Pp

Radiosarajevo.ba
Pp
Pakt o stabilnost i rastu – Pariška povelja – Parlamentarni odbori – Peticije – Phare – Politički program EU – Postupci – Povelja o javnim uslugama – Povelja o osnovnim pravima – Pravni instrumenti EU – Pravni status EU – Predsjedavanje Unijom – Pretpristupna strategija – Pretpristupni fondovi – Pristupno partnerstvo – Proces stabilizacije i pridruživanja – Programi zajednice – Prostor slobode, sigurnosti i pravde – Proširenje EU – Protokol iz Kyota

Pakt o stabilnosti i rastu
Pakt o stabilnosti i rastu u prvom redu vezan je za treću fazu razvoja ekonomske i monetarne unije, od 01. januara 1999. Cilj pakta je obezbijediti stalne napore svih članica monetarne unije u ostvarivanju budžetske discipline Na konkretno planu, Pakt se sastoji iz odluke Evropskog vijeća (Amsterdam, 17. juna 1997.) i dvije Odredbe Vijeća od 7. juna 1997., kojima se detaljno i precizno određuju tehnike budžetske discipline, od koji se jedna se odnosi na nadzor budžetskih stavki i koordinaciju ekonomskih politika, a druga na sprovedbu postupka pretjeranog deficita). Države članice Pakta obavezale se slijediti cilj uravnoteženog ili približno uravnoteženog budžeta, te predočiti Vijeću i Komisiji program stabilnosti do marta 1999. Godine, a taj program bi se nakon tog datuma jednom godišnje ažurirao). Pakt predviđa i to da države koje ne učestvuju u trećoj fazi EMU-a trebaju imati program približavanja standardima koji su obavezni za članice EMU-a. Pakt o rastu i stabilnosti otvara put kojim Vijeće ima mogućnost kažnjavati svaku državu koja propusti usvojiti odgovarajuće mjere za prestanak pretjeranog deficita. U početku bi kazna bila u obliku nekamatnog pologa kod Zajednice, ali bi se mogla pretvoriti u finansijsku kazno ako se pretjerani deficit ne zaustavi u dvogodišnjem periodu.

Pariška povelja
Međunarodnopravni dokument o odnosima država i naroda u „evropskom prostoru“. Usaglašena je na zasjedanju Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji u Parizu od 19 do 21. novembra 1990. godine. Prihvatile su je sve evropske zemlje osim Albanije, sve članice Evropske unije, te SAD i Kanada. Poveljom su utvrđena pravila ponašanja u spornim situacijama i poremećajima koji bi mogli uzdrmati stabilnost evropskog prostora. Pa ipak, rat na prostoru bivše Jugoslavije koji je uslijedio samo pola godine kasnije, iznenadio je sve potpisnice. Pariška povelja se i pored toga smatra korakom naprijed u odnosu na Završni dokument iz Helsinkija od 1975. godine, kada su i počeli ozbiljniji pregovori o globalnim evropskim pitanjima.

Parlamentarni odbori
Kao dio Evropskog parlamenta organizirani su različiti odbori koji stručno potpomažu rad Parlamenta. Članovi svakog odbora biraju se na početku i na polovini svakog mandata prema svojoj političkoj opredijeljenosti i stručnosti. Poslovnik Parlamenta određuje da članovi Parlamenta odrede broj odbora i utvrde njihove ovlasti. Trenutno su aktivna dvadeset i dva specijalizirana parlamentarna odbora u kojima se raspravlja o prijedlozima Komisije. Parlament također može uspostaviti privremene i istražne odbore, ukoliko se ukaže potreba za njima. Osnovni zadatak stalnih odbora je raspravljanje o prijedlozima novih zakona koje predlaže Evropska komisija i sastavljanje samoinicijativnih izvještaja. Za svaki prijedlog za zakonodavstvo ili neku drugu inicijativu imenuje se izvjestitelj prema dogovoru između političkih grupa koje sačinjavaju Parlament.

