Velko Attanassoff : EUforija ili EUfobija

Piše: Velko Attanassoff*

Desetogodišnji san
Za političare je ulazak u Uniju predstavljao kraj teškog desetogodišnjeg cjenkanja i raznih inspekcija, pa su, tako usrećeni, pomislili kako će sve to biti završena priča kada se jednom pristupi Uniji. Evropski fondovi su se ukazali kao bljesak nade, a već je sve učinjeno da se zadovolji Evropska komisija. U prilog „teškom cjenkanju“ svjedoče neke činjenice: Bugarska je morala zatvoriti neke nuklearne elektrane, primjerice, ili provesti ključne reforme u poljoprivredi kako bi imala pravo na strukturne fondove Unije.

Običnom bugarskom građaninu ulazak u Evropsku uniju označavao je posljednju nadu da se oslobodi vladavine bugarskih političara ili da to barem Evropska unija uradi za njega. U vremenu tranzicije iz komunizma do evropskih integracija, bugarski građani i građanke stekli su neku čudnu predstavu da domaće političare mogu smijeniti i promijeniti samo stranci a nikako domaći građani. Dakle, Bugarima i Bugarkama je priključenje Evropskoj uniji trebalo donijeti kraj endemične korupcije i nepotizma, više sigurnosti i poštivanja zakona, te obezbijediti bolju budućnost njihovoj djeci. Ali, avaj, već su prošle dvije godine od ulaska u Evropsku uniju, a ni građani ni političari nisu dobili ono čemu su se nadali.

Stara, nova vlast
U slučaju bugarskih vlasti potpuno je tačna i precizna narodna izreka da „vuk dlaku mijenja, ali nikad ćud“. Bugarska je povezana s toliko skandala na planu korupcije, nedovoljno pouzdanog pravosudnog sistema i nekonzistentne implementacije eu-zakonodavstva da je naprosto čudno kako još nije postala prvom zemljom koja je izbačena iz Evropske unije. Vlada se brani tvrdnjom da nema dovoljno administrativnih (čitaj: intelektualnih i stručnih) kapaciteta za potpuno i pravilno iskorištavanje evropskih fondova. Čini mi se da je ovo jedina stvar o kojoj sadašnja bugarska vlada ne laže, jer je svim poznato da je u protekle dvije „evropske“ godine iskorišteno samo 0,3% sredstava iz kohezivnih i strukturnih fondova Unije namijenjenih za Bugarsku.

S druge strane, građani i građanke Bugarske nisu do kraja sigurni u to ko zaista vlada zemljom kada narodni i međunarodni monopolisti odbijaju poštivati bugarske zakone i zakone Evropske unije. Razlozi koji dovode do toga kriju se u lobističkim interesima, raširenoj korupciji i činjenici da ne postoji zakon kojim se precizno regulira finansiranje političkih stranaka. Praktično govoreći, Bugari plaćaju najskuplje usluge mobilne telefonije u Evropi, jedu nezdravu hranu, dobivaju utrostručene račune za grijanje, plaćaju dodatne takse za korištenje električne energije i svakodnevno se bore protiv neučinkovitog zdravstvenog i lošeg obrazovnog sistema.

Rađanja civilnog društva
Naravno, tračak nade se ipak javio prošle godine kada se saznalo da Bugarska ima skoro pa dvije milijarde eura budžetskog viška. Nažalost, novac je iskorišten za finansiranje svih infrastrukturnih projekata koji su bili zaustavljeni zbog istraga koje je provela Unija jer se sumnjalo u zloupotrebu sredstava namijenjenih za razvoj infrastrukture. Zašto građani ipak nisu osjetili korist od budžetskog viška? Pa, zato što su ti infrastrukturni projekti finansirani budžetskim viškom ustvari projekti kompanija kojima upravljaju političke stranke, a sve se desilo u izbornoj godini… Gledajući sve to, skeptični Bugarin može samo ustvrditi da pridruživanje Bugarske Uniji nije donijelo ničeg dobrog osim slobode putovanja, a da je, nasuprot tome, samo pogoršalo ekonomsku situaciju u zemlji.

Međutim, iako smo počeli gubiti vjeru u bolju budućnost i prestali se nadati da će EU-snage promijeniti naše društvo, istovremeno smo počeli shvatati da članstvo u Evropskoj uniji omogućava pokretanje nekih promjena „odozdo“. Iako 75% stanovništva Bugarske ne vjeruje da u njihovoj zemlji postoji održivo civilno društvo, ipak se javljaju neki znakovi da Bugarska ipak jeste na putu ka jakom i održivom civilnom društvu. Ljudi su se počeli žaliti direktno Evropskoj komisiji ili Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburgu. Neki pišu pisma bugarskim predstavnicima u Evropskoj komisiji – od kojih je najaktivnija Meglena Kuneva, povjerenica Komisije za prava potrošača – a drugi pokreću parnice protiv bugarske vlade. Kao rezultat toga, javlja se veliki pritisak na bugarske institucije vlasti da osiguraju normalan život građanima kojima bi trebali i služiti. Milioni eura su isplaćeni ljudima koji su dobili slučajeve na Sudu u Strasburgu, a, primjerice, kvalitet hrane u Bugarskoj postao je tema otvorenih javnih rasprava. Pored toga, bugarski Ombudsmen zaprimio je rekordan broj predmeta (žalbi) za nekoliko posljednjih godina. Konačno, prvi put u posljednjih deset godina došlo je do toga da studenti u svim većim gradovima na ulicama protestuju protiv korupcije i sveopšteg bezakonja. Skorašnji prijedlog predsjednika Georgija Parvanova za raspisivanje referenduma o promjenama izbornog zakona – kojim bi se omogućilo uvođenje sistema većinskog glasanja – može se razumjeti kao neposredni rezultat pojačanih građanskih pritisaka. Činjenica da u Bugarskoj nije održan nikakav referendum još od 1947. govori o tome koliko je Bugarska u suprotnosti s evropskim demokratskim standardima.

Građani Bugarske - Građani Unije
Svi ovi koraci, koliko god se malim i sporim činili, popločavaju put za izgradnju istinskog civilnog društva u našoj zemlji. Nažalost, većina Bugara još uvijek radije priča o situaciji nego li je pokušava promijeniti. Na ulici možete čuti svakojake izgovore, poput onog da će biti teško s 2 miliona penzionera osloboditi se iz kandži tropartijske koalicije (koju često nazivaju i troglavom aždahom), a koja vlada zemljom u zadnje 4 godine.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da nas je ulazak u Evropsku uniju, ako ničemu drugom, naučio tome da čovjek može biti građaninom Unije tek ako je prije toga građaninom Bugarske. Koliko se više ljudi pomiri s ovakvom istino toliko manje teško će biti nastaviti dalje i toliko su manje šanse da se sada još živa EUforija pretvori EUfobiju.

*Velko Attanassoff (Велко Атанасов) radi kao šef istraživanja na Institutu za sigurnost i međunarodne studije u Sofiji.