U ime nas i u ime svih, Mirza hvala ti (FOTOGALERIJA)

08.12.10. 09:55

Radiosarajevo.ba

U ime nas i u ime svih, Mirza hvala ti (FOTOGALERIJA)

Mirza Delibašić (ilustracija: radiosarajevo.ba)

Prije tačno devet godina od kad je Bosna i Hercegovina ostala bez svog najboljeg sportiste svih vremena. Tog 8. decembra 2001. godine napustio nas je Mirza Delibašić.

Cvijeće na na njegov grob u Aleji velikana na sarajevskom groblju Bare, položili su članovi njegove porodice, zamjenik gradonačelnika Sarajeva Igor Kamočaji, delegacija Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, kao i bivši, ali i sadašnji igrači i članovi uprave sarajevske Bosne.

Pogledajte GALERIJU sa polaganja cvijeća na grob Mirze Delibašića

Danko Delibašić polaže cvijeće (Foto: Denis Ruvić/radiosarajevo.ba)

Kinđe je najpoznatiji bosansko-hercegovački košarkaš i sportista dvadesetog stoljeća, rođen je u Tuzli, 9. januara 1954. godine. Sportsku karijeru započeo je 1968. godine, kada je postao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu.

{audio}/images/media/mp3/davorin%20popovic%20-%20mirza%20hvala%20ti.mp3{/audio}

Član košarkaškog kluba Sloboda iz Tuzle postaje 1968., a četiri godine poslije član KK Bosne. Za sarajevski klub odigrao je 700 utakmica i postigao oko 14.000 koševa. Bio je prvak Jugoslavije i Evrope i osvojio Kup Jugoslavije. U dresu reprezentacije Jugoslavije bio je prvak Balkana, Evrope, svijeta i olimpijski pobjednik.

Dobitnik je mnogih sportskih i društvenih priznanja. Četiri puta biran je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine. Godine 1980. izabran je za najboljeg košarkaša u Jugoslaviji. Sa ekipom Bosne bio je i vicešampion svijeta.

http://www.youtube.com/watch?v=LxhdWBGJ5QM&feature=player_embedded#!

Sarajevo će da umre ako djeca naše djece ne budu znala ko je Mirza

Nema ništa besmislenije od knjiga o ratovima i životima velikih ljudi - niti ratovi, niti veliki ljudi ne mogu "stati" u bilo koju knjigu na svijetu. Pa ipak, i ja sam pokušao ponešto zapisati o Mirzinom životu (Svjetla za daljine), a, evo, ispisujem ove nedorečene redove…

Ako netko očekuje "velike riječi", u ovom zapisu neće ih naći - to može napisati samo onaj koji nije poznavao Mirzu. Jer, od svih izuzetnih ljudi što sam ih sreo u svom životu, Mirza je bio najjednostavniji i najneposredniji: nikada ga nisu interesirale "važne" ličnosti, zato su njegovi istinski prijatelji bili obični ljudi koji su došli do njegovog srca.

Kažem srca - ono je za Mirzu bilo sve.

Mirza je bio i jedan od najinteligentnijih ljudi što sam ih upoznao, naravno - i gospodin, zaista je podsjećao na srednjovjekovnog španjolskog plemića (zemlje čija je srca zauvijek osvojio!) koji je sve izgubio, ali se ponašao kao da se ništa nije dogodilo…

Obično bih ga vidio, prije ove posljednje nesretne bolesti, kako predvečer, sam, sjedi ispred FIS-a: nasmiješio bi se na onaj svoj sjetno-šeretski način i rekao: "Gdje si, Đuras… sjedi da koju pametnu izmijenimo…"

Njemu malo pivo ili "dvije dece" flaširanog vina, meni espresso s mlijekom… O čemu smo razgovarali u tim našim ne baš čestim susretima? Ne o politici, ne o ratu, ne o poslijeratnom Sarajevu, nismo pričali čak ni o (našem) kokuzluku - volio mi je ponešto reći o svojim sinovima, Dariju i Danku, bože, koliko se njima ponosio…

S nježnošću mi je pričao i o Izetu i Dudi, svojim dragim roditeljima od kojih je naslijedio plemenitost i širinu duha, o Slavici…

Često smo razgovarali i o zemljama- -gradovima u kojima smo obojica bili, pitao bi me "šta sada pišem"... Ustvari, najviše smo pričali onako, nepovezano i opušteno.

A onda sam ga sve rjeđe viđao ispred Fis-a, dok mi Vahidin jednog jutra nije rekao da je otišao u bolnicu…

Tri puta sam, predosjećajući ono najgore, došao u bolnicu - uvijek je bio u nekom čudnom polusnu, nisam ga htio buditi. Svaki put sam, vidjevši šta je bolest učinila od onog nekada skladnog i vitkog tijela, izlazio iz bolnice očajan i bespomoćan.

Četvrti put sam imao sreće - dočekalo me je ono "gdje si, Đuras"…, glas mu se nije bio promijenio, ali je sa naporom izgovarao riječi.

Primijetio je tugu u mojim očima, zato me pokušavao oraspoložiti:

- Ovo ti nisam rekao u vezi sa knjigom o Vahidinu i meni…

- Ipak ti se nije dopala…

- Ma, nije to, već ono gdje govoriš o meni kao princu… Moj Đuras, kakav princ…

- Trebao sam napisati da si i bio i jesi i više od princa!

Ništa nije odgovorio, samo su mu se oči, uvučene i smanjene, ovlažile.

Zadnji put smo se vidjeli kada sam došao u bolnicu zajedno sa Vahidinom, obradovao se.

Iako je jedva pokretao glavu i ruke, uopće nije spomenuo svoju bolest. U jednom trenutku je, pogledavši prema meni, rekao Vahidinu:

- Manijak… bio i ostao - tako je uvijek, kada bi bio raspoložen, komentirao nešto što je najvažnije u mom životu…

Njegovo tijelo više se nije moglo prepoznati, ali njegov duh je ostao isti.

Mirza Delibašić - košarkaš?

Sve i kada bih bio košarkaški znalac, što bih rekao o arabeskama što je ih je Mirza ispisao u dvoranama širom svijeta…

Možda kako su ga Španjolci zvali: El Monstruo.

Šta reći na kraju ovog skoromnog zapisa? Prije dva mjeseca sam završio rukopis svoje nove knjige Nesanica puteva, na kraju sam, između ostalog, poželio da Mirza i po treći put pobijedi bolest…

Ostavit ću ovo u knjizi, neka to bude neka vrsta zahvalnosti čovjeku koji je bio jedan od onih izuzetnih što ih Bog ponekad pošalje na ovaj naš prolazni svijet da unesu bar malo topline u naša ostudenjela srca.

F. G. Lorca, u svojoj poznatoj poemi Tužaljka za Sanchez Mejiasom, ovako se oprostio od svog prijatelja i čuvenog toreadora koji je, 1935, poginuo u areni: "Dugo se neće roditi, ako se uopće rodi, Andalužanin tako dičan, tako bogat avanturama"…

I ja ću se, u ime svih onih što nose Mirzu u srcu, ovom strofom oprostiti od Mirze.

Neka stoji ono Andalužanin - Mirza je bio građanin svijeta.

Nerzuk Ćurak, Dani 14.12.2001.

radiosarajevo.ba