Peticije
Evropska unija daje pravo svakom svom građaninu da se obrati Evropskom parlamentu putem peticije ukoliko smatra da je oni pojedinačno ili neke kategorije građana i stanovništva oštećen određenim zakonom ili postupkom institucija EU. Parlamentarni odbor razmatra peticiju, odlučuje o njenoj opravdanosti, konsultirajući Ombudsmena i zahtijevajući dokumente, informacije i dokaze od Evropske komisije. Ugovor iz Amsterdama otvara čak i mogućnost da se svaki građanin može peticijom obratiti svakoj instituciji Evropske unije pa čak i Odboru regija ili Ekonomskom i socijalnom odboru.

Phare
„Phare“ je program pretpristupne pomoći ustanovljen 1989. godine nakon pada komunizma u srednjoj i istočnoj Evropi radi privredne obnove zemalja u regionu. U početku je obuhvatao samo Poljsku i Mađarsku, ali s vremenom se proširio na ostale države kandidatkinje srednje i istočne Europe (Bugarska, Češka, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija). Do 2000. godine nekoliko zemalja jugoistočne Europe (Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija) također je imalo pristup programu „Phare“, nakon čega je on zamijenjen programom CARDS.

Politički program EU
Evropsko vijeće u Madridu 1995. predstavilo je program Evropske unije za kraj stoljeća, kao polaganje kamena temeljca za Evropu budućnosti, veliku zajednicu koja uživa u blagodatima slobode, prosperiteta i stabilnosti. U praksi to podrazumijeva i zahtijeva: usklađivanje Ugovora o Evropskoj uniji, prelazak na jedinstvenu valutu u skladu s dogovorenim rasporedima i uvjetima, priprema i provođenje pregovora o proširenju, usvajanje finansijske perspektive za razdoblje nakon 31. decembra 1999., doprinos uspostavljanju nove evropske sigurnosne arhitekture, aktivno nastavljanje politike dijaloga, saradnje i pridruživanja, koje je već u toku sa susjednim zemljama Unije, a posebno s Rusijom, Ukrajinom, Turskom i mediteranskim zemljama.

Postupci

U funkcioniranju i koordinaciji osnovnih evropskih institucija važno je nekoliko postupaka donošenja odluka. „Postupak pristanka“ uveden je Jedinstvenim evropskim aktom 1987. godine, pod kojim se podrazumijeva da Vijeće mora dobiti pristanak Parlamenta prije donošenja najvažnijih odluka. Postupak pristanka primjenjuje se uglavnom u procesu pristupanja novih država članica i prilikom sklapanja sporazuma o pridruživanju i ostalih sporazuma s trećim zemljama. „Postupak savjetovanja“ je najstarija metoda uključivanja Evropskog parlamenta u proces donošenja odluka. Parlament ima mogućnost da iznese mišljenje o prijedlogu Komisije. U primjenjivanju tog postupka Vijeće mora zatražiti mišljenje Parlamenta i uzeti ga u obzir prije glasanja o prijedlozima Komisije, iako mišljenje Parlamenta nije obavezujuće. Postupak savjetovanja ne uključuje samo traženje mišljenja Evropskoga parlamenta već i obavezu čekanja mišljenja do isteka predviđenog roka. Vijeće također traži mišljenje Parlamenta i u slučajevima kad takav postupak nije obvezan, najčešće pri donošenju neobavezujućih pravnih instrumenata – mišljenja i preporuka. „Postupak saodlučivanja“ jedan je od načina donošenja odluka, a uveden je Ugovorom iz Maastrichta. U tom postupku odluka se može donijeti jedino ako se o njoj usaglase i Vijeće EU i Evropski parlament. Tim postupkom se Evropskom parlamentu daje veća moć u postupku donošenja odluka, što je značajno kako bi se povećala uloga građana u donošenju odluka i smanjio demokratski deficit EU. Ugovorom iz Maastrichta predviđeno je da se postupak saodlučivanja primjenjuje na ova područja: slobodno kretanje radnika, pravo osnivanja preduzeća, usluge, unutrašnje tržište, obrazovanje (podsticajne mjere), zdravstvo (podsticajne mjere), zaštita potrošača, transevropske mreže, zaštita okoline (opšti program aktivnosti), kultura (podsticajne mjere) i istraživanje. Amsterdamskim ugovorom postupak saodlučivanja je pojednostavljen i proširen na dodatna područja. Ustavnim ugovorom predviđeno je dalje proširenje područja za koja će biti primjenjen postupak saodlučivanja, čime bi taj postupak postao osnovni način odlučivanja. „Postupak saradnje“ je način donošenja odluka uveden Jedinstvenim evropskim aktom 1987. godine, a omogućuje Parlamentu da sprovede dva čitanja prijedloga. Od Ugovora iz Nice ovaj postupak se primjenjuje isključivo u području ekonomske i monetarne unije. U slučaju da Parlament predloži amandmane, Vijeće ih može odbiti samo jednoglasnom odlukom. Ustavnim ugovorom je predviđeno potpuno ukidanje ovog načina odlučivanja.

Povelja o javnim uslugama

Ideja koja stoji iza povelje o javnim uslugama jeste da bi trebao postojati instrument koji navodi osnovna prava i principe koji reguliraju pružanje usluga korisnicima. Ti principi podrazumijevaju: kontinuitet usluga, kvalitetu, sigurnost opskrbe, jednak pristup, prihvatljive cijene, socijalnu, kulturnu i ekološku prihvatljivost.

Povelja o osnovnim pravima
Shodno 50-toj godišnjici Opšte deklaracije o ljudskim pravima u decembru 1998. godine, Evropsko vijeće je u Kölnu (3. i 4. juna 1999.) odlučilo je započeti rad na nacrtu povelje o osnovnim pravima. Cilj je bio konsolidirati osnovna prava koja se primjenjuju na nivou Unije u jednom dokumentu kako bi se podigla opšta svijest o tim pravima. Povelja se zasniva na ugovorima Zajednice, međunarodnim konvencijama kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. i Evropska socijalna povelja iz 1989. godine, ustavnim tradicijama zajedničkim državama članicama te različitim deklaracijama Evropskog parlamenta. Rad je povjeren posebnom tijelu, koje se odlučilo nazvati Konvencijom, sačinjenom od šezdeset članova, uključujući predstavnike vlada država članica i predsjednika Evropske komisije te članove Evropskog parlamenta i nacionalnih parlamenata. Četiri predstavnika Suda pravde, Vijeća Evrope i Evropskog suda za ljudska prava mogli su učestvovati u funkciji posmatrača. Sastav, radne metode i praktična rješenja Konvencije prihvaćeni su na Evropskom vijeću u Tampereu/Finska (15. – 16. oktobar 1999. godine). Rad je započeo 17. decembra 1999. Ekonomski i socijalni odbor, Odbor regija, ombudsman, države podnositeljice zahtjeva za članstvo i sva druga tijela, društvene grupe ili stručnjaci pozvani su da iznesu svoje stavove. Cilj je bio postići konsenzus. Rezultat rada predstavljen je na Evropskom vijeću u Biarritzu/Francuska (13. – 14. oktobar 2000. godine). U svojih sedam poglavlja podijeljenih u 54 člana, Povelja definira osnovna prava vezana za dostojanstvo, slobodu, jednakost, solidarnost, državljanstvo i pravdu. Svečano je proglašena na Evropskom vijeću u Nici (7. – 10. decembra 2000. godine). Međuvladina konferencija, koja je zaključena na istom Vijeću, nije uspjela postići dogovor o tome da se Povelja uključi u ugovore i na taj način učini pravno obavezujućom. Međutim, Sud pravde je ustvrdio da želi koristiti Povelju kao vodič u donošenju svojih presuda. Evropsko vijeće u Laekenu dalo je Evropskoj konvenciji mandat kako bi razmotrila pitanje uključivanja Povelje u postojeće ugovore, a predviđeno je da Povelja bude integralnim dijelom novog Ustava Evrope, poznatijeg i pod nazivom Lisabonski sporazum, čije se usvajanje očekuje do kraja 2009.

