Nasilje u porodici prisutno u bh. društvu: Žene se svakodnevno javljaju u sarajevsku Sigurnu kuću

Jedan od najrasprostranjenijih problema kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini je nasilje u porodici.

Ranijih godina žene su uglavnom šutjele i trpile nasilje čak i po 40 godina jer, uglavnom iz ekonomskih razloga, nisu imale mogućnosti da napuste muža i odluče se za sigurniji život.

Međutim, ima i slučajeva gdje se odlučuju da trpe zbog djece ili nade da će se situacija poboljšati.

Trending

Najave američkih sankcija Srbiji uznemirile i Plenkovića: Koliko bi one utjecale na tržište u BiH?

Posljednjih godina to se mijenja. Raste svijest u društvu kada je ovaj problem u pitanju, ali i žene postaju hrabrije jer im se kroz sigurne kuće i brojne nevladine organizacije koje djeluju pri ovim kućama, omogućava da život nastavljaju van porodice u kojoj su bile zlostavljane. Međutim, nasilje je i dalje prisutno u velikoj mjeri.

Devet sigurnih kuća

U Bosni i Hercegovini trenutno radi devet sigurnih kuća. Od toga je šest u bh. entitetu Federacija BiH, a tri u bh. entitetu Republika Srpska. Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije i mogu ostati do šest mjeseci, ali ima i onih koje ostaju i duže zavisnosti od problema.

Od oktobra 2000. godine Fondacija lokalne demokratije vodi jedinu Sigurnu kuću - Sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u porodici na području Kantona Sarajevo.

Za žrtve nasilja, smještaj u Sigurnu kuću je u svakom trenutku dostupan i moguć. Vrši se po preporuci Centra za socijalni rad i policijskih uprava, a na osnovu potpisanog protokola o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici između Fondacije lokalne demokratije, Kantonalnog centra za socijalni rad i MUP-a Sarajevo.

U protekle 23 godine kroz Sigurnu kuću i Sklonište za djevojke u Sarajevu prošlo je 2.314 žena, djece i djevojaka.

Arijana Ćatović, psihologinja u Sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije, podsjetila je da ova ustanova egzistira od 2000. godine.

"Imamo siguran smještaj za žene i djecu žrtve nasilja, a pored toga imamo i smještaj za djevojke. Imamo siguran prostor za djevojke koje su žrtve nasilja. Kapacitet naše sigurne kuće je oko 35 žena i djece i još desetak mjesta za djevojke", izjavila je Ćatović.

Osnaživanje zlostavljanih žena

Osnovni cilj rada Sigurne kuće je obezbjeđenje fizičke zaštite i sigurnosti žrtava, kao i psihosocijalni tretman u cilju prevazilaženja traumatskih iskustava i reintegracije u društvenu zajednicu.

"Kroz Sigurnu kuću pokušavamo da žene psihosocijalno osnažimo. Jačamo ih i na nivou da je sposobna da se brine o sebi. Vrlo često su žene koje dolaze u Sigurnu kuću živjele s alkoholičarima ili narkomanima. Educiramo ih i pokušavamo da im pronađemo zaposlenje, prije nego što izađu iz Sigurne kuće. Žene se svakodnevno javljaju. Sarađujemo sa centrima za socijalni rad i policijom. Žene koje se smještaju u Sigurnu kuću prolaze kroz sistem. Prvi korak je prijava policiji ili Centru za socijalni rad, onda nas oni kontaktiraju, a nakon toga se žene smjeste ovdje. Žene pozivaju i na SOS telefon gdje naše volonterke upute ženu prema policiji ili Centru za socijalni rad i na taj način opet bude smještena", pojasnila je Ćatović.

U protekle dvije godine u Bosni i Hercegovini ubijeno je 19 žena. O nasilju nad ženama se ponovno više priča nakon tragičnog događaja koji se u augustu dogodio u Gradačcu kada je Nermin Sulejmanović ubio Nizamu Hećimović.

"Nažalost, kada se nešto desi tada se reaguje i tada se više priča o problemu nasilja u porodici. I u tom periodu bude nešto veći broj i prijava jer u medijima ima puno više informacija o tome, više se razgovara. A to nam govori o tome da se ova tema ne smije zaboraviti i da se o njoj treba stalno razgovarati. I prije ovog nemilog događaja i svega ovoga što se dešavalo u zadnje vrijeme, Sigurna kuća je imala popunjene kapacitete. Imamo periode kada je naš kapacitet 100 posto popunjen, a ima perioda kada je na 50 ili 60 posto. Trenutno je popunjenost oko 60 posto", istakla je Ćatović.

Smatra da žene koje žive u nasilju vrlo često nemaju adekvatne informacije o tome kako im neko može pomoći i ne znaju koji je pravi put da sebi pomognu.

