Van den Elshout: Romi i Rumuni

Bruno van den Elshout je holandski fotoreporter rođen 1979. godine u Haagu. Tokom 2007. i 2008. Proputovao je svih 27 zemalja Evropske unije, istražujući svakodnevni život ljudi u svakoj zemlji. Razgovarao je s više od 2.500 mladih Evropljana, a razgovore i zapažanja objavljivao na svojoj stranici Us Europeans . U martu 2009. objavio je foto-monografiju „Crossroad Europe“ („Evropska raskršća“) u kojoj su sadržane fotografije i zapisi o susretima i razgovorima s mladim Evropljanima. Od aprila 2009. godine Bruno sarađuje s portalom RadioSarajevo, ustupajući svoje reportaže za naš web magazin EU.phoria.


Piše: Bruno van den Elshout

Svaka zemlja ima svoje glavno žrtveno janje, a u Rumuniji Cigani igraju tu ulogu. Rumuni kradu u inostranstvu? – Ipak su to Cigani! Prosjaci na ulicama? – Cigani! Silovatelji, lopovi, kradljivci auta, napuštena djeca… - Svi su oni samo Cigani, nikako Rumuni. Srećom, jedan dio Rumuna ipak ima malo otvorenije mišljenje, pogotovo kada se direktno suoče s pitanjem: Šta mislite o Ciganima?

Kada im se postavi ovo jasno pitanje, većina ljudi se trudi objasniti da su Cigani ljudi isto kao što Rumuni jesu. Međutim, u većini razgovora, kada se na dnevni red, nenamjerno, postavi pitanje lošijih strana života u Rumuniji, veoma brzo neko optuži Cigane za nešto. Mnogi Rumuni otvoreno priznaju da se boje Cigana. Plaše se da će ih opljačkati ili napasti njihovi sunarodnjaci koji, eto, u predgrađima žive nekim prljavim i opskurnim životom, kradući i proseći po cijele dane.



Povijest
Romi, kako se Cigani zvanično i nazivaju, nikada nisu imali dobru reputaciju u Rumuniji. Prije Drugog svjetskog rata radili su kao robovi za bogatije rumunske porodice. Tokom rata je Antonescu, rumunski pronacistički lider, deportovao mnoge Rome u nacističke logore, a potonja komunistička vlast samo je ojačala omču obilježenosti i neravnopravnosti oko romskog vrata.

Neki Rumuni, međutim, tvrde da je komunistička era ipak bila raj za Rome, jer su uživali skoro pa isti status kao i Rumuni. Bili su prisiljeni živjeti u kućama, voditi „normalan“ život, ostaviti svoju nomadsku tradiciju i ponašati se kao „pravi“ Rumuni.

U savremenoj Rumuniji Romi se suočavaju kako s negativnom tako i s pozitivnom diskriminacijom. Vlast ih podstiče na obrazovanje, a, za razliku od Rumuna, imaju mogućnost potpuno besplatnog studiranja, besplatnog pristupa knjigama i svim sredstvima i stvarima potrebnim za studij. Znatan broj nevladinih i dobrotvorno-religijskih organizacija ulaže u integraciju Roma u društvo, radeći na projektima svakovrsnih kulturnih razmjena između Roma i Rumuna.

S druge strane, negativna diskriminacija je činjenica s kojom Romi u Rumuniji moraju da žive. Dešava sa da nisu dobrodošli u šoping-centre ili da ih neko izbaci iz sredstava javnog prijevoza. Današnja mlada generacija Rumuna odrasla je sa sviješću da su Romi opasni i sumnjivi i da ih treba izbjegavati i ignorisati kad god i gdje god je to moguće. Rumuni, ustvari, veoma malo znaju o svakodnevnom životu svojih romskih sunarodnjaka. Anka, koja ima 28 godina, misli da su Romi malo, skoro pa nikako, integrisani u društvo. „Sa mnom u razredu jeste bio jedan Rom, ali nikada nisam lično upoznala nijednog od njih. Mislim da svi govore rumunski, ali nisam do kraja sigurna. Ne znam čak ni koje su vjeroispovijesti.

