Jj

Radiosarajevo.ba
Jj
Jasnoća ugovora – Javne usluge – Javno zdravstvo – Jedinstveni evropski akt – Jedinstveni institucionalni okvir - Jednake mogućnosti – Jednakost muškarca i žene – Jednoglasnost

Jasnoća ugovora
Evropska je unija nastajala postupno, a njezina je struktura rezultat niza izmjena i dopuna različitih ugovora. To je dovelo do toga da je nedovoljna jasnoća i čitljivost temeljnih tekstova Unije stvorila jaz između Unije i javnosti. Nakon Rimskog ugovora uslijedio je Jedinstveni europski akt i Ugovor o Evropskoj uniji („Ugovor iz Maastrichta“). Ovaj je Ugovor stvorio novu strukturu uz Evropske zajednice, Evropsku uniju, koja se sastoji od tri stuba. Ugovori iz Nice i Amsterdama sadržavaju izmjene i dopune ranijim ugovorima te novi sistem numeriranja članaka. Ovim je ugovorima dodano i nekoliko protokola i deklaracija. S ciljem da ugovori budu dostupniji javnosti, u prosincu 2001. godine Deklaracijom iz Laekena Evropska je konvencija sazvana kako bi se izvršile pripreme za reformu evropskih institucija i konsolidacija ugovora. Što se tiče pojednostavljivanja ugovora, Deklaracija postavlja sljedeća pitanja: reorganizacija ugovora: treba li razlikovati osnovni ugovor od drugih odredbi ugovora; pojednostavljivanje: treba li revidirati razliku između Unije i Zajednica, što je s razdiobom u tri stupa; ustav: treba li izraditi nacrt ustavnog teksta; koji bi status trebala imati Povelja o osnovnim pravima.

Javne usluge
Koncept javnih usluga je dvojak: on obuhvata i tijela koja pružaju usluge i usluge od opšteg interesa koja ta tijela pružaju. Vlasti mogu nametnuti obaveze javnih usluga tijelu koje pruža tu uslugu (vazduhoplovne kompanije, željeznički prijevoznici, proizvođači energenata i tako dalje), bilo na nacionalnoj ili regionalnoj osnovi. Spomenimo da se pojam javnih usluga i koncept javnog sektora (uključujući i državnu administraciju) često miješaju; oni se razlikuju po funkciji, statusu, vlasništvu i korisnicima.

Javno zdravstvo
Javno zdravstvo obuhvaćeno je članom 152 Ugovora o EZ, koji je uveden Ugovorom iz Maastrichta. Ovaj član kaže da je aktivnost Zajednice ta da se fokusira na prevenciju bolesti, uključujući ovisnost o drogama, tako da se unapređuju istraživanja o njihovim uzrocima i prijenosu, kao i zdravstvene informacije i obrazovanje. Ugovor iz Amsterdama pojačava te ciljeve tražeći da definiranje i provođenje svih politika i aktivnosti u Zajednici osigura visok nivo zaštite ljudskog zdravlja. Prema članu 152 radnje usmjerene u tom cilju mogu uključivati mjere Zajednice, koje nadopunjuju djelovanje država članica. Ali glavni bi pristup trebao biti poticanje suradnje između država članica, u skladu s načelom supsidijarnosti. Institucionalna rješenja nalažu da Vijeće usvoji inicijative za djelovanje na temelju procedure saodlučivanja, dok se preporuke usvajaju kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije. Ugovor iz Amsterdama proširuje djelokrug aktivnosti obuhvaćenih procedurom saodlučivanja koje uključuju mjere postavljanja visokih standarda kvalitete i sigurnosti organa i tvari ljudskog porijekla, kao i mjere u oblasti veterine.

Jedinstveni evropski akt
Jedinstveni evropski akt je ugovor potpisan 1986. godine kojim je prvi put značajnije modifikovan Rimski ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici. Njime su dati pravni temelji za stvaranje jedinstvenog tržišta do 01. januara 1993. godine. Jedinstvenim evropskim aktom također su definisane nove nadležnosti Zajednice (socijalna politika, ekonomska i socijalna integracija, istraživanje i tehnološki razvoj, zaštita okoline), pokrenuta saradnja u području vanjskih poslova, proširena ovlaštenja Evropskog parlamenta i pojednostavljen proces donošenja odluka u Vijeću EU.

Jedinstveni institucionalni okvir
Jedinstveni institucionalni okvir je praktični izraz principa o postojanju samo jednog skupa institucija. Taj princip pretpostavlja da će se države članice koje se žele još više integrirati i sarađivati biti voljne djelovati kroz zajedničke institucije. Ono također zahtijeva da ostale države članice prihvate da se zajedničke institucije mogu koristiti za takve poslove kako bi Unija postala povezanija a da to ne uključuje sve države članice.

Jednake mogućnosti
Dva ključna elementa opšteg principa jednakih mogućnosti, a na osnovu Osnivačkih ugovora, jesu zabrana diskriminacije na osnovu nacionalnosti i jednaka plata za muškarce i žene. Primjenjuje se u svim područjima, posebno u ekonomskom, društvenom, kulturnom i porodičnom životu. Ugovorom iz Amsterdama dodan je novi član 13 Ugovoru koji pojačava princip protu-diskriminacije, koji je usko povezan s jednakim mogućnostima. Prema ovom novom član, Vijeće ima ovlast da poduzme prikladne radnje za borbu protiv diskriminacije na temelju pola, rasnog ili etničkog porijekla, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, dobi ili polne orijentacije. Usvojena u decembru 2000. godine, Povelja o osnovnim pravima Evropske unije uključuje poglavlje pod naslovom „Jednakost“, gdje su utvrđeni principi nediskriminacije, jednakosti između muškaraca i žena te kulturne, vjerske i jezičke različitosti. On također uključuje prava djeteta, starijih osoba i invalida. Po pitanju protu-diskriminacije, u Povelji se kaže: „Zabranjuje se svaka diskriminacija temeljena na razlozima poput pola, rase, boje kože, etničkog i društvenog porijekla, genetskih osobina, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili bilo kojeg drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi ili polne orijentacije“.

Jednakopravnost polova
Već je 1957. članom 141 (prijašnji član 119) Ugovora o EZ postavljen princip da muškarci i žene trebaju primati istu platu za isti posao. Od 1975. nizom direktiva prošireno je taj princip kako bi uključio i pristup zaposlenju, osposobljavanju i napretku u karijeri, s ciljem da se uklone svi oblici diskriminacije na poslu. Jednak tretman kasnije je proširen na socijalno osiguranje, statutarne i profesionalne sheme. Osamdesetih je godina priznanje ovog principa rezultiralo promicanjem jednakih mogućnosti kroz višegodišnje programe. Ugovorom iz Amsterdama nastoji se dopuniti član 141 (koji je prilično ograničenog opsega i pokriva samo jednaku platu), i to uključivanjem promicanja jednakosti između muškaraca i žena kao jednog od zadataka Zajednice koji je utvrđen u članu 2 Ugovora o EZ. Povelja o osnovnim pravima Evropske unije utvrđuje jednakost između muškaraca i žena, kada se kaže da se „jednakost između muškaraca i žena mora osigurati u svim područjima, uključujući zaposlenje, rad i platu“. Komisija je također usvojila, u julu 2000., Saopštenje naslovljeno Prema Okvirnoj strategiji Zajednice za jednakost spolova (2001 – 2005.). Njegova je svrha uspostaviti okvir za djelovanje unutar kojeg sve aktivnosti Zajednice mogu pridonijeti cilju uklanjanja nejednakosti i promicanja jednakosti između polova.

Jednoglasnost
Pojam „jednoglasnost“ odnosi se na zahtjev da sve države članice koje se sastaju u Vijeću postignu dogovor kako bi se određeni prijedlog mogao usvojiti. Od Jedinstvenog evropskog akta, zahtjev za jednoglasnošću primjenjuje se u puno ograničenijem području nego što je to ranije bio slučaj. U okviru prvog stuba glasanje kvalificiranom većinom sada je pravilo. No drugi i treći stub još uvijek funkcioniraju uglavnom u skladu s međuvladinom metodom i zahtjevom za jednoglasnošću. Ugovorom iz Nice je glasanje kvalificiranom većinom prošireno i na druga područja i druge odredbe politike Zajednice te na određene politike iz drugog i trećeg stuba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije