Tanja Miletić Oručević: Gradić Zlin, u Evropi

Foto: Zlin, Češka Republika

Piše: Tanja Miletić Oručević

Iz Bosne i Hercegovine gledano, Evropska Unija je danas uglavnom fantazam; ili projekcija utopijskih želja, nešto nalik na raj u kom sve patnje i boli prestaju postojati, ili šuma puna neprijatelja i opasnosti, kako je predstavljaju kojekakve nedotupavne profašističke političke opcije. Iz nje same gledano (jer potpisnica ovih redova ima sreću raditi doktorat u trenutno predsjedavajućoj članici Unije, Češkoj Republici), Evropska Unija je samo ljudska tvorevina; nesavršena, kao i druge, razlikuje se od nekih drugih državno – političkih struktura (na primjer od fantomske Republike Bosne i Hercegovine) time što uglavnom funkcionira i što u bilansu dobrih i loših rješenja za uređivanje problema zajedničkih evropskim društvima uglavnom ima više dobrih. Samo toliko. I čak toliko.

Ne osjećam se pozvanom širiti misiju euroentuzijazma, jer sam po prirodi skeptična prema svim vrstama entuzijazma; možda bih i tu svoju prirodu mogla prevazići, za dobro stvari, kakva je proeuropska agitacija, da imalo vjerujem u to da se euroskeptici mogu argumentima preobratiti. Ne vjerujem; jer ono što su za mene blagodeti društvenog života, na primjer argumentacija i dijalog, politički nosioci euroskepticizma posprdno odbacuju. Ne mogu ih namamiti sitnicama koje, između ostalog, čine život u članici EU, jer im one ništa ne znače: veselim se što mogu segregirati smeće iz svoje kućne kante; veselim se (mada mi je još uvijek malo smiješno) što u tašni uvijek nosim kesu za slučaj kupovine, jer kesa je plastika, a plastika se raspada stotinama godina, pa je nikome ne pada na pamet davati besplatno i bacati okolo; veselim se što znam da postoji izvrstan prijevoz za svaki kutak grada u kome studiram i da lako mogu saznati tačno u minutu kako negdje stići; veselim se što se i u noćnom prijevozu i noću na ulici osjećam savršeno sigurno; a ja sam samo slučajni prolaznik i zapravo se nemam priliku veseliti onome čemu mogu građani Češke. Na primjer, majke i očevi ravnopravno mogu koristiti čak tri godine plaćenog roditeljskog odsustva. Ili na primjer, ljudi sa oštećenjima sluha i govora imaju široku potporu i svoje mjesto u društvu; moji poznanici na Akademiji mogu studirati na specijalnom Odsjeku za glumu za gluhe i gluhonijeme osobe kod sjajne profesorice Zoje Mikotove. Ali to su stvari koje ja vidim i koje za mene čine život; oni koji ne žele u Evropu takve stvari možda u njoj ne bi ni primijetili.


Ali, vraćajući se na onaj fantazam s početka: i neki koji za Evropom žude, očekuju od nje previše, da bude neka dobra vila koja će mahnuti čarobnim štapićem i dokinuti svako zlo; koliko puta na neko divljanje nacionalističkih ekstremista čujemo komentar u stilu – ovo Evropa ne bi nikad dopustila. Bojim se da su takve predodžbe pretjerane. Unija je savez suverenih država (šta god o tome mislili predstavnici nekih njenih članica, naročito u populističkoj retorici oko odbijanja Lisabonskog sporazuma) i koliko god može određenim pravnim mehanizmima nametati standarde, npr. zaštite ljudskih prava ili ekonomske regulacije, na suverenim državama ostaje praksa njihovog političkog uređenja.

U Češkoj, nažalost (ali i u Mađarskoj i Slovačkoj) ima incidenata na osnovi rasizma prema Romima; nedavno je cijela češka javnost bila potresena napadom na kuću romske porodice, u kojoj je između ostalog u požaru stradala jednogodišnja djevojčica. U Evropskoj Uniji postoji mnogo neonacista, te drugih militantnih i opasnih organizacija; ali pitanje je policije i pravosudnog sistema suverene države da se bori s tim, u ime općih prinicipa koje priznaje EU. Na nedavnoj gay paradi u gradu Brnu pojavio se veliki broj neprijateljski nastrojenih neonacista; po snimcima sudeći, bilo ih je barem deset puta više nego onih vehabija koji su napali posjetioce Queer festivala u Sarajevu. Ali napada nije bilo, jer je specijalna policija bez problema zaštitila učesnike gay parade od neonacista. I ta razlika između dva događaja pokazuje o čemu se radi u toj EU.

Mislim da je važno primijetiti još jednu stvar: svaka evropska zemlja u okviru EU razvija svoju politiku, svoj koncept kulture i svoje potencijale. Svaka zemlja Evropu konkretizira na svoj način, iz svoje kulture, prošlosti i vizije. Češka Republika u tom smislu ima ogroman kulturni i politički kapital. Nevjerovatni fenomen tzv. Prve Republike, čehoslovačke države 1918. – 1938., jedne od najdemokratskijih i najprosperitetnijih država tadašnje Evrope, na neki način se reflektirao i u visoko civiliziranom raspadu Čehoslovačke 1993. Tvorac Prve Republike, demokrat i filozof Tomaš Garrick Masaryk, napisao je još 1920. u svojoj knjizi „Nova Evropa, slavensko stanovište“ i ovo: „Stvarna federacija evropskih naroda nastat će tek onda, kad narodi budu slobodni i sami se udruže. Tome teži razvoj Evrope...Ako nastanu federacije manjih država, bit će to federacije osnovane slobodno, zasnovane na pravim potrebama naroda, nikako iz dinastijskih ili imperijalističkih ciljeva.“ Još 1920. Masaryk daje viziju reformatorske, sekularne (u opoziciji prema teokratskoj, u moći vjerskih institucija) demokratske Evrope u kojoj će se emancipirati građani i narodi.

Jedan od najvećih ekonomskih genija predratne Evrope bio je Čeh Tomaš Bat'a, koji je stvorio ne samo jednu od najuspješnijih svjetskih firmi (dakle, istoimenu tvornicu obuće) nego i sjajan i originalan sistem socijalne zaštite, obrazovanja radnika i kreiranja ukupnih uslova za život u gradiću Zlinu. I danas u gradiću Zlinu stoje ugodne kućice s vrtovima koje je svojim radnicima sagradio Tomaš Bat'a; i danas gradić Zlin ima veliko pozorište za skoro hiljadu gledalaca, i uglednu evropsku akademiju animiranog filma. Evo samo malog prikaza načina mišljenja ovog, možemo reći, ekonomskog filozofa: „Bogatstvo ne može nastati tamo gdje su ljudi zauzeti uzajamnim varanjem, nemaju vremena za stvaranje vrijednosti ni bogatstva. Znakovito je da najveći broj bogatih trgovaca i stanovništva s visokim standardom života nalazimo u zemljama s visokim nivoom poslovnog morala. S druge strane, u zemljama s niskim standardom poslovnog morala nalazimo siromašne trgovce i poduzetnike i osiromašeno stanovništvo. To je prirodno, jer se ljudi koncentriraju na uzajamnom varanju, umjesto da pokušavaju stvoriti vrijednost.“

I treći, našem dobu bliži, veliki Čeh Vaclav Havel je političar – mislilac, po svemu netipičan državnik, dramski pisac i jednostavno fenomenalan tip koji se (što se, recimo, može vidjeti u zanimljivom dokumentarcu Građanin Havel) ne boji da sam sebe dovodi u pitanje, propituje pa i ismijava! Za mene su pomenuta lica – lica češke Evrope, ljudi u potrazi za svojim putem i svojim rješenjima. I kada (neću reći ako, nego – kada) Bosna i Hercegovina bude ulazila u EU, morat će tražiti svoja lica Evrope; kojih, naravno, ima mnogo.

PS. Danas sam valjda vidjela vijest da BiH nije ispunila uslove za ukidanje schengenskih viza. Kao osoba s privremenim boravkom u EU zahtijevam od nadležnih osoba i medija odgovore: Koje uslove? Zašto nije ispunila? Ko je tačno za to odgovoran? I kad i kako će tačno biti za to kažnjen(i)?

Tanja Miletić Oručević, radiosarajevo.ba