Na današni dan fudbalski tango igrali su sarajevski Plavi i veliki Alan

Bilo je dosta dobrih fudbalskih utakmica u gradu na Miljacki, bilo je dosta velikana, mađioničara fudbalske igre koji su dolazili u Sarajevo, a ipak ona koja je odigrana prije 17 godina na našem najvećem stadionu, stadionu koji nosi ime velikana fudbalske igre je i dalje jedna od onih o kojoj se najviše priča u ovom gradu.

Tog dana u Sarajevo je stigao Newcastle United, a navijači Željezničara napravili su spektakl za pamćenje. Tog dana u Sarajevo je došao klub iz engleskog Premiershipa.  I to ne bilo koji. Tog dana u Sarajevo su stigle Svrake sa St. James Parka, a sa njima i Alan Shearer.

Utakmica sa velikanom engleskog fudbala došla je u grad Sarajevo samo šest godina nakon što je prestalo bjesomučno ubijanje svake pore grada podno Trebevića, a koje je trajalo duge tri i pol godine. Ožiljci su bili još uvijek svježi, a s obzirom na to da nije bilo kuće i zgrade na koju nije pala granata, ispaljen metak, ili koju nije pogodio geler, da nije bilo duše koja je nepovratno ranjena i čija je bol izbijala iz očiju svakog insana na ulicama grada heroja, nove lijepe uspomene bile su nam potrebne kao pjesniku njegova bol.

Tog ljeta se zakotrljalo, počelo je nešto da se dešava. Bar za ljubitelje dobrog fudbala. A navikle su Sarajlije na dobar fudbal i sa sjetom uzdisale za Mešom, Papetom, Farukom, Fićom, Radmilom, Pajom... Tog ljeta, makar na kratko, opet smo se osjetili bitnim na fudbalskoj karti Europe. Po prvi put smo prošli neka pretkola, Sarajevo je odigralo 2:2 s Bešiktašom u Istanbulu, Plavi su došli do posljednje prepreke za ulazak u Ligu prvaka. A posljednja prepreka bio je On, sveti gral svakoga kome je engleski fudbal, Tri lava, i kompletna kultura gdje se za fudbal živi i od fudbala umire u srcu. Kao kapiten poveo je Newcastle United u grad što se poput feniksa uzdizao iz ruševina. Došla je najveća devetka u historiji engleskog fudbala s visko podignutom rukom u zrak. Najuboitiji Englez svih vremena. Statistika tako kaže. Rooney je "dobacio" do 208, Cole do 187, Lampard 177, Henry 175... On je na vrhu, a pored njegovog imena broj 260.

Lijep i sunčan ljetni dan, na ulicama Sarajeva more, okean ljudi i svi idu prema našem najvećem stadionu. Atmosfera prava europska. Bez ikakvog klišeja. Tog dana Sarajevo je bilo europska fudbalska metropola, a navijači Željezničara napravili su atmosferu o kojoj se još uvijek priča među zaljubljenicima u "bubamaru". Koševo je bilo premalo da primi sve one koji su željeli biti dio fudbalske bajke u gradu na Miljacki. Kada je lopta krenula sa centra nije bilo jednostavno ni velikom Alanu, makar su nakon njegove magije pognutih glava izlazili navijači i sa Old Trafforda i sa Anfielda. Zaglušujući huk sa tribina, skupilo se 35.000 duša na našem najvećem stadionu. A dole na terenu, fudbaleri Željezničara preko puta sebe imaju velšku ikonu Garryja Sppeda, portugalskog fantazistu Huga Vianu, neprelaznog Jonathana Woodgatea, direktnog potomka Inka - Nolberta Solana i tog nesretnog Kierana Dyera.

Rezultat je tog dana bio u drugom planu, Newcastle je uvijek bio predodređen da se plasira u Ligu prvaka. Bilo je to jasno onog trenutka kada je žrijeb spojio našeg prvaka s velikanom engleskog fudbala. Bilo je važno da stvorimo nove uspomene, nova sjećanja, sjećanja koja razvuku lice u osmijeh i razgale dušu. Da bar malo potisnu ona koja dušu napune tugom, a oči suzama, jer je svaki Sarajlija tih godina bio pretplaćen na red tuge i bijesa.

Pokazalo je Sarajevo da živi, da se u njemu igra dobar fudbal i da "raja" zna i voli igru koja je nastala u zemlji onih kojima smo tog 14. augusta 2002. godine bili dobri domaćini. Jer, možeš nas srušiti, zapaliti stadion, možeš nam ubiti ljeto, al' živjet će proljeće. Stvorili smo nove uspomene, uspomene koje žive i danas i koje nam izmame osmijeh na lice. Navijači Željezničara uvijek će se sjećati 14. augusta 2002. godine i dana kada se klub koji im je na srcu potpuno ravnopravno suprotstavio velikom Alanu i njegovom Newcastle Unitedu. A ko zna, da je Gredić bio malo bliže centru i da je zastavica ostala spuštena, možda bi veliki Alan otišao pognute glave u tunel iste one tribine na kojoj je zapaljen vječni sportski plamen.