Mine – podmukle ubice

U BiH, više od 13 godina nakon rata, protivpješadijske mine i neeksplodirana ubojita sredstva i dalje predstavljaju opasnost za građane širom zemlje. Do sada je stradalo 1.667 osoba, piše Deutsche Welle u analizi povodom Svjetskog dana borbe protiv mina.

4. aprila obilježava se kao Dan svjesnosti o opasnosti od mina i pomoći žrtvama mina. Uprkos činjenici da je Konvencija za zabranu mina stupila na snagu prije deset godina i donijela evidentan napredak u domenu uništavanja uskladištenih mina, prestanka proizvodnje mina i povećanja deminiranih površina, mine još uvijek ubijaju ljude. Tako je i u BiH.

Posao na minskom polju

"Kao na filmu ti je to. Prasak, eksplozija. Izgubiš se, zemlja te posipa. Belaj se desi u jednom trenu“ – prepričava deminer Enver Dautović (54) tragediju koja se dogodila 18. marta 2008. godine.

"Moje kolege Fahrudin Hodžić (39) i Almir Redžić (35) poginuli su u minskom polju u dolini rijeke Spreče. Meni valjda nije bilo suđeno taj dan. Ostao sam bez lijeve ruke i lijeve noge. Ljekari su mi davali šansu 0,1 posto da ću ostati u životu“ – govori ovaj Brčak koji je jedanaest godina radio jedan od najopasnijih i najstresnijih poslova.

Nekoliko kilometara dalje od ušća rijeke Sokoluše u Spreču, gdje se ova tragedija desila, inspektor MAC-a (Minsko akcioni centar) za osiguranje kontrole kvaliteta Muhamed Kurbašić u društvu Faiko Hrvata i Milana Miloševića, operativnog oficira i predstavnika holandske kompanije „Reaseuro“, sačinjavaju zapisnik o primporedaji parcele koju su demineri očistili.

Prije samo nekoliko trenutaka, vlasnik parcele je protestvovao zbog gaženja trave. Ne čude se, kažu da su naši ljudi takvi i da ne znaju cijeniti korist koju imaju od deminiranja. Stotinjak metara dalje dva deminera duboko u minskom polju motornim pilama sijeku rastinje i uređuju prilaz rijeci Spreči.

Iskusni Milan i Faiko do sada su „podmukle ubice“ uklanjali u Angoli, Libanu, Afganistanu, Mozambiku, Pretoriji, Srbiji, Kosovu.

"Bosni i Hercegovini naša kompanija je prisutna četiri godine. BH MAC je uveo niz promjena da popravi situaciju, visoki su standardi ali i sankcije, što u svakom slučaju odgovara deminerima“ – priča smireno Milan. "Deminer je solidno plaćen, ali teško je i nezahvalno sve vrednovati novcem. U dnevnom turnusu radi se maksimalno pet sati, u timu od 10 ljudi - vođa tima, osam deminera i medicinar. Prosječno, jedan deminer dnevno ručno očisti 50 kvadratnih metara. Moram istaći odličnu saradnju sa MAC-om i lokalnim vlastima. Gospodin Mustafa Bajić na ovom terenu bio nam je od velike pomoći“ – govori Milan dok prijateljski grli šefa civilne zaštite. „ Posao je takav da su česta odsustvovanja od kuće, tako da i porodica trpi“ – dodaje Faiko Hrvat.


"Psi imaju bolji tretman“

U prijateljskom ćaskanju otkrivaju kako se dresiraju psi i šale se kako belgijski ovčari iz njihovog tima imaju bolji tretman. "Oni ne rade na temperaturi ispod 5 niti iznad 35 stepeni Celzijusa, a mi nemamo ograničenja. A da ne govorimo o hrani i drugoj pažnji“ – smije se Milan dok u mobilnom aparatu pokazuje fotografiju nekih četveronožnih ljubimaca.

"Prema izvršenim procjenama, sumnjiva površina u Bosni i Hercegovini iznosi 3,29 posto. Trenutno djeluje 29 organizacija akreditovanih za deminiranje i 3 monitoring agencije. Ukupno ima 2958 akreditovanih deminera. Zbog nedostatka sredstava, trenutno je samo 1000 zaposlenih. Godišnje se u Bosni i Hercegovini deminira 11-15 kvadratnih kilometara. Protivminske aktivnosti se odvijaju veoma sporo. Planovi za deminiranje zahtijevaju mnogo napora na pripremi, kao što su dogovori sa vlastima, logistika, obučavanje i regrutovanje osoblja, priprema ugovora i standardnih operacionih procedura. Zbog klime, operacije deminiranja se sprovode samo u jednom dijelu godine (nisu moguće između decembra i marta zbog oštrih zima)“ – objašnjava „minsku situaciju“ Svjetlana Trifković, portparol MAC-a BiH. Ovaj centar predstavlja stručno tijelo koje se bavi lociranjem i obilježavanjem miniranih oblasti, planiranjem i kontrolom operativnih aktivnosti, kao i koordinacijom aktivnosti upozoravanja na mine i pomoći žrtvama mina.

Bosna bez mina tek 2019. godine

U trenucima predaha razgovaram sa Anđom Panić, medicinrakom. „ Napustila sam posao medicinske sestre u bolnici i radim više od deset godina u timu. Do sada sam imala intervenciju u samo jednoj nesreći, kada smo imali teren na Arizoni. Posao jeste opasan, traži punu koncentraciju. Na jutarnjem brifingu pregledam deminere, razgovaramo i oni govore o svom raspoloženju, osjećanjima, zdravstvenom stanju. To je vrlo poželjno, i ukoliko neko ima „loš dan“ to se itekako uvažava“ – priča Anđa i dodaje da je nedavno imala poziv za odlazak u Afganistan. – „Neću, meni je i ovdje lijepo“.

Prema novom strateškom modelu procjenjuje se da će biti moguće dostići zemlju bez mina do 2019 godine, gdje se očekuje veće uključenje domaćih vlasti, a postepeno smanjenje donatorskih sredstava. Sredstva koja su potrebna za ostvarenje ovog plana su u prosjeku 80 miliona KM godišnje. Planirano je veće ulaganje domaćeg novca čije učešće je do sada izosilo 30 posto, a postepeno smanjivanje donatorskih sredstava koja trenutno iznose 70 posto.

Ovaj posao biće nemoguće uraditi bez ljudi poput Envera Dautovića koji poručuje deminerima da više paze na vlastiti život nego na interes firme.

" Radio sam za NPA, za mnoge komercijalne deminerske kompanije, vadio stotine mina, razminirvao granični prijelaz Srbije i Hrvatske, svugdje me je bilo, nastradao sam kao radnik „Demire“, ali kada se nesreća desi, svi osim porodice okreću glavu. To me najviše boli“.

deutschewelle/radiosarajevo.ba