Nije li vrijeme da kažemo dosta?

Iza nas su 13. olimpijske igre u historiji. Prvi put smo doduše otišli s nekom nadom, ali snovi su se raspršili kao balon od sapunice. Amel Tuka i Larisa Cerić nisu osvojili medalju. I nisu krivi Amel i Larisa. Ni najmanje. Oni su bili i ostali ponos Bosne i Hercegovine u danima kada imamo sve manje razloga da budemo ponosni. Hvala im što su nam dali taj tračak nade. Što su nas natjerali da se probudimo u "neka doba". Krivi smo mi što nema više Amela i Larisa. "Korov nikne gde god stigne, ma svaka njima čast. Krivi smo mi, što smo ih pustili. Putuj, Evropo..."

Bože moj, bit će bolje za četiri godine. Slušamo tu rečenicu od 1992. godine i Barcelone. Mlada smo nacija, bit će prilike. Treba imati razumijevanja. Rat je ostavio traga. Treba to reći Kosovu. Kako ih nije stid da na svom premijernom nastupu osvoje medalju? I to ni manje ni više nego zlatnu. Treba ih momentalno prijaviti MOK-u, a džudašici i Majlindi Kelmendi izreći trajnu zabranu bavljenja sportom.

Možda je do nas. Možda mi nismo dobri ni u čemu. Jednostavno ne znamo. Treba iz historije izbrisati imena Antona Josipovića, Mirze Delibašića, Miroslava Brozovića, Muhameda Mujića, Tomislava Kneza, Dražena Dalipagića, Svetlane Kitić, Jasne Merdan, Mersade Bećirspahić, Sabita Hadžića, Emira Mutapčića, Mehmeda Baždarevića, Mare Lakić, Razije Mujanović...

Da ne nabrajamo dalje. Historiju treba dobro izučiti, da se nikada ne ponovi. Ko god se usudio da osvoji medalju na najvećem sportskom događaju treba biti proglašen državnim izdajnikom.

Velika bi šteta bila da se na taj način promovira Bosna i Hercegovina. Imamo mi važnijeg posla i ozbiljnijih tema za hastalom motela u Istočnom Sarajevu. Nijedna od njih nije vezana za prosperitet i napredak običnog čovjeka. A vala i šteta bi bila da izađemo iz odabranog društva zemalja koje ne znaju šta znači osvojiti olimpijsku medalju.

Aruba, Kajmanska Ostrva, Britanska Djevičanska Ostrva, El Salvador, Ekvatorijalna Gvineja, Maldivi, Malta, Mauritanija, Kiribati, Malavi, Nikaragva, Sejšeli, San Marino, Vanuatu, Swaziland i druge "egzotične" zemlje. Ne nije ovo ponuda turističkih agencija za ljetovanje po iznimno niskim cijenama. Ovo je jedan dio zemalja koje nikada nisu osvojile medalju na najvažnijoj sportskoj smotri na svijetu. Osim nas iz Evrope su u tom odabranom društvu Albanija, Andora, Malta, Monaco i San Marino.

Je li mi to zaista nismo dobri ni u čemu? Ili je do tri člana ovoga i onoga komiteta, saveza, kantona, entiteta, predsjedništva, odbora. Zbog vitalnog nacionalnog interesa? Zbog brojanja krvnih zrnaca i svakodnevnog potpirivanja mržnje? Zar zaista mislite da je njima stalo do "običnog" čovjeka? Do Srbina, Hrvata ili Bošnjaka što danas "vaga" hoće li kupiti mlijeko ili pavlaku?

Dvorane i tereni nestaju, sportski velikani se gase i propadaju. Mladi umjesto na sportskim borilištima, energiju troše na društvenim mrežama, gdje dokazuju ko je veći primitivac, pardon patriota. Nije se stari džaba borio, bolje biti gladan, bijedan i jadan u tužnoj bosanskohercegovačkoj javnosti, ali ideologiji odan. Nije li sport samo odraz države u kojoj živimo? Jesmo li konačno dotakli dno ili se slobodni pad nastavlja? Nije li vrijeme da kažemo: Dosta!