Femicid još uvijek nije zasebno krivično djelo u Bosni i Hercegovini
Foto: EDJNet / Crvene cipele diljem svijeta kao znak upozorenja na femicid
Autor: Istraživački tim Radiosarajevo.ba

Femicid još uvijek nije zasebno krivično djelo u Bosni i Hercegovini


Nizamu Hećimović javnost je upoznala preko društvenih mreža i to u trenutku kada je nevjenčani suprug uživo prenosio njeno ubistvo. Planetarni auditorij, u višeminutnom prijenosu, gledao je vidno mučenu ženu, koju muškarac uz pitanje, „zašto si me prijavila“, ubija.

Ubistvo je počinjeno u prisustvu šestomjesečne bebe koja se vidi na snimku, a koji je tog avgustovskog dana prošle godine satima kružio internetom.
Ubica Nizame Hećimović istog dana ubio je još dvije osobe. Na kraju je izvršio samoubistvo.

Tri mjeseca kasnije ubijena je još jedna žena. Emiru Maslan iz Sarajeva ubio je njen bivši suprug, u “sigurnom stanu” u kojem je boravila sa svojim četvorogodišnjim djetetom, pred kojim je ubistvo i izvršeno.

I Nizama, i Emira nasilje su više puta prijavljivale!

U BiH ne postoji zvanična baza podataka o femicidu

U Bosni i Hercegovini u posljednjih deset godina ubijena je 71 žena.

Ovo nisu zvanični podaci, jer ih Bosna i Hercegovina nema, ali su jedini koji postoje i koje su prikupile civilne organizacije.

Gender Centar FBiH ima podatke o zlostavljanim ženama, prema kojima je gotovo polovina žena u BiH, 48 posto, iskusila neki oblik nasilja, uključujući i nasilje od strane partnera i to od svoje petnaeste godine.

„Zvanična baza podataka o femicidu, ili broju nasilja prema ženama, u BiH ne postoji. Nemate dostupne informacije u zakonodavstvu, u policiji podaci nisu centralizovani na jednom mjestu, a medicinske ustanove, koje su prve u kontaktu sa ženama koje su pretrpjele nasilje - takve baze jednostavno ne prave. Znači, problem je u kompletnom lancu institucija, ali i u odgovornosti. Moramo imati moralnu odgovornost, pokazati da nismo saglasni s tim što se dešava, a mi do sada nemamo ni jednu takvu ostavku. Zato što i dalje smatramo da je nasilje, pa i ubistvo žene privatna stvar, a ne društveni problem“, ističe Jadranka Miličević direktorica Fondacije CURE.

Postojeći Krivični zakon BiH i presude za femicid u BiH

Bosna i Hercegovina je u novembru 2013. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, čime se obavezala da će poduzeti zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale zakonske, institucionalne i organizacione okvire za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava i sankcionisanje počinilaca nasilja.

Za slučajeve femicida u Bosni i Hercegovini do sada je izrečeno 29 presuda, uglavnom zatvorskih kazni.

U prosjeku, izriče se kazna do 10 godina zatvora, te je do sada izrečena samo jedna maksimalna, od 40 godina i to za svirepo ubistvo djevojke iz Olova, koju su 2016. godine ubili bivši partner i njegov prijatelj. Od 70 ubica njih 29 je izvršilo samoubistvo. Neki još uvijek čekaju kraj suđenja, samim tim i presudu.

Prema definiciji, femicid predstavlja ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja koji ima tendenciju da eskalira u intenzitetu i učestalosti i to do tačke kad nasilnik ubije ženu. Taj zločin, upozoravaju stručnjaci, nerijetko je epilog sistematskog nasilja kojeg je žrtva trpjela u određenom vremenskom periodu. 

Inicijativa u Parlamentu Federacije BiH za izmjenu Krivičnog zakona

Iako su slučajevi femicida prisutni u FBiH, djela se ne kvalifikuju kao takva, već se procesuiraju prema odredbama zakona kojima su regulisane različite vrste ubistava, odnosno Krivičnog zakona BiH.

Nakon ubistva Nizame Hećimović u avgustu 2023. godine dio zastupnika u Parlamentu Federacije BiH zajedno sa predstavnicima civilnog sektora pokrenuo je inicijativu za izmjenu Krivičnog zakona, tražeći da se kao posebno krivično djelo uvrsti femicid. Jedan od inicijatora i član Radne grupe za izmjenu ovog zakona u Parlamentu Federacije BiH je zastupnik Demokratske fronte Denis Gratz.

"Ono što će biti uvedeno novim izmjenama Krivičnog zakona kada je u pitanju femicid je zakonska regulativa koja za ovo krivično djelo propisuje kaznu dugotrajnog, ili doživotnog zatvora. Istina je da u sadašnjem zakonu imamo mogućnost izricanja kazne dugotrajnog zatvora za ubistvo žene, ali je i činjenica da kazna dugotrajnog zatvora za ovo djelo sada nije obavezna, pa imamo situaciju da kaznena politika nije ujednačena, te da broj dobijenih godina zatvora zavisi najviše od sudije koji tu presudu izriče. Ukoliko izmjene budu usvojene u Parlamentu Federacije BiH, za ubistvo žene, odnosno femicid, presuda može biti samo kazna dugotrajnog zatvora, ili doživotni zatvor, koji također tražimo da bude usvojen uz ove izmjene Krivičnog zakona", objašnjava Gratz.

Istanbulska konvencija i neprimjenjivost postojećih zakonskih regulativa

Jadranka Miličević iz Fondacije CURE smatra da činjenica da 10 godina od Istanbulske konvencije u BiH imamo porast nasilja nad ženama, ali i porast ubistava, pokazuje neprimjenjivosti postojećih zakonskih obaveza.

"Uočeno je da sudije i tužioci ne koriste postojeću zakonsku regulativu koja im omogućuje da optuže ili presude femicid kao teži oblik ubistva ili ubistvo na svirep način, što bi rezultiralo dužim zakonskim kaznama. Postoji strah da na sudije veliki utjecaj ima patrijarhalno vaspitanje i postojeće rodno zasnovane predrasude, pa tako imamo i presudu gdje je sud jednom od počinitelja presudio godinu dana zatvora uzimajući kao olakšavajuću okolnost to što je samohrani otac, a samohrani je otac jer je ubio drugog roditelja. To su stvari koje ne smiju da se dešavaju", naglašava Miličević.

Femicid u Republici Srpskoj

Republika Srpska je do sada izvršila promjene u svom zakonodavstvu, pa je tako Narodna skupština RS-a krajem prošle godine usvojila Nacrt izmjena zakona o zaštiti od nasilja u porodici, čiji je cilj zaštita žrtava, te sprječavanje i suzbijanje nasilja.

Femicid se u Republici Srpskoj, prema Nacrtu izmjene zakona o zaštiti od nasilja u porodici, tretira kao posebno krivično djelo i najteži oblik nasilja nad ženama. Međutim, nisu predviđene i posebne kazne.

"Ono što nedostaje je sankcija. U zakonu stoji definicija o tome šta je to femicid, ali je vrlo važno da se propisuju i sankcije koje ne trebaju biti manje od sankcija koje su teško ubistvo. Najvažnije je promijeniti sve mjere, radnje, mehanizme i postupke koji se dešavaju prije ubistva i koji su usmjereni na to da se žrtva zaštiti kad prijavi nasilje. U slučajevima kad nije prijavljeno, kad postoji sumnja da se negdje dešava nasilje, bitno je da sistem reaguje da zaštiti žrtvu", kaže direktorica Udruženih žena Banja Luka Gorica Ivić.

Napominje da ono što sistem ne prepoznaje su tzv. 'produženi oblici nasilja', kao što se desilo u slučajevima u kojima su žrtve napustile nasilnika.

"Tad je povećan rizik od brutalnijih oblika nasilja, samim tim i za ubistva žrtava. U posljednja dva slučaja žrtve su otišle od nasilnika i onda počinioci, koji su u oba slučaja bili poznati, prijavljeni, oni prisežu drugim metodama kako da vrate žrtvu i vrše teške oblike nasilja pod okriljem neke velike ljubavi, zajedništva i želje da ta porodica bude skupa", kaže Ivić.

Ivić se osvrnula i na činjenicu u kojoj veliki dio društva traži opravdanje za nasilje nad ženama, pa čak i za femicid. Smatra da kad žrtva prijavi nasilje - da je tada u najvećem riziku od ponavljanja istog.

"Tu je važno praćenje mjera, zbrinjavanje, procjena rizika, ponovna procjena rizika. Mjere kad se izreknu vrlo je važno da one budu praćene i da se svaka prijava žrtve shvati ozbiljno. Na taj način se radi svuda u Evropi, a zakoni ne bi trebali da su usmjereni samo u pravcu kada žrtva prijavi nasilje, nego bi bilo dobro da se preventivno procjenjuje situacija kada može doći do eskalacije", naglašava za portal Radiosarajevo.ba Gorica Ivić.

Okrivljivanje žrtve i prebacivanje odgovornosti

I Jadranka Miličević iz Fondacije CURE smatra da još uvijek živimo u društvu koje na neki način traži opravdanje za nasilje nad ženama, pa čak i za femicid.

"Ni u jednom drugom krivičnom djelu okrivljivanje žrtve i prebacivanje odgovornosti nije tako izraženo kao u ovom. To je zato što se radi o intimnim partnerskim odnosima i to okrivljivanje žrtve ustvari dovodi do toga da amnestira i društvo i institucije od postupanja. Kada kažete, to nije baš tako jednostavno, ko zna šta je tu bilo, on je nju volio, vi amnestirate i umanjujete ono što se desilo, umanjujete odgovornost za jedno krivično djelo", navodi Miličević.

Ističe da ovakvi komentari proizilaze iz tog nerazumijevanja i patrijarhalnog uvjerenja šta je to porodica i koja je uloga žene u njoj.

"Imamo to tradicionalno uvjerenje da ženu vrednujemo na osnovu količine toga šta je ona pretrpjela za porodicu. To je ukorijenjeno da ona treba sve da uradi da bi porodica opstala, po svaku cijenu, pa i kada je nasilje u pitanju da se 'malo pritrpi'. Ako se suprotstavlja, onda je ona doprinijela tome da se porodica ruši, a to je totalno iskrivljena percepcija zdravih partnerskih i porodičnih odnosa", naglašava za portal Radiosarajevo.ba Miličević.

Slučajevi Nizame Hećimović i Emire Maslan, slični su samo po tome što su obje žene prijavile nasilje. Za razliku od Nizame, gdje je sve stalo na prijavi, u slučaju Emire Maslan izrečena je zaštitna mjera, a potom je nasilniku određen pritvor, te izrečena zatvorska kazna.

Za to vrijeme, Emira je bila sklonjena sa djetetom u “siguran stan” za čiju je lokaciju nakon izlaska iz zatvora bivši muž saznao, pa je tu i ubio.

"Nažalost, mi nemamo osobe u policiji koje vrše monitoring i koje provjeravaju da li ta osoba krši zakonske mjere koje su prema njoj određene. Uvijek se pitamo kako je nasilnik saznao gdje žena? Tako što mu je neko rekao, a to je informacija koju nije smio da sazna. S druge strane, imamo slučaj gdje je žena, koja je na kraju ubijena, imala 150 podnesaka na neprimjenu zakona, najviše na zabranu prilaska koju je njen bivši muž imao. To njega nije spriječilo da je na kraju ubije i slobodno možemo reći da je i u ovom slučaju sistem zakazao, odnosno da život žene ovo društvo i zakoni dovoljno ne štite”, naglašava Miličević.

