Šta je pozadina Schmidtove reafirmacije 'belgijskog modela' kao rješenja za BiH?

U sjeni jučerašnjih događaja na Sudu Bosne i Hercegovine, gdje je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska (RS) ponovo izvodio svoj show, vrijeđajući međunarodne diplomate, ostala je izjava visokog predstavnika, Christiana Schmidta, da se na Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira (PIC) u kontekstu Bosne i Hercegovine govorilo i o "drugim državama koje su multietničkog karaktera".

"Razmijenili smo neka iskustva iz nekih zemalja kao što je recimo Belgija. Svi su jednaki, nema razlike govorimo li o Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku iz BiH. Oni su samo građani Evropske unije", naveo je Christian Schmidt.

Oživljavanje "belgijskog modela"

Schmidt - prema dostupnim medijskim izvještajima - nije detaljnije obrazložio ovu ideju, ali po svemu sudeći riječ je o nastojanju da se izvrši reafirmacija ideja koja je ranije nametana kao "rješenje" ne samo za BiH već i druge države regiona.

Trending

Zelene beretke okupile se u bivšoj Dobrovoljačkoj: Odata počast poginulim saborcima

Naime, "belgijski model" su u januaru 2022. godine u kao rješenje za Kosovo spominjali  specijalni izaslanik Europske unije (EU) za dijalog Beograda i Prištine Miroslav Lajčak i specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za Zapadni Balkan Gabriel Escobar.

Kako je u to vrijeme pisao beogradski Blic, Lajčak i Escobar su došli s "potpuno novom idejom" za status srpskih općina na sjeveru Kosova.  Prema tom planu, Zajednica srpskih opština (ZSO) bila bi ustrojena po ugledu "na dijelove istočne Belgije", koji imaju "posebnu vrstu autonomije u odnosu na centralnu vlast u Briselu".

U našem kontekstu zanimljivo je podsjetiti da su ranije takav model zagovarali Hrvatski narodni sabor (HNS), nevladina udruga koja okuplja vodeće hrvatske stranke, kao i vodeća hrvatska stranka, Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH) Dragana Čovića, ali, ne zaboravimo, i zvanična politika susjedne Republike Hrvatske.

"Legitimno predstavljanje njemačke govorne zajednice i konstitutivna autonomija koju uživaju u Belgiji je primjer onoga što HNS zagovara kao politički model u Bosni i Hercegovini. Jednakopravnost konstitutivnih naroda i legitimno predstavljanje jamče opstojnost, stabilnost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine", naveli su iz HNS-a u maju 2021. godine.

"Oblikovanje BiH"

Više od pola godine kasnije takav prijedlog "na mala vrata" afirmira i sam Escobar u kontekstu "rješenja" za BiH.

"U historiji postoji mnogo primjera zemalja gdje imate zajedničku federalnu vladu i jake entitete. Belgija je jedan primjer. Unutar Evrope, BiH može biti tako oblikovana. Imamo i danas veoma jaku Federaciju BiH i veoma jaku Republiku Srpsku. Niko ne dovodi u pitanje postojanje Republike Srpske. Ona je u Daytonu. Ono o čemu govorimo je da ljudi poduzimaju eskalirajuće korake kako bi naštetili i Daytonu i centralnoj vladi. Ponovno moram naglasiti da on to radi zbog svoje lične agende", istakao je Escobar u intervjuu za Radio Slobodna Evropa u novembru 2021.

Međutim, hercegovački mediji još su 2017. godine pisali o "belgijskom modelu kao spasu za BiH". U septembru 2019. godine Čoviću blizak Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) piše o "primjenjivosti belgijskog modela ustroja u BiH, uz uvažavanje specifičnosti obje države". U oktobru 2020., također, hrvatski mediji  su isticali  kako "belgijski "konstitutivni" model i federalne jedinice" trebaju biti "uzor za BiH".

Rješenja iz Zagreba

O "belgijskom modelu" kao "rješenju za BiH" u septembru 2019. govorio je i Miro Kovač, tadašnji predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora i raniji šef hrvatske diplomacije.

Na portalu Autograf.hr Drage Pilsela odgovorio mu je bivši član Predsjedništva BiH, prof. dr. Ivo Komšić. Profesor Komšić je tada upozoravao kako se "ponovno iz Hrvatske nabacuju ideje o preuređenju Bosne i Hercegovine", ukazujući na politike "destrukcije BiH".

"Gospodin Kovač je, po tko zna koji put, definirao platformu hrvatske spoljne politike prema BiH: BiH treba promijeniti svoj Ustav po uzoru na ”belgijski model”. To bi bila garancija ravnopravnosti hrvatskog naroda u državi u kojoj je taj narod konstitutivan na cijelom njenom prostoru", piše profesor Komšić.

On tada navodi kako "treba očekivati da će pritisci iz susjedne zemlje ići prema BiH i dalje u tom smjeru", kao i da će se "vjerojatno pojačavati".

Evo šta tada profesor Komšić bilježi o "belgijskom modelu" u vezi BiH:

"Navodeći prednosti ”belgijskog modela” nad bosansko-hercegovačkim, gospodin Kovač ne pravi nikakvu uporednu analizu nego ”belgijski model” koristi kao floskulu, kao ideološku matricu. Tko još može sumnjati u funkcionalnost ustavnog uređenja Belgije, sjedištu EU i NATO-a, jedne razvijene i za život poželjne države? Model se pravda upravo tim argumentima, jer tko bi još imao svoje sjedište u državi koja nije ideal?

