Zašto baš Gojko Cimirot?

Tokom prošle sedmice postalo je zvanično. Gojko Cimirot novi je fudbaler solunskog PAOK-a. Ovaj skromni dječak, koji je prve fudbalske korake naučio na trebinjskim Policama, neće više svojom fudbalskom lucidnošću, filigranski preciznim pasovima i trkom koje se ne bi postidio nijedan vrhunski evropski veznjak, uveseljavati koševsku publiku. Tu će privilegiju sada imati Solunci i ostali fudbalski sladokusci širom Grčke.

Cimirot će se izboriti za svoje mjesto u timu Igora Tudora. Takvog igrača želi baš svaki trener. Igra u oba pravca. Odgovoran je u igri prema nazad, može trčati za dvojicu, što smo itekako imali priliku vidjeti proteklih godina, lopta je u njegovim nogama kao u sefu, a njegovi pasovi bit će prava poslastica za napadače Crno-bijelih. Ni dribling mu nije slabija strana.

Dribling skromnog Trebinjca uz istočnu tribinu stadiona Asim Ferhatović Hase u finalu Kupa BiH jedan je od najljepših poteza koje smo vidjeli na bh. terenima. Pričat će se o njemu još dugo jer takve uspomene ne blijede. Karakteristike su to koje bi jedan moderni veznjak morao imati. Većina će pomisliti kako mu pravi ispiti tek slijede i da sve to treba potvrditi u mnogo jačoj grčkoj Superligi. Gojko Cimirot ima nešto, osim neupitnog kvaliteta i talenta, što ga izdvaja od većine njegovih kolega, poniklih u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Doći ćemo i do toga.

Sjećamo se kada je prvi put kročio na teren najvećeg stadiona u Bosni i Hercegovini. Došao je iz prelijepog hercegovačkog gradića Trebinja u sarajevsku džunglu i ostao dosljedan sebi, vjeran fudbalu i treningu, odan svom talentu. 

Nije dozvolio da ga svjetla velikoga grada povedu putem kojem se mlade osobe teško odupru. 

Sarajevo, kao i svi veliki gradovi, predstavlja veliku opasnost za mlade sportiste. Posebno one koji dođu iz manjih sredina i ne uspiju se oduprijeti svim izazovima i porocima sarajevskih ulica, mahala i kvartova.

Neki se odaju kocki, neki alkoholu i izlascima po sarajevskim kafićima. Bude i onih koji se u velikom gradu propuše, a svi vjeruju kako će se bez problema izboriti sa svojim porocima i kako to neće utjecati na njihov fudbalski razvoj. Ubrzo shvate da ih noge više ne slušaju kao prije, treneri im sve manje vjeruju, a zvižduci s tribina (prije svega koševskog istoka i grbavičkog sjevera) sve su glasniji. Neki se izvuku, odigraju koju sezonu u ligama poput kazahstanske i azerbejdžanske, uzmu neku paru, opet se skrase u Premijer ligi i okače kopačke o klin. Da se razumijemo, ni oni koji su ponikli u Sarajevu i Željezničaru ne razlikuju se mnogo. Često baš oni budu ti koji svoje kolege koji dođu iz drugih sredina upoznaju s "čarima" života u Sarajevu.

Novi porok koji naizgled djeluje potpuno bezazleno, a itekako šteti mladim sportistima je popularna šiša. Gazde ovakvih objekata zadovoljno trljaju ruke, mladi fudbaleri privlače djevojke koje žele da su u njihovoj blizini, djevojke privlače druge momke, kasa se puni i svima je dobro. Svima osim klubovima koji svoju budućnost temelje na njima i samim fudbalerima koji ne shvataju da tako uništavaju svoj talent, karijeru i prosperitet. 

I dok su drugi proćardali, ili su na dobrom putu da to urade, svoj talent u sarajevskim kafanama, Cimirot ga je brusio na terenu. Umjesto piva - naručivao je sok, umjesto kasnih izlazaka - birao krevet. Zbog toga Cimirot danas zarađuje 400.000 eura godišnje, zbog toga je njegov transfer daleko najveći (Sarajevo zaradilo više od milion eura), u historiji Premijer lige BiH, zbog toga Cimirot danas ima status reprezentativca Bosne i Hercegovine. A vi, što ostajete, svoju sudbinu krojite sami, baš kao što je to radio skromni dječak iz Trebinja. 

Ne preostaje nam ništa drugo nego da Cimirotu zaželimo mnogo sportske sreće u novom klubu, jer je ona, uz sav talent i odricanje, prijeko potrebna ovim mladim ljudima. Uz nadu da će na našim terenima u budućnosti biti mnogo više Cimirota.