Tanja Miletić-Oručević: Krize, kulture, revolucije

Piše: Tanja Miletić-Oručević

Riječ koja nam se svima već smučila – kriza – odražava se u Evropi na kulturu. Kriza je, možda, izgovor za one liberalne tendencije, koje i tako nevoljko gledaju na sva budžetska ulaganja u kulturu. Međutim, kriza može, kao što mnogi ekonomisti tvrde, poslužiti i kao katalizator, kao prilika za preispitivanje – šta nismo učinili dobro, i šta se može promijeniti nabolje. Tako kulturni radnici i političari u Češkoj i Poljskoj pripremaju reforme ukupnog državnog sistema finansiranja kulture. Od neposrednih reakcija na nužnost smanjivanja budžeta dolazi se do preispitivanja modela provođenih zadnje dvije decenije i potrebe njihove reforme.

Komercijalizacija češke kulture

Češka je, po mišljenju mnogih ondašnjih umjetnika i kulturnih aktivista, previše tržišno-liberalno orijentirala svoju kulturnu politiku, što je uticalo na značajno oslabljenje institucija visoke kulture, a okretanje publike komercijalnoj i masovnoj kulturi. Nakon protesta praških teatarskih radnika zimus protiv besmisleno liberalnih principa finansiranja teatara, koji su, između ostalog, predviđali dotiranje po broju gledalaca (što bi gradski budžet odvuklo u kasu turističkih atrakcija bez umjetničke vrijednosti kao bivša „Laterna magica“, a upropastilo sve ambicioznije i kvalitetnije teatre u Pragu), javila se i šira inicijativa „odozdo“, svih kulturnih djelatnika u cijeloj zemlji, inicijativa „Za kulturnu Češku“ (ZČK). Ova inicijativa je potaknuta činjenicom da su mnogi oblici umjetnosti, kao što su na primjer plesni teatar ili neke druge modernije forme ostali sasvim bez potpore; nacrt kulturne politike za period od sljedećih sedam godina kulturu definira i štiti prvenstveno kao kulturno naslijeđe i historijske znamenitosti, dok su, po mišljenju Inicijative, mnoge forme suvremene i žive umjetnosti sasvim zapostavljene. Nakon niza aktivnosti u kontaktima s ministarstvom kulture i u svim kulturnim sredinama, u ovom trenutku inicijativa ZČK smatra aktualnim djelovanje prije svega u sljedećim oblastima:

- Rebalans grantova u oblasti kulturnih aktivnosti za 2009. u svim poljima
- Određivanje prioriteta budžeta Ministarstva kulture Češke Republike u 2010.
- Nadoknađivanje uništenog Državnog fonda za kulturu novom kulturnom institucijom – Narodnom kulturnom fondacijom pod nadležnošću vlade
- Izrada studije Ekonomija kulture u Češkoj
- Izrada prijedloga izmjena zakona u korist umjetnosti
- Verifikacija dosadašnjeg sistema grantova i otvaranje prostora za administrativnu fleksibilnost i koncepcijsku dinamičnost ministarstva u odnosu na potrebe korisnika dotacija, zajedno s aktivnim pristupom Ministarstvu kulture u apliciranju za grantove Evropske unije



Podvala liberalno-tržišne kulture

U Poljskoj, nekako u isto vrijeme, bivši zamjenik premijera Jerzy Hausner priprema na vladin nalog radikalnu reformu upravljanja kulturom.

Ministarstvo kulture po njegovom mišljenju treba prestati upravljati institucijama kulture, ostavljajući si samo najvažnije, npr. Narodnu operu, Narodnu filharmoniju i Narodno pozorište. Pozorišta i muzeji bi trebali biti u većoj mjeri financirani od strane privatnih sponzora. Predlaže da firme mogu usmjeriti 1 posto od svog poreza pravnih lica na potporu instituciji kulture po vlastitom izboru.

Osim toga predlaže:

- liberalizirati plaće u kulturi – trenutno su plaće dramatično niske i ovise od platnog sistema nametnutog od strane ministarstva;
- ravnopravan pristup javnim dotacijama za javne ustanove, društvene i privatne – sve bi morale konkurisati po istim uslovima;
- financirati zaštitu spomenika od građevinskih kazni i poreza na turističke usluge
- mogućnost likvidacije ili transformacije kulturne institucije i osnivanja umjesto nje nove, rukovođene drugim subjektom, na primjer dioničkim društvom ili fondacijom.

Maciej Nowak, bivši direktor Teatra Wybrzeze, mišljenja je dijametralno različitog od Hausnera. „U Poljskoj je opasna fantazija da NGO i privatne firme mogu zamijeniti državne strukture. Liberali rado državi skidaju teret odgovornosti s leđa, ali ne umiju pokazati ko bi ga trebao preuzeti. Međutim, u slučaju kulture odgovornost države je jedina stvarna garancija postojanja. Neke oblasti umjetnosti bez državnog protekcionizma i intervencionizma nemaju šanse opstati. Tako je, na primjer, s operom, simfonijskom muzikom ili dramskim teatrom. Ako im se otpusti velike ansamble umjetnika i tehničara, to je put za skidanje s repertoara velikih naslova. Jerzy Hausner, pričajući bajke o porezu i slično, oživljava duhove sponzorstva iz perioda tranzicije. Pozivanje na privatnu darežljivost je bilo velika bajka tog vremena. U cijeloj Evropi učešće sponzora u finansiranju kulture ne prelazi 2 posto. Kriza to potvrđuje: npr. ruski film i teatar, koje finansiraju velikim dijelom naftni magnati, našli su se na rubu propasti. Snaga poljske kulture danas proizilazi upravo iz toga što si nismo dali nametnuti ni liberalno-tržišna rješenja ni uništiti naslijeđe poslijeratnog perioda. Zanimljivo je da najgore ispadaju ona polja kulture na kojima je korišteno liberalno liječenje. Tako je uništena naša estrada, jer je morala pasti pod svjetskom konkurencijom.“ („Gazeta Wyborcza“)

U prilog Nowakovom stavu ide činjenica da je poljska kultura iznimno snažna i doživljava svojevrstan procvat; i pored određenih problema i neefikasnosti u sistemu financiranja, stanje kulture u Poljskoj je, u poređenju sa susjednim zemljama, svojim „vršnjakinjama“ u EU, i po obimu i po kvaliteti produkcije mnogo dinamičnije. Poljska kultura nije izgubila svoju autentičnost i snagu, možda i zato što je prilično skeptično prihvatila koncept „kulturnih industrija“ i nije se dala pretvoriti u turističku atrakciju s one strane nekadašnjeg Berlinskog zida. Mehanizmi slobodnog tržišta, opet, sa žarom primijenjeni na češku kulturu, nisu joj donijeli bogatstvo i procvat kakvi su se očekivali; i čini se da aktivisti inicijative ZČK uviđaju potrebu veće nadležnosti države za kulturnu politiku.

radiosarajevo.ba