"Kod nas su smještene i maloljetne djevojke, od nekih 13 ili 14 godina, a raspon je do nekih zrelih doba, do 75-80 godina. U posljednje vrijeme smo imali i starije žene. One obično dolaze zbog nasilja koje trpe od svojih sinova, ali to nije pravilo, jer ima i slučajeva da su te starije žene nasilje od svojih partnera trpile puno godina", naglasila je Ćatović.

Počinje s emocionalnim nasiljem

Smatra da je odgoj generalno jako bitan i poruke koje kroz odrastanje dobijamo ne samo od roditelja nego generalno.

"Kada krenemo od bajki koje slušamo, princ na bijelom konju dolazi da je spasi, ali i masa drugih informacija koje se ženama serviraju - da treba da budu dobre majke, da dobre majke i supruge niko ne tuče... Nasilje ne dolazi odjednom. Prvo krene od emocionalnog nasilja i pravi se izolacija oko žene. Prvo se izoliraju svi oni koji mogu da pruže podršku - prijateljice, rodbina... Obično kreće kroz ljubomoru koju žene, odnosno mlade djevojke najčešće doživljavaju kao izraz ljubavi. Ljubomora je jedan od sistema izolacije", izjavila je Ćatović.

Kada dođe do izolacije, kada nema komunikacije s prijateljima i rodbinom, žene su ostale same s nasilnikom.

"Kada se desi fizičko nasilje, poslije toga nasilnici imaju fazu tzv. medenog mjeseca gdje se izvinjavaju i govore da ne znaju šta im se desilo i da se više neće ponoviti. Zna se desiti da se žena i više od jedanput vrati nasilniku. Vrati se jer je ili ekonomski ovisna o njemu, nema podršku porodice, uhvati je strah šta dalje. Jako je teško da žene s malom djecom pronađu posao", pojasnila je Ćatović.

Međutim, navela je da ciklusi nasilja i izvinjavanja traju godinama i idu u krug.

"Žene koje mnogo godina trpe nasilje odlučuju se da to prijave kada su preumorne i kada ih više nije briga za njihov život. Vrlo često čujem rečenicu: 'Meni više nije bilo bitno i da me ubije jer ovakav život nije život'. Tada odlučuju da izađu iz nasilja. Nekada su ženama motiv djeca. Kada su djeca mala odlučuju se da izađu iz svega toga da ona ne trpe, da se njima to ne bi dešavalo. Najčešći oblik nasilja je emocionalno nasilje, jer je ono u pozadini svih drugih oblika nasilja. Obično kreće od tog emocionalnog nasilja. Kasnije na njega idu sve druge forme nasilja", kazala je Ćatović.

Raste svijest

U Sigurnu kuću su smještene i mlade djevojke, uglavnom zbog problema u porodici ili zlostavljanja od strane roditelja, disfunkcionalne porodice, ali i zlostavljanja od strane vršnjaka, nekih trećih osoba.

"Tu su smještene i djevojke koje su preživjele i grube forme seksualnog nasilja, a isto tako i fizičkog ili emocionalnog. Što se tiče žena, emocionalno nasilje je najdominantnije, jer je u pozadini svih drugih, ali najčešće je tu i fizičko, ekonomsko i seksualno nasilje", pojasnila je Ćatović.

Smatra da ima pomaka kada je riječ o svijesti žena o nasilju o porodicama.

"Nasilje nad ženama se dešavalo uvijek, samo se ranije manje pričalo o tome, manje se prijavljivalo i više je ostajalo u tom krugu porodice, a žene su trpile. One nisu imale drugog izlaza. Sada se puno više razgovara o tome, ali nažalost, još uvijek nedovoljno. Tu je zakonska legislativa, tu su sigurne kuće gdje žene mogu da se smjeste ako nemaju gdje. Tu su i različiti servisi koji pružaju pomoć ženama. Tu je Centar za žene koji egzistira pod krovom Fondacija lokalne demokratije. Tu imamo pravnike, socijalnu radnicu i psihologinju. Žene mogu da dođu i obrate se za pomoć, potraže informaciju, dobit će i informacije o njihovim pravima. Međutim, nasilje je i dalje prisutno u velikoj mjeri. Ovaj problem se neće adekvatno riješiti ako se sistemski adekvatno ne riješi", kazala je Ćatović.

Mišljenja je da "ovo društvo treba da se educira da žene nisu predmet".

"Kod nas ćete vrlo često čuti da žena kaže da mora da pita muža za nešto. One uvijek nešto moraju da pitaju. Zabrinulo me to da je negdje duboko i kod mladih ljudi usađeno to da postoje muški i ženski poslovi", izjavila je Ćatović.

Smatra da je situacija kada je riječ o nasilju u porodici drugačija u Kantonu Sarajevo i većim centrima gdje postoje organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici.