Zrinka Bralo: Gaydar - Apsolutno romantično

Piše: Zrinka Bralo

Usred Londona, u srcu kapitalističko-potrošačke zavjere koja se zove Oxford Street, nalazi se „Appleova“ prodavnica. Kao stari obožavatelj „Maca“, ja se prosto ne usuđujem ući u tu crkvu moćne elektronike upakovane u bijelu ili crnu lijepo dizajniranu plastiku, jer se bojim da će moja antipotrošačka ideologija kapitulirati čim dotaknem novi „iphone 3G“.

Ali, prije par dana uhvati me neizbježni pljusak dok sam lutala gradom tražeći neku ulicu, pa se sakrih pred ulazom zgrade a ljubazni mladić koji se krio od kiše sa mnom u istom ulazu, isuka „iphone“ da mi pomogne u orijentaciji, jer ima GPS na telefonu. I dok sam se ja tako divila napravi koja mi nalazi pravac u životu, isti dečko mi ponosno pokaza i ostale aplikacije na ovom čudu modernih komunikacija. Jedna mala ikonica u donjem desnom uglu privukla mi je pažnju. A šta je ovo sto piše „GAY“? A, to je Gaydar, reče dečko i laganim dodirom na sličicu otvori vrata u svijet homoseksualnog života u metropoli. Naime, „Apple iphone“ ima aplikaciju koja dječaku kaže gdje se oko njega nalaze ostali dječaci koji vole dječake da bi izašli na kafu, druženje a i više. Jedan o njih se krio od kiše 500 metara od nas! Ispričasmo se dečko i ja, a u tom prestade kiša i svako ode svojim poslom, ja na dosadni sastanak a on možda na kafu sa nekim dječakom kojeg je spazio na telefonskom radaru dječaka. Moram priznati da sam bila malo zavidna, što zbog telefona, što zbog toga jer moram na posao a on možda ode na kafu, a možda i više.



Homoseksualnost, lezbejstvo ili istospolnost („same-sex“) stvar je normalnosti u javnom prostoru u Velikoj Britaniji do te mjere da, posebno mladi, ljudi osjećaju da mogu o svom načinu života otvoreno komunicirati sa potpunim strancima dok se kriju od kiše u prolazu. Zapravo, jedina abnormalnost javlja se kad se otkrije neko ko ima predrasuda prema ljudskim bićima koja vole i dijele život sa drugim ljudskim bićima istog spola. Tako je nedavno moja lokalna opština dospjela na naslovne stranice svih novina jer su otpustili matičarku koja je iz svojih religioznih ubjeđenja odbijala da vjenča istospolne parove. Naime, u Britaniji je na snazi zakon o jednakosti kojim je ozakonjen brak (i naravno razvod) između osoba istog spola. Matičarka ima pravo na svoju vjeru, ali po istom zakonu, pravo na jednakost uključujući i brak za homoseksualce i lezbejke jače je od njenog prava na religiju na radnom mjestu, koje je – po definiciji – javni prostor. Par desničarskih grupica malo je zakukalo oko matičarkinog prva na vjerska osjećanja, ali – uzalud. Zakon je zakon, pos’o je pos’o, brak je brak, a bogu se moli kod kuće.

Ovaj preobrat u načinu razmišljanja i odnošenja prema načinu ispoljavanja spolnog identiteta nije se desio preko noći. Do sedamdesetih godina homoseksualnost se još uvijek klasificirala kao mentalno oboljenje. Do prije desetak godina britanski političari su podnosili ostavke kad bi procurilo da imaju lažne žene a zapravo vole muškarce. No, kroz ove skandale postalo je jasno da su birači zamjerali političarima ne to što su homoseksualci nego to što lažu da nisu. Danas se jedanaest članova britanskog parlamenta, iz svih partija, javno izjašnjavaju kao homoseksualci, a laburistička vlada je prošle godine najavila da ima namjeru uvesti mjere kojima će povećati broj predstavnika homoseksualne populacije u parlamentu na 39. Vrlo često se u oglasima za posao posebno ohrabruju molbe manjinskih grupa kao što su istospolno seksualno orijentirani građani.

Naravno, prije politike desila se – lova. Fenomen poznatiji kao „pink pound“ (ružičasta funta). Imućni istospolno orijentirani građani su jednostavno bojkotovali kompanije i institucije koje su ih diskriminirale, ali još uvijek bile spremne da im uzmu pare. Danas, kao „Apple“, mnoge su kompanije, u svoju poslovnu strategiju ugradile posebne proizvode za otimanje para ovoj grupi potrošača.

Uz ekonomsku moć paralelno je išla i medijska i kulturna emancipacija, te su se s početka devedesetih svi tukli da imaju bar jednog „gay“ prijatelja da bi dokazali svoju liberalnost i progresivnost. Svake godine početkom jula centar Londona se zatvori za Paradu Ponosa (Gay Pride). Prije 40 ili čak 10 godina to je još uvijek bila progresivno-subverzivna parada. Ove godine se na Paradi ukazala premijerova žena, gradonačelnik Londona i bivši komandir londonske policije, poznati i priznati homoseksualac. A na listi sponzora je niz institucija od „Coca Cole“ do „Lloyds“ banke. Vođa opozicije se zvanično izvinuo zbog antihomoseksualnih stavova njegove partije u prošlosti a u predizbornoj kampanji paradira nekoliko homoseksualnih kandidata. Mrtvi politički i financijski „establishment“ pomiješan sa šarenilom kostima i razdragane omladine.

Međutim, mnogo ozbiljnija bitka za ljudska prava dešavala se godinama u britanskim sudnicama dok se kroz seriju test-slučajeva lezbejke i homoseksualci nisu izborili na pravo na zakonsku jednakost. Brak je najbolji primjer te institucionalne jednakosti. Osim javne deklaracije ljubavi i zajedničkog života, brak kao institucija ima niz drugih implikacija za istospolne parove, kao što je pravo na zajedničku penziju, rađanje ili usvajanje djece, pravo na nasljeđivanje imovine, pravo na odluke života i smrti u slučaju nesreće. Sve one stvari koje heteroseksualni bračni parovi uzimaju zdravo za gotovo sada su dostupne istospolnim parovima ako to žele. I naravno, ovaj zakon i istospolni brak kao institucija u sekundi su začepili usta svim zaostalim i neobrazovanim koji mrze homoseksualce i lezbejke, pa i ako mrze sad svoju mržnju ne mogu više javno propagirati, jer će izgubiti posao ili završiti u zatvoru. Kao u priči, čak i zakonski ljubav je pobijedila mrznju. Apsolutno romantično!

radiosarajevo.ba