Da se barem malo potrudio (postoji opsežna literatura o belgijskom modelu vlasti i na jezicima koje on čita), lako bi uvidio neuporedivost Belgije s Bosnom i Hercegovinom, a ono što je uporedivo mnogo bolje je riješeno u BiH nego u Belgiji. Gospodin Kovač polazi od pogrešne premise da je politička i državna kriza u BiH logična posljedica neravnopravnosti naroda i da je ta neravnopravnost ugrađena u Daytonski Ustav BiH. Naprotiv, kriza se proizvodi politikama koje upravo ne priznaju Ustav BiH i koje se ponašaju mimo Ustava. Te politike blokiraju provođenje Ustava, a onda Ustav proglašavaju uzrokom krize".

"Belgijski model" se nameće iz Hrvatske

Nadalje, profesor Komšić je prije četiri godine primjećivao kako se stalno, uz pomoć hadezeove državne politike iz Hrvatske, nabacuje ”belgijski model” kao rješenje za BiH, kao da se ne zna radi čega se ratovalo, kao da se BiH tek priprema za mirovne pregovore koji su završeni davne 1995. godine, kao da Daytonski mirovni sporazum ne postoji...

Profesor Komšić dalje piše:

"On (Kovač, op.ur.) navodi tri belgijske jezične zajednice i tri regije kao ”inspiraciju” za uređenje BiH. Naravno, pritom ne navodi ono što je bitno. Prvo, belgijske jezičke zajednice se ne poklapaju s tri regije koje su federalne jedinice. Jezičke zajednice su flamanska, valonska i njemačka, a federalne regije su Flandrija, Valonija i Brisel (dvojezična regija ).

On želi impresionirati statusom njemačke jezičke zajednice koja broji oko 2% stanovništva Belgije, a koja ima svoju jezičnu zajednicu. I ovaj argument ima funkciju ideološke floskule, jer ako je njemačka zajednica zadovoljna u nekoj državi, kao dio velikog naroda, tko taj ideal može dovoditi u pitanje.

Ali, ne navodi se da je u Senatu belgijskog parlamenta njemačka jezična zajednica zastupljena s jednim članom, u skladu s procentom u stanovništvu. ”Ravnopavnost” naroda je izvedena iz proporcije, a ne iz pariteta. Čak ni flandrijska i valonska jezična zajednica nisu paritetno zastupljene u Senatu (od 60 članova 35 su Flandrijci, 24 su Valonci).

Drugo što prešućuje gospodin Kovač kada nabacuje ”belgijski model”, jeste neuporedivost belgijskih regionalnih zajednica koje imaju autonomiju i čine belgijsku federaciju s narodima BiH. Belgijske regije, izuzev Brisela, su etno-jezičke regije, potpuno homogene i teritorijalno i povijesno-kulturno. To su društvene zajednice nastale na različitostima jezika i različitostima kultura. Te zajednice nisu kroz svoju povijest živjele u jednoj državi, pogotovo u jednoj društvenoj zajednici koja ih je oblikovala, koja je oblikovala njihove razlike.

Razlike su pretpostavljene, one su identitetske i nisu stvarale nikakvu mogućnost objedinjavanja. Ne može se danas govoriti o belgijskom društvu kao modelu; može se samo govoriti o belgijskim odvojenim zajednicama zasnovanim na različitim jezicima. Ne postoji jezična nadstruktura koja bi ih objedinjavala.

Treće, što bi morao znati čovjek Kovačeva obrazovnog i diplomatskog profila, jeste neuporedivost belgijske države s državom BiH. Pri tome, ne radi se samo o potpuno različitim državnim povijestima nego o karakteru država. Belgijska država je nastala tek 1830. godine i to iz regija koje nikada zajedno nisu bile u jednoj državi. To je bio mehanički spoj već postojećih regija, koje svaka za sebe ima svoju povijest i koje su pripadale različitim državama. To stvara nepremostive razlike koje se čestim ustavnim reformama nisu prevladale nego ugradile u Ustav države".

Nazovi "belgijski model" za treći entitet

Belgija je, podsjeća profesor Komšić - kao država - članica EU i NATO-a, a "ne jezične zajednice ili regionalne federalne jedinice".

"Također, osim ovoga državnog suvereniteta postoji i građanski suverenitet, jer pripadnici jezičnih zajednica su po Ustavu samo Belgijanci. Konačno, važan integrirajući faktor je monarhija, odnosno monarh koji čuva i osigurava jedinstvo države kroz svoje ovlasti. Kralj je na čelu države, ima ovlasti zakonodavne sankcije i nositelj je izvršne vlasti. Belgijanci, državljani Belgije, osim toga što pripadaju svojim etno-jezičnim zajednicama identificiraju se, preko monarhije, s državom. Suština svih ustavnih reformi u Belgiji, uključujući i zadnju iz 2013. godine, jeste balansiranje između etno-jezičnih kolektiviteta i širenje nadležnosti regiona i jezičnih zajednica", istakao je te 2019. profesor Komšić.

Ukazujući da se "takav model nabacuje Bosni i Hercegovini iz Hrvatske kao garancija ravnopravnosti naroda", profesor Komšić na kraju zaključuje:

"Zagovaranje ”belgijskog modela” nema cilj stabilizaciju prilika u BiH, kao što se tvrdi, nego destabilizaciju. ”Belgijski model” za BiH je model razbijanja društva, totalna segregacija i stvaranje institucionalne neravnopravnosti naroda. Međutim, cilj nabacivanja ”belgijskog modela” i nije jednakopravnost nego dobijanje treće izborne jedinice i trećeg entiteta gdje bi se, navodno, svi nacionalni interesi zadovoljili".