Nevidljiva granica: Gorizia i Nova Gorica

Pad Gvozdene zavjese trebao je ujediniti dva evropska gradića, slovensku Novu Goricu i italijansku Goriziju. Ipak, prošlo je od pada Zavjese dvadeset a od ulaska Slovenije u Evropsku uniju pet godina, a ova dva bratska, ili sestrinska, grada i dalje su potpuno različiti. Dok Nova Gorica doživljava ekonomski procvat, u Goriziji se sjetno sjećaju nekih starijih, boljih vremena.

Ogromni parking je skoro pa potpuno pust. Mogao bi primiti stotine automobila, ali tamo ih je samo nekoliko, parkiranih u kraju, ispod ulične svjetiljke. Nekoliko gostiju u pizzeriji i nigdje žive duše, piše novinar „Die Tageszeitunga“ o Goriziji.

Taksi? Kelner me pogledao kao da sam mu zadao najteže pitanje na svijetu. „U osam navečer u Goriziji nećeš naći taksi. Poslije osam – Gorizija ne radi. Ali, probajte na slovenskoj strani. U Novoj Gorici radi se non-stop“, govori kelner i pokazuje na natkriveni granični prijelaz kojeg svi ovdje zovu „Cassa Rosa“. „Vidite to tamo, tamo su u junu 1991. pale prve žrtve balkanskih ratova“, dodaje.

Auta granicu prelaze bez ikakvog zaustavljanja. Granica je nevidljiva, ali ipak postojeća. Cassa Rossa predstavlja vrata u drugi svijet, u Novu Goricu. Na lijevoj strani ulice je velika benzinska pumpa koja radi od 00 do 24 a desne strane je postavljena velika blještava neonska reklama: „Casino Perla“.

Na klijente kasina čeka kolona taksista. „Do 'Perle' idete, zar ne, gospodine?“, govori taksista i otvara vrata. U „Perlu“ svi idu.

„Perla“ je najveći kasino u cijeloj Novoj Gorici, a njihova reklama tvrdi da je, ipak, najveći u Evropi. U „Perli“ se čuje samo italijanski. Samo ponekad, kada krupijei međusobno razgovaraju, čuje se slovenski. I tako cijelo vrijeme, dok euri iz džepova kockara odlaze u kase „Perle“, dok pare idu iz Italije u Sloveniju, piše Michael Braun iz „Die Tageszeitunga“.

Italijanska Gorizia budi se oko devet ujutro. Ulica Rastello, uska i lijepa, sa svojim srednjovjekovnim građevinama i nekoliko dućana tužan je prizor: na svakih tristo metara tek je jedan dućan, a od njih četiri, tri su zatvorena. Na jednom od njih „Happy Days“ nešto obećava ali se kroz prljave prozore ne vidi šta se nudi po povoljnijim cijenama. Sve priča priču o gradu koji je svoje najljepše vrijeme davno proživio.

S time se slaže i Marco Marini, šef ureda za „pogranična pitanja“ u opštini Gorica. Ovaj visoki čovjek, član Zelenih, govori o mnogim propuštenim šansama, o neiskorištenim mogućnostima i o gradu kojem je blizina slovenske granice donijela više štete negoli koristi. I o tome kako do 1947. godine nije bilo nikakve granice u hiljadugodišnjoj povijesti grada. Spomenuti veliki parking Slovencima, koji su tada živjeli u komunističkoj Jugoslaviji, koristio je kao prostor preko kojeg su ulazili u Italiji radi kupovine njima inače nedostupnih stvari. „Paradoksalno, komunikacija i razmjena između dva grada bila je mnogo veća i jača prije nego je sada“, kaže Marini.

Gorizia i Nova Gorica mogle su zajedno pokazati kakav je pravi evropski grad i šta je istinska evropska vrijednost, ali to se nije desilo. Autobuska linija koja je uvedena nakon pada Gvozdene zavjese ne može napraviti nešto takvo. Za razliku od Gorizije, Nova Gorica je puno mlađa. Nijedna zgrada nije starija od šezdeset godina. Titovim ukazom izgrađen je vještački grad.

Miram Bozi, predsjednica lokalne trgovačke komore, smatra da bi ova dva u svemu različita grada mogli postati blizancima. Ali, otkako su u 2007. Berlusconijevi jurišnici zauzeli Gradsku vijećnicu, sve su manje šanse da se nešto takvo desi.


Piazza Transalpina ili Trg ujedinjene Evrope?

Energična predsjednica komore ipak misli o velikim stvarima. Posljednjih godina Nova Gorica je imala privredni rast od 6 posto godišnje, i to bi se u Goriziji moralo dostići. Još nije ni završila priču o jednom mega-projektu, gospođa Bozi već nastavlja kovati planove za drugi, koji razmjerima i ambicijama dostiže egipatske faraone. „Sagradit ćemo ovdje veliku piramidu, veću od Keopsove, a njene dvije strane ćemo u potpunosti pokriti solarnim pločama, što će biti Evropski muzej avijacije, i koštat će oko 950 miliona eura“, priča ona, kao da je ovakav kolosalni projekat u ovako malom gradiću svakodnevna stvar.

Na centralnom trgu 1. maja 2004. godine upriličena je velika manifestacija povodom istočnog proširenja Evropske unije. Trg je nekada bio prepolovljen graničnom ogradom, i trebao je postati simbolom ujedinjenja Evropljana. Tako je na prvomajsku proslavu došao i tadašnji predsjednik Evropske komisije, Italijan Romano Prodi. No, ni on nije uspio ujediniti stanovnike ova dva grada: Italijani danas trg zovu njegovim davnim imenom – „Piazza Transalpina“, a Slovenci su mu dali novo ime – „Trg ujedinjene Evrope“.

radiosarajevo.ba