Pravni status EU
Pitanje pravnog statusa Unije pojavljuje se primarno u vezi s njenom mogućnošću sklapanja ugovora ili pristupanja sporazumima ili konvencijama, budući da Unija, koja se sastoji od tri (faktički dvije) odvojene Zajednice, od kojih se svaka odlikuje pravnom osobnošću (Evropska zajednica, ESCS – prestala da postoji i Euratom) i dvama područjima međuvladine suradnje, nema ono što je u međunarodnim zakonima poznato kao „ovlast za sklapanje ugovora“, dakle međunarodno pravo sklapanja sporazuma s trećim zemljama. Ugovor iz Amsterdama ne sadrži nove odredbe vezane uz tu temu, budući da države članice nisu uspjele doći do sporazuma na međuvladinoj konferenciji. Neki promatrači tvrde da je problem nepostojeći, te da ništa ne sprječava Uniju da sklapa ugovore i afirmira svoj položaj na međunarodnoj sceni. Ustavnim ugovorom, odnosno Lisabonskim sporazumom, Unija bi dobila status pravnog lica.

Pravni instrumenti Unije
Termin pravni instrumenti Unije odnosi se na instrumente koje institucije Unije imaju na raspolaganju za izvršavanje svojih zadataka prema Ugovoru o osnivanju Evropske zajednice uz potrebno uvažavanje načela supsidijarnosti. To su: propisi, koji su u potpunosti obavezujući i direktno primjenjivi u svim državama članicama, direktive, koje obavezuju države članice u smislu rezultata koje treba postići; moraju se prenijeti u nacionalni pravni okvir i stoga ostavljaju prostor za manevre u pogledu oblika i sredstava sprovedbe, odluke, koje su u potpunosti obavezujuće za one kojima su upućene, preporuke i mišljenja, koji su neobavezujući, deklarativni instrumenti.

Predsjedavanje Unijom
Države članice izmjenjuju se u predsjedavanju Unijom svakih šest mjeseci. Predsjedavanje je dužnost i doprinos koji daje svaka država članica, kako bi institucije Zajednice dobro funkcionirale. Trenutno svaka država članica predsjedava svakih sedam i pol godina. U kontekstu institucionalnog aspekta pregovora o pridruživanju, određeno je da će red rotacija između 15 tadašnjih država članica biti zadržan do 2006., kako bi se novim članicama dalo minimalno razdoblje u kojem će se prilagoditi i pripremiti da same preuzmu predsjedanje Vijećem. U svakom slučaju, neposredno prije proširenja, ovaj sistem rotacije pokazao je svoja ograničenja. Svaka država članica predsjedava Unijom na 6 mjeseci.

Pretpristupna strategija
U kontekstu tada aktuelnog talasa proširenja, Evropska unija je 1997. godine definisala pretpristupnu strategiju za države kandidatkinje. Cilj pretpristupne strategije je pružanje podrške i pomoći državama kandidatkinjama u pripremama za priključenje Evropskoj uniji. Pretpristupna strategija uključuje četiri glavna segmenta: sporazum o pridruživanju, pristupno partnerstvo i nacionalni program za usvajanje pravnog naslijeđa EU i programe pretpristupne pomoći.

Pretpristupni fondovi
Pretpristupni fondovi EU su programi finansijske i tehničke pomoći državama kandidatkinjama srednje i istočne Evrope za pripremu za članstvo u Evropskoj uniji. Sredstva dobijena iz pretpristupnih fondova su namjenska i bespovratna. Trenutno postoje četiri fonda na raspolaganju državama kandidatkinjama - PHARE, IPA, ISPA i SAPARD.

Pristupno partnerstvo
Pristupno partnerstvo je jedan od instrumenata pretpristupne strategije EU namijenjene državama kandidatkinjama. Na osnovu Sporazuma o pridruživanju partnerstvom se određuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti na putu ka punopravnom članstvu. Tim se instrumentom također određuje finansijska pomoć EU u ispunjavanju prioritetnih ciljeva i uslovi vezani uz tu finansijsku pomoć.

Proces stabilizacije i pridruživanja

Proces stabilizacije i pridruživanja strateška je politika EU prema državama jugoistočne Evrope (Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora) i uključuje šest elemenata: (1) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kao novu vrstu ugovornih odnosa (tzv. sporazum o pridruživanju treće generacije); (2) razvoj postojećih privrednih i trgovinskih odnosa s regionom i unutar regiona; (3) razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće privredne i finansijske pomoći; (4) povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucija; (5) korištenje mogućnosti za saradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutrašnje poslove; (6) razvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi. Na sastanku Evropskog vijeća u Solunu u junu 2003. proces stabilizacije i pridruživanja „obogaćen“ je elementima pretpristupne strategije, tj. elementima koji su do sada bili otvoreni isključivo državama kandidatkinjama za članstvo. Tako su uvedeni: načelo „vlastitih zasluga“ i mogućnost sustizanja drugih zemalja, Evropsko partnerstvo koje sadrži kratkoročne i srednjoročne prioritete daljeg procesa pridruživanja, povećana pomoć za izgradnju institucija (kroz pristup programu TAIEX, twinning projektima), mogućnost učestvovanja u programima Zajednice i saradnje sa agencijama EZ-e, jačanje programa CARDS.

Prostor slobode, sigurnosti i pravde

Stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde bez unutrašnjih granica jedan je od glavnih ciljeva EU. Taj cilj je prvi put jasno definisan Amsterdamskim ugovorom, a zadržan je i u Ustavnom ugovoru. Kako bi se postigao taj cilj, osim mjera vezanih uz kontrolu vanjskih granica preduzimaju se potrebne mjere iz područja azila, imigracija, prevencije i suzbijanja kriminala.

Programi zajednice

Pojam program Zajednice odnosi se na integrirani niz aktivnosti koje usvaja Evropska zajednica ili Evropska unija kako bi podsticala saradnju među državama članicama EU u sektorskim politikama, kao što su zaštita potrošača, obrazovanje, ravnopravnost polova i ostale. Države kandidatkinje mogu učestvovati u programima Zajednice na osnovu Jedinstvenog okvirnog sporazuma i pojedinačnih memoranduma o saglasnosti koji uređuju administrativne uslove korištenja i finansijski doprinos za učestvovanje u programu.

Proširenje Evropske unije

Proširenje Evropske unije je izraz kojim se označava proces primanja u punopravno članstvo novih članica. Od svojih početaka Evropska unija je doživjela pet talasa proširenja, od kojih je peti, dosada najveći talas proširenja, dovršen 1. maja 2004. godine. U prva četiri talasa proširenja, državama osnivačima (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i Nemačka) pridružile su se Danska, Irska i Velika Britanija (1973.), Grčka (1981.), Portugal i Španija (1986.), Austrija, Finska i Švedska (1995.). Petim talasom proširenja članice EU postali su Kipar, Češka, Estonija, Letonija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Dopunsko proširenje u okviru petog talasa izvršeno je 1. januara 2007. godine kada su u punopravno članstvo ušle još i Bugarska i Rumunija. Danas još tri države imaju status kandidata za članstvo i to su Hrvatska, Makedonija i Turska. Potencijalnim kandidatima za članstvo, u ovom trenutku se smatraju Srbija, Crna Gora, Albanija i Bosna i Hercegovina. Ideja vodilja proširenja EU je povećanje sigurnosti, stabilnosti i blagostanja na evropskom kontinentu.

Protokol iz Kyota
Usvojen u decembru 1997., ovaj Protokol za okvirnu Konvenciju Ujedinjenih naroda o promjenama u klimi ističe novi stav međunarodne zajednice prema fenomenu klimatske promjene. Prema Protokolu, industrijske zemlje obavezale su se da će smanjiti emisiju šest plinova koji uzrokuju efekt staklenika (ugljen-dioksid, metan, azotni oksid, hidrofluorokarbonati, perfluorokarbonati i sumporni heksafluoridi) za najmanje 5% u razdoblju između 2008. i 2012. u usporedbi s razinama iz 1990. Države članice Evropske unije obavezale su se da će smanjiti svoje emisije tokom istog razdoblja za 8%. U 2000. godini, globalne emisije ovih šest plinova u zemljama Unije bile su 3,5% niže od nivoa iz 1990. Kako bi se ispunio cilj iz Kyota, Komisija je pokrenula Evropski program o promjeni klime i dala prijedlog za direktivu o sistemu trgovanja kvotama emisije ugljen-dioksida. Protokol iz Kyota na snazi je od septembra 2002.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije