WEU je imao značajnu ulogu u prvim zadacima iz Petersberga, kao što je odred policije u Mostaru ili suradnja s policijom u Albaniji. No sada je, čini se, ta uloga napuštena u zamjenu za razvoj vlastitih struktura i osposobljenosti unutar Unije u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Prijenos osposobljenosti za djelovanje WEU-a na Uniju to potvrđuje. Supsidijarna tijela WEU-a, Institut za proučavanje sigurnosti i Satelitski centar, preneseni su na odgovornost Unije 1. januara 2002. Ugovorom iz Nice također je izbrisan iz Ugovora o EU-u određen broj odredbi koje uređuju odnose između WEU-a i Unije. Glavno preostalo područje odgovornosti WEU-a je članak V. – kolektivna odbrana. Čini se da je prijenos te odgovornosti na Uniju odgođen.

Zaštita potrošača
Zaštita potrošača razrađena je Ugovorom o EZ, koji je umetnut Ugovorom iz Maastrichta. Namjena mu je da promiče zdravstvene, sigurnosne, gospodarske i pravne interese potrošača i njihovo pravo na informacije. Izričito se navodi druga pravna osnova za postizanje ovih ciljeva koja zahtijeva proceduru saodlučivanja za sve mjere koje uključuju bliskije usklađivanje zakonodavstava država članica u vezi s dovršenjem jedinstvenog tržišta kad se radi o zaštiti potrošača. Istovremeno, on propisuje da pojedine aktivnosti kojima se podupire i dopunjava politika koju provode države članice valja usvojiti u skladu s procedurom suodlučivanja, nakon savjetovanja s Ekonomskim i socijalnim odborom. Država članica može zadržati ili uvesti mjere za zaštitu potrošača koje su strožije od onih koje je utvrdila Zajednica, pod uvjetom da su kompatibilne s Ugovorom i da je Komisija o njima obaviještena.

Zaštita životinja
Pitanje zaštite životinja najprije je dotaknuto u deklaraciji priloženoj Ugovoru o EZ-u prilikom Međuvladine konferencije o političkoj uniji 1991.-1992. U svom „Protokolu o zaštiti i skrbi o životinjama“, Ugovor iz Amsterdama propisuje nova pravila za djelovanje EU-a u ovom području. On priznaje životinje kao bića koja osjećaju i obvezuje evropske institucije da pri formuliranju i provedbi politika Zajednice u potpunosti poštuju zahtjeve vezane za zaštitu životinja. Zakonski propisi Zajednice na području zaštite životinja imaju za cilj zaštititi životinje od nepotrebne patnje u trima glavnim domenama: uzgoju, prijevozu i usmrćivanju. Kao dio obuhvatne strategije o sigurnosti prehrambenih proizvoda, ostale politike Zajednice (poljoprivreda, prijevoz, unutarnje tržište i istraživanje) također moraju uzeti u obzir ovu potrebu. U saradnji s nadležnim ovlaštenim tijelima država članica, Ured za prehrambene proizvode i veterinarstvo (Food and Veterinary Office - FVO) izvršava preglede na licu mjesta kako bi osigurao poštivanje zakonskih propisa Zajednice.

Zelena knjiga
Zelene knjige Komisije su dokumenti čija je namjena potaknuti raspravu i pokrenuti proces savjetovanja o određenoj temi na evropskoj razini (npr. o socijalnoj politici, jedinstvenoj valuti, telekomunikacijama). Ova savjetovanja zatim mogu rezultirati objavljivanjem Bijele knjige koja zaključke rasprave pretvara u praktične prijedloge za aktivnosti koje poduzima Zajednica.