Krijumčarenje cvjeta u migrantskoj krizi

Skoro 70 posto svih migranata koji su ove godine boravili u BiH uspjelo je, uprkos strogim kontrolama granica, prijeći u Hrvatsku i dalje do zemalja Zapadne Evrope. Najčešće, kako sami kažu, uradili su to uz pomoć krijumčara, koji su im uz prijevoz dali i informacije o vremenima i lokacijama, kada i gdje se prelaze granice.

Piše: Adis Nadarević

Veliki broj migranata uspijeva iz Bosne i Hercegovine otići u države Evropske unije (EU), odnosno vratiti se u taj prostor, budući da su prije dolaska u našu zemlju prešli teritorij i granične kontrole Grčke ili Bugarske – koje su članice EU.

Službeni podaci govore da se od 21.163 migranta, koliko ih je ove godine registrirala Služba za poslove sa strancima, na prostoru naše zemlje trenutno ne nalazi niti petina od tog broja. Ovo znači da se migranti u velikom broju uspijevaju domoći Italije, Francuske, Njemačke i drugih zemalja Evropske unije, uglavnom, kako sami kažu, uz pomoć krijumčara ljudima, kojima posao cvjeta.

Jedan od njih je i dvadesetosmogodišnji Pakistanac U.M., koji je nakon tri godine putovanja preko Afganistana, Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i BiH, u septembru uspio prijeći zadnja dva nivoa “igre”, te preko Hrvatske i Slovenije stići u Italiju. 

Putevi migranata: Preko BiH u Europsku uniju

Trenutno se nalazi u Napulju, a Bihać, u kojem je proveo tri mjeseca, pamti po dobrim ljudima i želi ga nekad u životu posjetiti kao turist. U Italiji se ne planira zadržati i namjera mu je da se pridruži rođacima u Španiji. O načinu na koji je došao na Apeninski poluotok nema problem govoriti, ali iz straha ne želi spominjati imena i tačne lokacije.

“Igraju se ljudima. (…) Svi se igraju ljudima. To je jako loša igra”, kaže ovaj Pakistanac.

On je prolaz preko Hrvatske i Slovenije platio 2.200 eura i napominje kako je to uobičajena tarifa. Novac su skupili članovi njegove šire porodice, u nadi da će on uspjeti doći do posla u Evropi i da će im moći pomoći.

Oni koji nemaju novca, kaže U.M., posuđuju ga od prijatelja, zadužuju se, a ukoliko ne uspiju nabaviti novac, ostaju “zaglavljeni” u nekom od kampova ili pokušavaju teritoriju prijeći na najteži način, pješke.

Novac za krijumčarenje migranta obično daje njegova porodica, i transakcija se, kako kaže U.M., obavlja u domovini, obično tako što se krijumčarima plati ili puni iznos ili njegova polovina. Druga polovina se u tom slučaju plaća nakon što se migrant javi porodici iz neke zemlje EU.

“Ko nema novca pokušava cijeli put prijeći pješice. To je najteži i najrizičniji način. Pješači se neprekidno po 15 do 20 dana i najčešće ih policija uhvati onako umorne i izranjavanih nogu, slome im telefone, nekad ih opljačkaju ili istuku. (…) Nekad uspiju prijeći, ali najčešće tek nakon puno neuspješnih pokušaja”, priča U.M.

U.M. nije pješačio 20, nego dva dana, preko planina koje razdvajaju Krajinu i Liku. Hodao je u grupi od 46 ljudi do lokacije u Lici na kojoj ih je čekao kombi. Kaže samo da je kombi bio u blizini puta koji je na mapi označen sa E71, što je međunarodni pravac u koji spada hrvatska autocesta Zagreb – Split koja prolazi kroz Liku. Kombi je bio velik i u njega su nagurali 24 migranta, nakon čega su se vozili dva do tri sata do podnožja planine u blizini granice Hrvatske sa Slovenijom.

Tih nekoliko sati, prisjeća se, trajalo je kao vječnost što zbog straha, što zbog mučnine i gušenja u pretrpanom kombiju.

U takvim kombijima redovno se prevozi više od 20 ljudi, kaže U.M., i protiv krijumčara koji su dosad uhvaćeni da tako prevoze migrante, u Hrvatskoj su, osim za krivična djela povezana s krijumčarenjem ljudi, podnošene prijave za nečovječno postupanje.

Na primjedbu da je 2.200 eura za nekoliko sati vožnje u nehumanim uvjetima skup taksi, U.M. kaže kako migranti plaćaju za prevoz preko Hrvatske, ali i informacije o najboljem vremenu za prelazak hrvatsko-slovenske i slovensko-talijanske granice. Njemu je, kako kaže, pomogla informacija krijumčara o prelasku planine između Hrvatske i Slovenije.

“Ta planina je strma i kamenita. Dosta je opasno i bojim se da će zimi ljudi umirati ako je budu pokušavali prijeći sami. Slovenska granica je blizu, a otamo nije daleko ni granica Italije. Bude policije, vidimo policiju i sačekamo da prođu. Krijumčari znaju sve, kažu nam koje je vrijeme pogodno za prelazak. Ako nas uhvate, vrate nas u Bosnu”, priča Pakistanac i kaže kako za navigaciju po šumama i planinama migranti ne koriste ništa osim Googleovih mapa, zbog čega je najvažnije da imaju GPS-signal i da baterija na mobitelu nije prazna.

Nekada se, kaže U.M., zna desiti da se zbog policijskih kontrola kombi ni ne pojavi. U tom slučaju, pojašnjava on, migrante obično pohapsi policija i vrati ih na bosanskohercegovačku stranu granice, nakon čega će oni sačekati drugu priliku za prelazak. Kako U.M. tvrdi, ukoliko ste krijumčarima platili iznos, imate pravo da pokušavate sve dok ne uspijete prijeći.

U slučajevima da se ne skupi dovoljno migranata za turu, krijumčari snize cijenu da izbjegnu “underbooking”. Jednako tako, spremni su spustiti cijenu za po nekih stotinu ili dvjesto eura ukoliko se dogovara prijevoz grupe od barem četiri ili pet migranata.

Pakistanac U.M. priča kako se krijumčari ili njihovi saradnici nalaze i među samim migrantima i kako oblače iznošenu odjeću da se stope s njima. Uvezani su međusobno, prisutni su u svim zemljama na migrantskoj ruti i imaju kontakte posvuda. Ključna stvar je, kako kaže, povjerenje, jer se radi o velikom novcu.

Uzmemo li da je samo “bosanskom rutom” u Evropsku uniju ove godine dospjelo barem 15.000 migranata i pretpostavimo li da je samo pola od njih za to platilo krijumčarima prosječan iznos o kojem govori U.M., dolazimo do cifre koja je veća od 15 miliona maraka.