Korićanske stijene: Teret za cijeli život

Gordan Đurić, bivši pripadnik interventnog voda policije u Prijedoru, priznao je kako je 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama držao stražu dok su drugi policajci ubijali civile.

“Časni Sude, znam da se desio strašan zločin. Žao mi je i iskreno se kajem. Taj teret nosim 17 godina i nosit ću ga cijeli život... Iskreno se kajem”, kazao je Đurić.

Sudsko vijeće prihvatilo je njegovo priznanje i sporazum koji je postigao s Tužilaštvom. Sporazumom je dogovoreno da Đuriću bude izrečena kazna u trajanju od sedam do 10 godina zatvora. Konačnu presudu, drugu po redu pred Sudom BiH za zločin na Korićanskim stijenama, Sud će saopćiti ovog četvrtka.

Đurić je svjedočio protiv suoptuženih Zorana Babića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubiše Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića. Svi su bili u istoj jedinici 1992. godine kada su počinili, kako tvrdi Tužilaštvo, masakr na Vlašiću. U optužnici također stoji da su pripadnici interventnog voda od civila u konvoju, “uz prijetnju da će ih ubiti”, uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.

Đurić tvrdi da je na “planinskom predjelu iza Kneževa prema Travniku” dobio izričitu naredbu od komandira interventnog voda Miroslava Paraša, koji je u međuvremenu preminuo, da “čuva stražu i spriječi pristup autobusima”.

“Saznao sam 21. augusta ujutro da ćemo ići u obezbjeđenje konvoja ka Travniku... Išla je skoro cijela jedinica interventnog voda, nas 15 ili 17. (...) Kada smo došli u Tukove, odakle smo krenuli, dolje je već bila formirana kolona, ljudi ulaze u kamione i autobuse. Bilo je puno civila – muškaraca, žena, djece i staraca, sve nesrpske nacionalnosti”, kazao je Đurić.

Po njegovom iskazu, tog dana su, između ostalih, u pratnji konvoja bili, pored šestorice suoptuženih, i Željko Zec, Marinko Ljepoja, Radoslav Knežević, Željko Bulić, Petar Čivčić, Darko Mrđa, Saša Zečević i Damir Ivanković. Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora, dok je Ivanković, nakon priznanja krivnje, pred Sudom BiH osuđen na 14 godina zatvora. Knežević i Zečević čekaju početak suđenja pred Sudom BiH, dok su Čivčić i Ljepoja nedavno uhapšeni zbog sumnje da su učestvovali u ubistvima na Korićanskim stijenama.

“Kada je formirana kolona, Paraš je odredio ko će koje vozilo da zaduži”, prisjetio se Đurić, rekavši da se kolona sastojala od “četiri ili pet autobusa” i isto toliko kamiona s prikolicama.

“Prvi put smo stali pored Trnopolja, odnosno u Kozarcu, i tu su nam se pridružila tri ili četiri autobusa. Sljedeće stajanje, naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Ja sam jednu kesu prebacio nekom momku srednjih godina i rekao da pokupi dragocjenosti od putnika”, dodao je Đurić, rekavši da je kesu kasnije dao Parašu.

Na upit tužiteljice Slavice Terzić da li je mogao odbiti ovu naredbu, Đurić je odgovorio potvrdno.

“Posljednje stajanje bilo je pored rijeke. Primijetio sam da moj rođak Ljepoja stoji kod autobusa niže, i stao sam pored njega. Pričali smo o stvarima i ispušili cigaru. Tada sam vidio dosta civila koji su izašli, kao i pripadnika interventnog voda koji stoje duž te kolone... Dok smo stajali, neki su odvajali civile muškarce od žena i djece i stavljali ih u dva autobusa”, rekao je Đurić. Nakon što su muškarci odvojeni, Paraš je Đuriću naredio da uđe u jedan od autobusa “radi obavljanja zadataka”.

“Dok sam tamo stajao, slutio sam i postao svjestan da se s tim ljudima neće dobro završiti. Ušao sam u autobus, i stvarno je bio pun. Vidio sam muškarce civile koji su doslovno nagurani, možda 70 ili 80 njih. Desno od mene stajali su Željko Zec, Krndija Draško, Knežević i Stojnić. Nakon samo 15 minuta vožnje, neko je naredio da se stane”, ispričao je Đurić. “Sve se brzo desilo... Došao je Paraš i, pokazujući rukom ka Travniku, rekao: ‘Đuriću, otiđi iza krivine i stijene i pazi da neko ne naiđe iz suprotnog pravca i priđe autobusima. Ako naiđe, zaustavi ga’”, ispričao je Đurić, dodavši kako se potom s dvojicom vozača autobusa uputio ka stijeni udaljenoj 30 ili 40 metara, da bi iza sebe začuo “žestoku rafalnu paljbu iz desetak automatskih pušaka”.

“Pucnjava je bila strahovita. Čuje se dovikivanje, galama i kuknjava. Sve skupa je trajalo pola sata. Od početka putovanja, u meni se stvorila velika muka, čuo sam šta se radi i nisam mogao da vjerujem”, dodao je optuženi. Nakon što se stišala paljba, kazao je Đurić, s vozačima je otišao do autobusa i pripremio se za put nazad. U povratku je ponovo vidio Kneževića, Paraša, Krndiju, Bulića, Stojnića, Mrđu, Babića, Ivankovića, Zečevića i Zeca.

“U povratku smo se vraćali istom dionicom, i tada sam pored puta vidio leš zakačen za granu”, prisjetio se Đurić.

Sudsko vijeće je pitalo Đurića zašto u prvom svjedočenju nije rekao da mu je naređeno da čuva stražu, na šta je on odgovorio da je to uradio “nesvjesno, u odbrani”.

“Taj dan kad sam svjedočio, prepao sam se”, pojasnio je.

Đurić je sporazum o priznanju krivnje prvobitno potpisao u junu ove godine, ali ga je Vijeće 7. jula odbilo jer optuženi nije u toku svjedočenja potvrdio “sve činjenične navode optužnice”. Đurić je tada negirao da je u vrijeme ubistava bio na straži, tvrdeći da se ustvari “krio iza stijene”.

U završnoj riječi Državno tužilaštvo je reklo da smatra kako je Đurić tokom suđenja bio “iskren, transparentan”, dok je Odbrana navela kako na strani njihovog branjenika “nema niti jedna otežavajuća okolnost”. “Cijelo vrijeme se iskreno kaje i žali za žrtvama, i do kraja života će mu to ostati”, rekao je branilac Izet Baždarević, prenio je BIRN BiH - Justice Report.

fena