Od Ujevića do Andrića: Gdje su u Sarajevu živjeli čuveni pisci

Neki od najznačajnih pisaca u historiji jugoslovenske književnosti jedan su dio svog životnog vijeka proveli u Sarajevu, u čiji su se literarni život i sami utkali, te na njemu ostavili dubok trag.

Tin Ujević

Poznati hrvatski pjesnik Tin Ujević, rođen u Vrgorcu, svojim je stihovima inspirirao brojne generacije sarajevskih pjesnika. 

U tom razdoblju napisao je neke svoje najznačajnije stihove. Pored ulice sa njegovim imenom u kojoj se nalazi Dom policije iznad Velikog parka u Sarajevu, još jedna uspomena na njega nalazi se u blizini kultne sarajevske pivare, na jednoj trošnoj zgradi do koje se sve do kraja rata i nekoliko godina nakon završetka nalazila kultna kafana poznata pod imenom „Kod Sameka“. Upravo u toj zadimljenoj kavani veliki pjesnik je znao satima sjediti, ispijajući svoje vino uz mnoštvo popušenih cigareta i slušati o čemu njezini gosti pričaju.

Kuća u kojoj se nalazila kafana danas je srušena, a na fasadi susjedne zgrade nalazi se mesingana ploča koja svjedoči da je nekad veliki Tin Ujević tu dolazio i provodio svoje sarajevske dane, piše Večernji.ba.

Volio je sjediti i u bašti Pozorišne kavane, s pogledom na drugu obalu Miljacke. To mu je u godinama boravka u Sarajevu bilo omiljeno mjesto. Pušio je i kroz gust dim sanjivo promatrao grandiozne austrougarske palače, lepezasto nanizane niz obalu s druge strane mosta: Sud, Pošta, Pozorište, Jevrejski hram, pisao je teoretičar književnosti Zdenko Lešić.

Taj ga je pogled inspirirao i da napiše pjesmu "Most na Miljacki".

Mehmedalija Mak Dizdar

Bosanskohercegovački pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, rođen u Stocu, živio je u kući na Baščaršiji, te je u njoj ostao sve do svoje smrti 14. jula 1971. godine. Na mjestu gdje je živio danas stoji spomen-ploča koju je postavila Općina Stari Grad. Na tom je mjestu trebala biti otvorena Makova hiža, za što je inicijativu podnijela Fondacija sa njegovim imenom, no do toga do dan-danas nije došlo.

 

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uspješni diplomata bivše Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo neki i dan-danas žele osporiti - Ivo Andrić, također je živio u glavnom gradu BiH.

Andrić je živio u ulici Basamaci na Bistriku, u kući svojih roditelja.

"Doseljenje u Sarajevo, odakle mu je starinom bio otac, za Ivu Andrića bilo je poput progonstva iz raja. Stigao je iz Višegrada, gdje je živio kod tetke i tetka, u solidnome činovničkom domaćinstvu, bečkim građanskim životom, usred idilične muslimanske čaršije, koja će ga obilježiti u kulturnom i duhovnom smislu, intenzivnije nego ijedno sljedeće životno boravište. Iz osunčanoga se Višegrada otputio materi, u Sarajevo, na Bistrik, u tu vječno osojnu i neosunčanu, sirotinjsku mahalu, na Basamake, u podstanarski mutvak, gdje je Katarina Andrićeva živjela kao radnica u tkaonici ćilima.

Do kraja života, a umrla je 15. prosinca 1925, bit će podstanarka, i često će mijenjati prebivališta, tražeći nešto bolje ili jeftinije, ali uvijek  tu, u istoj ulici, na Basamacima. U toj tuberanskoj vlazi, nezainteresiran za školu, bezvoljan i melankoličan, dječak je počeo pisati pjesme. Dječji pjesnički svijet u pravilu je vrlo jednostavan: između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između lijepog i ružnog, raja i pakla, Višegrada i Sarajeva... Ovaj grad, zavoljet će mnogo kasnije, kada već bude od njega daleko, i nekoliko će puta započinjati svoj veliki sarajevski roman, ali za razliku od travničkoga i višegradskog, neće ga napisati. "Kuća na osami" bit će stilski eksperiment, bez konačnog cilja. Saga o Pamukovićima, koja je mogla biti neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih, ostala je u naznakama, i u nekoliko veličanstvenih pripovjednih cjelina - među kojima je najvažnija "Mara milosnica", dok je "Omer paša Latas", ta desetljećima sklapana romaneskna cjelina, poluzgotovljen rukom vještog priređivača, ali da svejedno ne možemo zamisliti kakav bi, doista, bio roman o Latasu, e da je Andrić za njega imao vremena i snage. U svakoj od tih knjiga, i u većini svojih sarajevskih priča, o Sarajevu Andrić pripovijeda u fascinaciji, kakve, recimo, nema u njegovim beogradskim pričama. Mirio se u sebi s gradom, koji ga je kao dječaka dočekao sirotinjom, vlagom, mrzovoljom i hladnoćom", napisao je književnik Miljenko Jergović.

