ŽKK Željezničar pred gašenjem: Djevojke plaču, nismo imali ni 30 KM za sendvič

Košarka u Sarajevu diše na škrge. Barem ako pričamo o klubovima velike tradicije i vitrinama ispunjenim trofejima.

Mjesecima čitamo i slušamo o agoniji Košarkaškog kluba Bosna Royal. No, osim bivšeg prvaka Evrope, na rubu gašenja nalazi se još jedan kolektiv blještave historije, piše kolega Hajrudin Prolić, urednik SCSporta.

Košarkašice Željezničara zakucane su za dno prvenstvene tabele, ali to je u ovom trenutku najmanji problem višestrukog šampiona države, ekipe čiji dres su nekad nosile veličine poput Vesne Bajkuše, Silvane Mirvić, Merime Šećerbegović…

Dugovi guše ŽKK Željezničar već neko vrijeme, a sve je kulminiralo prošle sedmice, kada je zbog finansijskih problema otkazano odigravanje utakmice Plavih protiv tuzlanskog Jedinstva. Danas su Željine košarkašice trebale odigrati i meč sa Mladim Krajišnikom, ali, prema svemu sudeći, ni taj susret se neće dogoditi.

Trenerica Merhunisa Tihić Omerović, proslavljena košarkašica i bivša reprezentativka SFR Jugoslavije, pokušava održati ekipu na okupu i u takmičarskom ritmu, ali dojam je da se posljednjih dana njena uloga pretvara u donkihotovsku misiju.

“Ne znam šta da kažem. Ovo je bruka i sramota, da klub takvog imena i tradicije bude prepušten propadanju. Vjerovatno i gašenju, da se ne lažemo. Ostalo je nekoliko utakmica da odigramo do kraja sezone, ali zbog nekog duga od 5.000 – 6.000 KM upitno je da li će se to desiti. Uprava kluba, grad,… Niko više ne stoji iza nas. Prijeti nam i izbacivanje u najniži mogući rang, dakle ne drugoligaški, već onaj posljednji, ali to je u ovom trenutku naša posljednja briga”, ističe Omerović.

Težina situacije izlazi čak i iz okvira uobičajene bijede bh. sporta, što ilustruje jedan primjer.

“Moram moliti za sendviče. Kud ćete dalje. To je trošak od nekih 30 maraka. Ali ovim curama skidam kapu. One plaču, pitaju zašto neće igrati utakmicu, žele igrati, u košarci su iz ljubavi. A sad im je i to onemogućeno zbog duga u visini prosječne direktorske plate. Tri godine igraju u istim dresovima, nose iste stare trenerke. Ja sam najmanji problem, cijelo vrijeme ionako radim džabe, drži me neki neobjašnjivi entuzijazam”, govori Mehunisa Omerović, koja je bila u stručnim štabovima raznih bh. selekcija, ali i turskih klubova.

Postavlja se pitanja zašto rukovodstvo ŽKK Željezničar nije podnijelo zahtjev sličan onome koji je KSBiH uputila ekipa Gradine u konkurenciji muških timova, da ih se jednostavno oslobodi gomilanja novih troškova i odigravanja posljednjih nekoliko utakmica Prvenstva BiH te da se klub automatski prebaci u niži rang, što je ionako neminovnost zbog položaja na ljestvici i malog broja bodova.

“Zaista ne znam o čemu razmišljaju u rukovodstvu. To njih morate pitati. Generalno se osjećam kao da sam usamljena, sa svojim igračicama. Nigdje nikoga. Ne znam kome da se više obratim. Kotizacija nije isplaćena, statistiku nismo također imali u nekoliko zadnjih susreta, da ne spominjem ostala neizmirena potraživanja prema Savezu, službenim licima i vlasnicima dvorane u kojoj igramo. Ove godine nije upriličen ni naš tradicionalni turnir “Davorin Popović”. Zar je moguće da će se ovako sve završiti, da će jedan takav klub tek tako nestati? Sigurna sam da rješenja postoje, ali ako nema volje uzalud je sve”, zaključuje Omerović.

Tako, dakle, izgleda kraj. Bivši prvak BiH i Jugoslavije, učesnik evropskih kupova, tvorac reprezentativki – pada šaptom. Klub velikog imena Željezničar.