Ograničenost i predrasude
Simi (24), koji je odrastao u „susjedstvu punom Cigana“, smatra da je ograničenost Rumuna mnogo veći problem od svega lošeg što bi Romi mogli učiniti. „Oni su jedva drukčiji od Rumuna. Oni se, ipak, previše drže svoje tradicije, imaju brojne porodice, mnogo više moraju raditi da bi živjeli. Ako ti niko nikada ne da šansu, naravno da ćeš iznaći razne načine zarade novca. Imaju, opet, mnogo talenata i vještina po kojima čuveni su širom svijeta. Rumuni tačno znaju gdje i kako unajmiti cigansku porodicu da im svira na vjenčanju. Romi su, također, najbolji kada se trebaju popraviti oluci. Dobri su u svemu što zahtijeva ručni rad, od uređivanja vrtova, preko rezbarenja u drvetu do sviranja dobre muzike.“

Simi priča dalje: „Ne mislim da samo Romi odlaze u druge zemlje krasti i prositi. Mnogo Rumuna i Jugoslavena čini isto, ali im je lakše optužiti neku specifičnu grupu i ostati čiste savjesti. Mnogi Rome smatraju glupim samo zato što je veoma mali broj Roma visoko obrazovan. Ali, pogledajte ih kako odlaze u Francusku, tamo skupljaju staru odjeću koju poslije prodaju i zarađuje solidne pare na tome. Moraš biti pametan da bi ljudima prodao staru odjeću.“


Andrei (Foto: Bruno van den Elshout)

Prosjačenje
Andrei (20, na slici) potvrđuje da postoje različiti romski klanovi. „Ja sam član 'Matasa' klana, kojeg smatraju umjerenim i bezopasnim. Bavimo se istim poslovima kojima su se bavili naši preci. Postoje i drugi klanovi: Linguari, Sitari, Hugari, Gabor i Culturali. Pretjerao bih kad bih kazao da postoje velike tenzije među klanovima, iako ponekad dolazi do manjih sukoba. Rješavamo ih međusobno, unutar zajednice, i niko izvana ne bi trebao mariti o tome i petljati se u to.“

Moj sagovornik objašnjava da su Gabori posebna grupa Roma. Lako ih možete prepoznati po njihovoj odjeći, jer poštuju stroga pravila odijevanja, imaju svoj 'dress code'. Muškarci, pa čak i mlađi dječaci, nose šešire, a žene šarene haljine i zlatne naušnice. Članovi Gabor klana su veoma strogi kada je posrijedi poštivanje tradicije. Vjenčanja im ugovaraju roditelje, a stupaju u brak u 14 ili 15 godini. Za razliku od većine romske populacije, Gabori su veoma bogati.
„Uspijevaju zaraditi dosta novca proseći u inostranstvu. Žive u kućama poput dvoraca, a sve su to izgradili na novcu zarađenom uglavnom radom i rukama djece, koje imaju puno. Obogatili su se i tako što im je Ceausescu konfiskovao zlato u doba komunizma, pa im sada država mora platiti odštetu, pri čemu se oni ne libe tražiti i velike iznose, pravdajući to visokom kvalitetom i originalom oduzetih proizvoda od zlata“, priča Andrei.

„Ciurari su oni kojih se treba pripaziti. Oni stvaraju lošu sliku o nama. Lako ćete ih prepoznati: hodaju okolo ulicama i ništa ne rade“, kaže Andrei. „Ja sam kratko radio u Španiji, brao masline. Tako mi radimo, odemo bilo gdje i radimo to što umijemo. Neki Romi kradu zbog okolnosti: odu u inostranstvo, ne mogu da nađu posao, pa moraju krasti. Ali to ne rade samo Romi. Znam puno Rumuna koji rade isto. Nema, na kraju, nikakvih zvaničnih razlika između nas i Rumuna – imamo iste pasoše i ista prava. Uprkos našoj reputaciji, mogu ti reći da veći džentlmen od većine Rumuna. Moja koža je malo tamnija, ali okolo postoji dosta Rumuna koji izgledaju isto kao i ja.“

Zarađivanje
Anca (21) priznaje da se boji približiti se Romima. „Plašim se da će me pokrasti ili napasti. Oni kao da imaju paralelno društvo u koje je tako teško ući. Žive u dijelovima gdje većina Rumuna ne zalazi često. Ne mislim da imaju posebne prodavnice ili da kupuju posebne proizvode koje Rumuni ne kupuju.“

Rumunija je nekoć imala obavezno služenje vojnog roka, što je, kao i osnovna škola, bila jedna od rijetkih prilika za Rome da se uključe u svakodnevni život i podijele ga s Rumunima. Malina (23) smatra da bi se sistematski trebalo više akcentirati romsku muziku i plesove. „Rado bih koristila kulturne događaje i sadržaje da bolje upoznam Rome, jer mislim da je njihova kultura jako interesantna“, kaže ona.

Oana (22) dolazi iz jednog sela blizu Arada, gdje je slušala priče malih Roma o njihovom životu. „Pričali su mi o tome kako se ne smiju vraćati kućama dok ne zarade dovoljno novca. Većina njih je imala između sedam i deset godina. Bila je još jedna djevojka od 15 godina, koja se sada udala. Ona nosi tradicionalnu odjeći i izgleda kao odrasla žena.“ Oana cijeni napore Vlade da Rome uključi u društveni život Rumunije, ali nije baš uvjerena da postojeće metode daju dobre rezultate. „Ni Vlada ni sami Romi se ne trude dovoljno. Romi kao da preferiraju držati se svoje tradicije, pa makar to značilo udati se s petnaest godina i ne završiti školu, a Vlada na sve to olako pristaje.“

Prodajući kašike
Mariana (30) je članica klana Ungari. Pokušava zaraditi za život prodajući drvene kašike. „Ja moram prehraniti petoro djece. Niko neće da me zaposli, pa moramo ovako zarađivati. Rumuni i ne žele baš mnogo pomoći. Moja djeca svaki dan pješače pet kilometara do škole, a ja svaki dan iz našeg sela silazim u Cluj kako bi nešto zaradila. Išla sam i u Italiju, jer su mi neki ljudi obećali posao tamo. Ali sam se vratila nakon sedam dana, jer nisam dobila nikakve pare.“
Dok pričam s Marianom prilazi nam starija gospođa i na njemačkom me upozorava da se ne smije razgovarati s Romima. Kaže da prave previše problema u društvu i da je imala nevolje s njima gdje god je živjela. „Oni pljačkaju i kradu, nebitno od koga. Oni su veoma, veoma loši ljudi.“

Nešto kasnije nailazim na Catalinu (24), koja priča potpuno drukčiju priču. „Nisam Romkinja, ali se trudim pomoći ovoj curi da proda nešto od svojih drvenih proizvoda. Teško je živjeti u Rumuniji u ovom vrijeme. Išla sam na fakultet i učila za sportskog trenera, neko vrijeme sam i radila kao trener. Ali ako prodaš deset proizvoda dnevno, sigurno zaradiš više para nego radeći kao sportski trener. U svakom slučaju, mislim da Rumuni gube smisao života. Bježe od prirode, a ako pobjegneš od prirode, onda nisi slobodan.“

Catalina nastavlja svoju priču: „Moj rođak je odrastao u Americi. Kada je došao i Rumuniji i vidio kako kokoš sjedi na jajetu, nije htio pojesti jaje koje izlazi iz kokoši. Bio je ponosan što u Americi jaja ne izlaze iz kokošiju nego s polica u supermarketima. Zamislite kako će mu se život srušiti kada se raspadne njegova savršena predstava o društvu. Biće potpuno izgubljen. Ali, za sada, on živi u uvjerenje da ima slobodu izbora. Iako je nemoćan u zatvoru društva više nego bilo ko drugi. Samo izvan društva se može živjeti prirodno.“

Prijevod: Kenan, radiosarajevo.ba