Silvije Strahimir Kranjčević

Jednom od najznačajnijih hrvatskih pjesnika Silviju Strahimiru Kranjčeviću, rodom iz Sinja, Sarajevo je također bila životna stanica i grad u kojem nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

U Sarajevu je punih osam godina (od 1895. do 1903.) uređivao književni časopis ‘Nada’, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hörmann, čovjek širokih pogleda i Matošev dobročinitelj, ali je stvarni urednik časopisa, Hörmannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zavidnu slobodu uređivanja zahvaljujući kojoj ‘Nada’ okupljala najuglednije književnike i postaje najvažniji književni magazin moderne kod nas. Tu objavljuje veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih značajno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.

Umro je 29. oktobra 1908. godine, u Sarajevu.

U Sarajevu jedna od ulica u centralnom dijelu grada, te jedna osnovna škola nose ime Silvije Strahimira Kranjčevića, dok je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti kao stalna postavka izložena ‘Radna soba Silvija Strahimira Kranjčevića‘. 

Isak Samokovlija

U sarajevskoj ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 skoro polovinu svog života živio je veliki bosanskohercegovački književnik i ljekar Isak Samokovlija.

Ovaj bh. pripovjedač djetinjstvo je proveo u Goraždu na Drini, odakle se s porodicom doselio u Sarajevo gdje je živio do kraja svog života.

U Sarajevu je završio i Prvu gimnaziju, ali je studij medicine upisao u Beču.

Početak Drugog svjetskog rata dočekao je u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja, ali je ubrzo dobio otkaz. Naime, Samokovlija je bio dio porodice sefardskih Jevreja stoga je bio prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH-a zatvorili su ga ustaše, te je kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. uspio je pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.

Po završetku Drugog svjetskog rata držao je razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis Brazda od 1948. do 1951, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom poduzeću "Svjetlost".

Zbirke pripovijedaka Nosač Samuel, Od proljeća do proljeća i drama Hanka samo su neka od djela koja su obilježila njegov književni rad.

Koliko je bio vezan za Drinu, toliko se vezao za Sarajevo. Za mahale na Bjelavama i Bistriku, za grad – zbog čega je svojevremeno bio prozvan portretistom Sarajeva. Za njega su govorili i da je bio veliki humanista.

U Sarajevu je i umro u 66. godini svog života, a sahranjen je na starom Jevrejskom groblju, jednom od najvažnijih memorijalnih kompleksa u Evropi.

Kuća Isaka Samokovlije u Sarajevu neće postati muzej: "Nema interesa"

U sarajevskoj ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 skoro polovinu svog života živio je veliki bosanskohercegovački književnik i ljekar Isak Samokovlija. Ovaj bh. pripovjedač djetinjstvo je proveo u Goraždu na Drini, odakle se s porodicom doselio u Sarajevo gdje je živio do kraja svog života.

Meša Selimović

I jedan od najznačanijih bosanskohercegovačkih književnika Meša Selimović, rođen u Tuzli, živio je u glavnom gradu BiH. Živio je u jednoj od zgrada na Skenderiji. 

U Sarajevo se doselio kada se oženio sa suprugom Daroslavom Božić, kćerkom divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije (čiji je suprug „nestao negdje u zaroboljeništvu“) i otišao u Sarajevo. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, pa je bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Kratko je ostao na fakultetu, ali ne svojim izborom. Nije ponovo izabran. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik.

Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no slabih dometa. Samo mu je jedan film prenesen u film. To je pripovjetka Tuđa zemlja. Ipak je dobio zamašne honorare. Od 1957. je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Godine 1961. je objavio svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlosti, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književosnt Život. Kratko je predsjedavao Savezom književnika Jugoslavije. Iste 1964. je postavljen i smijenjen. Godine 1966. objavljen mu je roman Derviš i smrt, koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH i cijele Jugoslavije. za roman je dobio NIN-ovu, Njegoševu i Goranovu nagradu, te AVNOJ-evu i Dvadesetsedmosrpanjsku nagradu. Od 1968. godine je redovni član Akademije znanosti i umjetnosti BiH, te poslije i dopisni član SANU. Godine 1971. je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. U penziju je otišao 1972. godine, a 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. 

U našoj fotogaleriji pogledajte kakav je spomen ostao na ove velike i značajne pisce u Sarajevu...