Femicid još uvijek nije zasebno krivično djelo u Bosni i Hercegovini
U BiH ne postoji zvanična baza podataka o femicidu
U Bosni i Hercegovini u posljednjih deset godina ubijena je 71 žena.
Ovo nisu zvanični podaci, jer ih Bosna i Hercegovina nema, ali su jedini koji postoje i koje su prikupile civilne organizacije.
Gender Centar FBiH ima podatke o zlostavljanim ženama, prema kojima je gotovo polovina žena u BiH, 48 posto, iskusila neki oblik nasilja, uključujući i nasilje od strane partnera i to od svoje petnaeste godine.
„Zvanična baza podataka o femicidu, ili broju nasilja prema ženama, u BiH ne postoji. Nemate dostupne informacije u zakonodavstvu, u policiji podaci nisu centralizovani na jednom mjestu, a medicinske ustanove, koje su prve u kontaktu sa ženama koje su pretrpjele nasilje - takve baze jednostavno ne prave. Znači, problem je u kompletnom lancu institucija, ali i u odgovornosti. Moramo imati moralnu odgovornost, pokazati da nismo saglasni s tim što se dešava, a mi do sada nemamo ni jednu takvu ostavku. Zato što i dalje smatramo da je nasilje, pa i ubistvo žene privatna stvar, a ne društveni problem“, ističe Jadranka Miličević direktorica Fondacije CURE.
Postojeći Krivični zakon BiH i presude za femicid u BiH
Bosna i Hercegovina je u novembru 2013. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, čime se obavezala da će poduzeti zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale zakonske, institucionalne i organizacione okvire za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava i sankcionisanje počinilaca nasilja.
Za slučajeve femicida u Bosni i Hercegovini do sada je izrečeno 29 presuda, uglavnom zatvorskih kazni.
U prosjeku, izriče se kazna do 10 godina zatvora, te je do sada izrečena samo jedna maksimalna, od 40 godina i to za svirepo ubistvo djevojke iz Olova, koju su 2016. godine ubili bivši partner i njegov prijatelj. Od 70 ubica njih 29 je izvršilo samoubistvo. Neki još uvijek čekaju kraj suđenja, samim tim i presudu.
Prema definiciji, femicid predstavlja ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja koji ima tendenciju da eskalira u intenzitetu i učestalosti i to do tačke kad nasilnik ubije ženu. Taj zločin, upozoravaju stručnjaci, nerijetko je epilog sistematskog nasilja kojeg je žrtva trpjela u određenom vremenskom periodu.
Istanbulska konvencija i neprimjenjivost postojećih zakonskih regulativa
Jadranka Miličević iz Fondacije CURE smatra da činjenica da 10 godina od Istanbulske konvencije u BiH imamo porast nasilja nad ženama, ali i porast ubistava, pokazuje neprimjenjivosti postojećih zakonskih obaveza.
"Uočeno je da sudije i tužioci ne koriste postojeću zakonsku regulativu koja im omogućuje da optuže ili presude femicid kao teži oblik ubistva ili ubistvo na svirep način, što bi rezultiralo dužim zakonskim kaznama. Postoji strah da na sudije veliki utjecaj ima patrijarhalno vaspitanje i postojeće rodno zasnovane predrasude, pa tako imamo i presudu gdje je sud jednom od počinitelja presudio godinu dana zatvora uzimajući kao olakšavajuću okolnost to što je samohrani otac, a samohrani je otac jer je ubio drugog roditelja. To su stvari koje ne smiju da se dešavaju", naglašava Miličević.
Okrivljivanje žrtve i prebacivanje odgovornosti
I Jadranka Miličević iz Fondacije CURE smatra da još uvijek živimo u društvu koje na neki način traži opravdanje za nasilje nad ženama, pa čak i za femicid.
"Ni u jednom drugom krivičnom djelu okrivljivanje žrtve i prebacivanje odgovornosti nije tako izraženo kao u ovom. To je zato što se radi o intimnim partnerskim odnosima i to okrivljivanje žrtve ustvari dovodi do toga da amnestira i društvo i institucije od postupanja. Kada kažete, to nije baš tako jednostavno, ko zna šta je tu bilo, on je nju volio, vi amnestirate i umanjujete ono što se desilo, umanjujete odgovornost za jedno krivično djelo", navodi Miličević.
Ističe da ovakvi komentari proizilaze iz tog nerazumijevanja i patrijarhalnog uvjerenja šta je to porodica i koja je uloga žene u njoj.
"Imamo to tradicionalno uvjerenje da ženu vrednujemo na osnovu količine toga šta je ona pretrpjela za porodicu. To je ukorijenjeno da ona treba sve da uradi da bi porodica opstala, po svaku cijenu, pa i kada je nasilje u pitanju da se 'malo pritrpi'. Ako se suprotstavlja, onda je ona doprinijela tome da se porodica ruši, a to je totalno iskrivljena percepcija zdravih partnerskih i porodičnih odnosa", naglašava za portal Radiosarajevo.ba Miličević.
Slučajevi Nizame Hećimović i Emire Maslan, slični su samo po tome što su obje žene prijavile nasilje. Za razliku od Nizame, gdje je sve stalo na prijavi, u slučaju Emire Maslan izrečena je zaštitna mjera, a potom je nasilniku određen pritvor, te izrečena zatvorska kazna.
Za to vrijeme, Emira je bila sklonjena sa djetetom u “siguran stan” za čiju je lokaciju nakon izlaska iz zatvora bivši muž saznao, pa je tu i ubio.
"Nažalost, mi nemamo osobe u policiji koje vrše monitoring i koje provjeravaju da li ta osoba krši zakonske mjere koje su prema njoj određene. Uvijek se pitamo kako je nasilnik saznao gdje žena? Tako što mu je neko rekao, a to je informacija koju nije smio da sazna. S druge strane, imamo slučaj gdje je žena, koja je na kraju ubijena, imala 150 podnesaka na neprimjenu zakona, najviše na zabranu prilaska koju je njen bivši muž imao. To njega nije spriječilo da je na kraju ubije i slobodno možemo reći da je i u ovom slučaju sistem zakazao, odnosno da život žene ovo društvo i zakoni dovoljno ne štite”, naglašava Miličević.
Procjena rizika, ali i monitoring i praćenje nasilnika glavni su zadaci koje ima policija. Iz MUP-a Kantona Sarajevo naglašavaju da je u zadnjih šest mjeseci akcenat stavljen na edukaciju policijskih službenika u slučajevima nasilja nad ženama, ali i u većoj angažovanosti kada je u pitanju praćenje pojedinačnih slučajeva.
Kako funkcioniše model sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini
Kao jedna od mjera zaštite od nasilja u porodici u BiH funkcioniše model “sigurnih kuća”. Na prostoru države ih je osam, raspoređenih uglavnom u većim gradovima.
Postoje i SOS telefoni na koje se nasilje može prijaviti, a koji funkcionišu po entitetima.
SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH: 1264
SOS telefon za žrtve nasilja u RS: 1265
SOS crvena linija: 033 222 000
Od prošle godine Vlada Republike Srpske u potpunosti finansira rad sigurnih kuća i SOS telefona na području ovog entiteta, dok je u Federaciji finansiranje kombinovano, uz učešće Vlade Federacije i civilnog sektora.
Iz Sigurne kuće u Sarajevu ističu da je u prošloj godini povećan broj korisnica, koje u Sigurnu kuću uglavnom dolaze sa djecom i koje tu najviše borave od tri do šest mjeseci.
Za to vrijeme planiran je psihički oporavak žene, a postoje i modeli edukacije i dodatnog obrazovanja koji bi ženi u budućnosti omogućavali ekonomsku neovisnost i samim tim mogućnost izlaska iz nasilne zajednice. Ipak, više od 50 posto žena se nakon izlaska iz sigurne kuće vrati u nasilnu zajednicu.
"Mnoge žene danas žive u nasilju jer nemaju posao. Žena, ako nema šta dati djetetu sutra da jede, ona će te batine trpjeti. Jer, drugog načina nema, a društvo, odnosno država neće da preuzme nikakvu odgovornost. Nije dovoljno šest mjeseci da se žena psihički i fizički oporavi, a kamoli edukuje ili ekonomski osamostali", tvrdi Miličević.
I u zemljama Evropske unije u zadnjih deset godina zabilježen porast femicida
Mnoge zemlje traže promjenu krivičnog zakona, te uvođenja pojma femicid kao posebnog krivičnog djela.
Na snazi su i strožije kaznene politike koje su se pokazale kao jedno od efikasnih mjera u borbi protiv femicida, kao široko rasprostranjenog društvenog problema.
I pored toga, prema podacima EUROSTAT-a najveći porast femicida u Evropi u posljednjih 10 godina zabilježen je u Grčkoj i Švedskoj gdje je 2018. godine broj femicida porastao za više od 120 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Tokom pandemije, porast femicida zabilježen je u skoro svim zemljama. Najviše u Grčkoj, Sloveniji, Njemačkoj i Italiji.
Pored izmjene u kaznenoj politici, o nasilju i femicidu uči se i u osnovnoj školi, što je jedan od sistema prevencije koji je uveden u Evropskoj uniji.
"U edukaciji i prevenciji jeste ključ ovog problema, a naše društvo je gladno za takvim znanjem. Nadam se da ćemo uspjeti u obrazovni sistem uvrstiti i ovu tematiku, jer preventivno jeste najvažnije razgovarati sa djecom i učiti ih šta je nasilje. Važno je da djevojčice kao male nauče da kažu ne, ali i da prepoznaju da čupanje za kosu nije simpatična stvar, već jedan oblik nasilja", smatra Miličević, te napominje da BiH po pitanju femicida još uvijek nema dobre zakonodavne mjere, ali da bi od Evrope mogla da preuzme bolje politike koje država treba da sprovodi.
Politike u kojoj postoji odgovarajuća zaštita, dobra kaznena politika, ali i sva neophodna socijalna podrška.