Procjena rizika, ali i monitoring i praćenje nasilnika glavni su zadaci koje ima policija. Iz MUP-a Kantona Sarajevo naglašavaju da je u zadnjih šest mjeseci akcenat stavljen na edukaciju policijskih službenika u slučajevima nasilja nad ženama, ali i u većoj angažovanosti kada je u pitanju praćenje pojedinačnih slučajeva.

Stalna edukacija, od policije do društva koje mora da skine patrijarhalnu stigmu

Dragan Mioković, nekadašnji policajac, danas zastupnik u Parlamentu Federacije BiH i član Radne grupe za izmjenu Krivičnog zakona, kaže da posebno treba obratiti pažnju na one osobe koje su već počinile nasilje u porodici, za koje policija zna, jer su one po pravilu osobe koje na kraju izvrše femicid.

"Osim policijske pratnje, moramo tu osobu pokušati liječiti, pa makar i pod prijetnjom zatvora, jer to je model koji se primjenjuje svuda u svijetu. Kod nas je sve na dobrovoljnoj bazi, a to se nije pokazalo kao dobra opcija. S druge strane, žene moramo ekonomski osnaživati, pružiti mogućnost da nakon izlaska iz nasilne zajednice, ili sigurne kuće, ima mogućnost da prehrani sebe i djecu. To su programi koji su nam neophodni. I naravno stalna edukacija, od policije do društva koje mora da skine tu patrijarhalnu stigmu da 'žena mora da trpi", poručuje Mioković.

Kako funkcioniše model sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini

Kao jedna od mjera zaštite od nasilja u porodici u BiH funkcioniše model “sigurnih kuća”. Na prostoru države ih je osam, raspoređenih uglavnom u većim gradovima.

Postoje i SOS telefoni na koje se nasilje može prijaviti, a koji funkcionišu po entitetima.

SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH: 1264


SOS telefon za žrtve nasilja u RS: 1265


SOS crvena linija: 033 222 000

Od prošle godine Vlada Republike Srpske u potpunosti finansira rad sigurnih kuća i SOS telefona na području ovog entiteta, dok je u Federaciji finansiranje kombinovano, uz učešće Vlade Federacije i civilnog sektora.

Iz Sigurne kuće u Sarajevu ističu da je u prošloj godini povećan broj korisnica, koje u Sigurnu kuću uglavnom dolaze sa djecom i koje tu najviše borave od tri do šest mjeseci.

Za to vrijeme planiran je psihički oporavak žene, a postoje i modeli edukacije i dodatnog obrazovanja koji bi ženi u budućnosti omogućavali ekonomsku neovisnost i samim tim mogućnost izlaska iz nasilne zajednice. Ipak, više od 50 posto žena se nakon izlaska iz sigurne kuće vrati u nasilnu zajednicu.

"Mnoge žene danas žive u nasilju jer nemaju posao. Žena, ako nema šta dati djetetu sutra da jede, ona će te batine trpjeti. Jer, drugog načina nema, a društvo, odnosno država neće da preuzme nikakvu odgovornost. Nije dovoljno šest mjeseci da se žena psihički i fizički oporavi, a kamoli edukuje ili ekonomski osamostali", tvrdi Miličević.

Hrvatska uvela alimentacioni Zakon

Kao jedan od modela koji funkcioniše u svijetu, a koji je i Hrvatska nedavno uvela jeste tzv. alimentacioni zakon.

Za njegovo uvođenje zalažu se i civilne organizacije u BiH.

Prema ovom Zakonu, država preuzima odgovornost i ženi plaća iznos alimentacije, dok suprug, dok ne uplati državi taj iznos, nema pravo na registraciju automobila, ili vađenje bilo kog dokumenta. 

Austrijski model izmještanja nasilnika iz porodice

Jedan od modela koji je primijenjen u Austriji i o kojem se i u našem društvu dosta priča je izmještanje nasilnika iz porodice.

"Sigurne kuće pokazale su sa jedne strane dobru trenutnu zaštitu za žene, ali tu postoji dosta činjenica koje ne idu u prilog trajnom rješavanju problema nasilja u jednoj porodici. Na primjer, žene u sigurnu kuću dolaze sa djecom, koja nerijetko idu u školu, pa se izmještanjem iz njihovog mjesta boravka to školovanje dovodi u pitanje. Austrijski model funkcioniše, iako se kod nas pojavio problem pitanja imovine, gdje su uglavnom sva stanarska prava i vlasništvo nekretnina na ime supruga, u ovom slučaju nasilnika, kojeg po zakonu ne možete istjerati sa njegove imovine. To je nešto na čemu moramo da radimo kroz naše zakonodavstvo, ali to jeste definitivno jedan od modela koji je primjenjen u Evropi i koji funkcioniše", objašnjava za portal Radiosarajevo.ba Jadranka Miličević.

I u zemljama Evropske unije u zadnjih deset godina zabilježen porast femicida

Mnoge zemlje traže promjenu krivičnog zakona, te uvođenja pojma femicid kao posebnog krivičnog djela.

Na snazi su i strožije kaznene politike koje su se pokazale kao jedno od efikasnih mjera u borbi protiv femicida, kao široko rasprostranjenog društvenog problema.

I pored toga, prema podacima EUROSTAT-a najveći porast femicida u Evropi u posljednjih 10 godina zabilježen je u Grčkoj i Švedskoj gdje je 2018. godine broj femicida porastao za više od 120 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Tokom pandemije, porast femicida zabilježen je u skoro svim zemljama. Najviše u Grčkoj, Sloveniji, Njemačkoj i Italiji. 

Pored izmjene u kaznenoj politici, o nasilju i femicidu uči se i u osnovnoj školi, što je jedan od sistema prevencije koji je uveden u Evropskoj uniji.

"U edukaciji i prevenciji jeste ključ ovog problema, a naše društvo je gladno za takvim znanjem. Nadam se da ćemo uspjeti u obrazovni sistem uvrstiti i ovu tematiku, jer preventivno jeste najvažnije razgovarati sa djecom i učiti ih šta je nasilje. Važno je da djevojčice kao male nauče da kažu ne, ali i da prepoznaju da čupanje za kosu nije simpatična stvar, već jedan oblik nasilja", smatra Miličević, te napominje da BiH po pitanju femicida još uvijek nema dobre zakonodavne mjere, ali da bi od Evrope mogla da preuzme bolje politike koje država treba da sprovodi.

Politike u kojoj postoji odgovarajuća zaštita, dobra kaznena politika, ali i sva neophodna socijalna podrška.

Mediji i izvještavanje o femicidu

O ubistvima žena i dalje se izvještava senzacionalistički. Svirepa ubistva se i dalje predstavljaju na romantizovani način, koristeći termine kao što su 'zločin iz strasti', 'tragedija'. Traže se uzroci zločina, šta je žrtva uradila da isprovocira, čime se umanjuje odgovornost ubice i nedopustivo se prebacuje dio krivice na žrtvu.

/ Anketa

Da li ste doživjeli nasilje od intimnih partnera?
Rezultati

"Iskreno da vam kažem, od posljednjog strašnog slučaja u Gradačcu, mediji su promijenili pristup u prenošenju informacija. Vjerujte da je do sada bilo na nivou žute štampe. Sada već imamo edukativne programe u sklopu TV kuća i radio emisija. Pisani mediji za nijansu su bolji. Najveći problem su društvene mreže, one su najodgovornije za taj senzacionalistički pristup. Vidjeli smo koliko je teško bilo da se skloni video uradak u kojem je bio izvršeni femicid u Gradačcu - to je bilo strašno.
Hvala vašem mediju na prilici da govorimo kroz edukativni dio koliko je važno razgovarati o nasilju, jer nasilje najčešće rezultira femicidom", poručila je Jadranka Miličević.