Bijele trake i maj 1992: Kako su prijedorski nesrbi postali 'obilježeni'

Cijeli svijet, ili bar onaj njegov antifašistički dio, danas će obilježiti Međunarodni dan bijelih traka čime će obilježiti sjećanje na počinjenje zločine nad nesrbima u Prijedoru 1992.

Ove godine, prijedorske vlasti – koje godinama okreću glavu od ove godišnjice - pozvat će se i na izgradnju spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci.

Mi vas podsjećamo na razlog zbog kojeg danas nosimo bijele trake ili stavljamo bijele čaršafe na svoje prozore.

April 1992, kao i u većini Bosne i Hercegovine (i regije), i u Prijedoru je bio posebno napet, ali u maju je situacija, baš kao i drugdje, eskalirala. Krajem aprila, u jednoj radijskoj emisiji, zajedno su gostovali predstavnici Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i opozicije te su građanima poslali poruku kako mogu mirno spavati, jer će se u Prijedoru očuvati mir. Najavili su dogovor i rješenje koje će biti povoljno za sve narodnosti u ovoj općini.

Marš na Drinu

Dvadeset i četiri sata kasnije, agresorske vojske zajedno sa mašinerijom upale su u Prijedor, čiji se stanovnici proglasom obavještavaju da ujutro upale Radio Prijedor, kako bi o svemu bili obaviješteni. Ujutro, 30. aprila, uz pjesmu Marš na Drinu, čita se proglas Kriznog štaba Srpskog naroda, Milomira Stakića. SDS preuzima odgovornost za “bezbjedan život svih građana”, uz poruku kako neće dozvoliti rat, pokolj, ruševine i paljevine, zgarišta i jauke.

No, kako se Prijedor nalazio na koridoru Semberija-Kninska Krajina, to se opšta mobilizacija srpskih snaga proglašava 12. maja 1992. Deset dana kasnije, u Hambarinama, na barikadi koju su postavile bh. snage dolazi do incidenta. U pucnjavi ginu dva Srbina i jedan Bošnjak, nakon čega se, putem prijedorskog radija traži izručenje odgovornih Bošnjaka. Kako se to nije desilo, Hambarine su prvo granatirane, a u nju su potom ušli tenkovi i pješadija.

Nakon ovog zločina, 24. maja, pada i Kozarac u sličnom scenariju kao i Hambarine: pritom, pješadija po ulasku u Kozarac pali sve kuće. Ubijeno je 1.220 Kozarčana. Toga dana, osniva se i logor Keraterm, dan kasnije Omarska, a 26. maja i Trnopolje.

Proglas

U Prijedoru, nesrbi dobijaju otkaze, njihovi stanovi se pretresaju, njihovo kretanje prati, telefoni su im blokirani, a električna energija selektivno isključivana.

Potom, 31. maja, na prijedorskom radiju izdaju naredbu po kojoj svi pripadnici nesrpskog naroda imaju obavezu da svoje kuće obilježe bijelim čaršafima ili zastavama, te da na rukama nose bijele trake kad izlaze iz svojih domova.

Na kraju, svi muškarci s bijelim trakama oko ruku, uglavnom su odvedeni u Keraterm i Omarska, dok su žene najčešće završavale u Trnopolju.

U kampanji istrebljenja u kojoj su sprovođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, konačni ishod bio je uklanjanje 94 odsto bosanskih Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor.

Ko su zločinci?

Kako su zabilježile E-novine, spisak zločinaca je sljedeći:Srđo Srdić, dr Mile Radetić, dr Milomir Stakić,Simo Mišković, pravnik Simo Drljača,nastavnik Slobodan Kuruzović-komandant logora Trnopolje, nastavnik Mile Mutić i direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor.

Zatim, Dragan Savanović, Slavko Budimir - potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata, Milovan Dragić - organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I Hrvata, Slobodan Balaban - naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezne rude Ljubija, Dušan Kurnoga, profesor Bogdan Delić, pukovnikVladimir Arsić, major Radmilo Zeljaja, Zoran Karlica, Drago Tubin, Savan Runjo, Željko Mejakić-komandant koncentracionog logora Omarska i Duško Sikirica-komandant koncentracionog logora Keraterm.

Dan bijelih traka pokrenut je, nakon rata, iz Prijedora, a za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti.