The Guardian: Kako su SAD i Velika Britanija prepustili Srebrenicu sudbini

Jedna od najuglednijih svjetskih novinskih kuća The Guardian u svom dodatku The Observer, ovog je vikenda donio priču Florance Hartmann i Eda Vulliamyja. U tekstu nazvanom Kako su Sjedinjene Države i Velika Britanija prepustile Srebrenicu sudbini, ovo dvoje novinara i istraživača novim argumentima teško optužuju vodstva dviju najjačih zemalja NATO pakta da su znali šta smjeraju general Ratko Mladić i njegovi nalogodavci.   

U svjetlu dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici i UN-ove Rezolucije o Srebrenici ova priča pokušava sagledati tragične događaje u drugom svjetlu, ali i teško optužuje – obavještajne službe, tadašnjeg specijalnog izaslanika UN-a za Balkan Yasushi Akashija i holandski bataljon. Prema ovim navodima, UN je osigurao Mladiću gorivo za transport muškaraca, upotrijebljeno za odvođenje na masovne egzekucije. 

Sve u svemu, čini se da se okreće nova strana povijesti kad je u pitanju Srebrenica. 

Na njoj će dvije decenije od zločina, nadamo se, biti ispisani oni koji su izvršili zločin, ali i oni su im direktno ili indirektno pomogli da se on dogodi. Ili su znali, a nisu ništa rekli, niti učinili. U knjizi sadašnje ambasadorice SAD-a pri UN-u Samanthe Power stoji citat kojim, između ostalog, završava ova analiza u Observeru. Izrekao ga je Tobi Gati, tadašnji zamjenik državnog sekretara za sigurnost.

'Tajnim dogovorom 1995. zaustavljeni napadi na srpske položaje oko Srebrenice'

“Etničko čišćenje nije bilo prioritet naše politike. Ako vaša prvobitna odluka nije sadržavala mogućnost odgovora na to, onda će se, žalim slučaj, takve stvari dogoditi.” 

Baš kao što je tadašnji generalni sekretar UN-a Boutros Ghali, 11. jula 1995, nakon ulaska Ratka Mladića u Srebrenicu, rekao sljedeće: 

“Tamo smo bili poniženi i nasamareni. I morat ćemo živjeti s tim. Ali, nakon nekoliko dana, sve će to biti prošlost.” 

No, i nakon dvadeset godina Srebrenica ostaje jedna od najvećih mrlja na savjesti svijeta, pogotovo onog zapadnog. I s tom mrljom valja živjeti. Koliko teško, ovisi o sudbini Rezolucije koju UN treba donijeti. A ona može biti cinična, ali i gorka kao što je izjava Carla Bildta, tadašnjeg specijalnog izaslanika EU za bivšu Jugoslaviju, koji u svojim memoarima kaže: “Bosansko rukovodstvo znalo je da uspostavljanje mirovnog sporazuma podrazumijeva i gubitak enklave. S ove tačke gledišta, ono što se dogodilo, samo je olakšalo stvar.” 

Toliko dakle, o tome ko je sve odlučivao o sudbini Srebrenice, i ne samo nje. O sudbinama svih nas.