Slalom između munara

Ne možeš voljeti Bojana više od bureka.

Poznati slovenački novinar i nekadašnji skijaški trener zapisao je svoja sjećanja: zašto Križaj nije znao sastaviti "dvije", a Franko zauvijek ostao heroj Bosancima, kako su Slovenci prvo lako, a onda sve teže podnosili Olimpijadu, i kako bi jedna takva manifestacija danas svijetu bila više nego dobrodošla  

Piše: Igor Vidmar (Dolenjski list)

Jureta ste prihvatili kao svoga i on je još i danas vaš. "Bojan" se, ipak, ne rimuje s "burek", "Bojana" ne možeš više voljeti nego burek. 

Trideset godina nije malo i za to vrijeme čovjek štošta zaboravi, ali olimpijske igre u svojoj domovini ne možeš tek tako zaboraviti. Danas mi se olimpijske igre u bilo kojoj od zemalja nekadašnje Jugoslavije čine kao naučna fantastika, a prije trideset godina bilo je bitno drugačije. Mi Jugosloveni smo tada imali jače samopouzdanje nego Amerikanci i za nas se podrazumijevalo da možemo organizirati tako veliko takmičenje. Svaki Slovenac je bio uvjeren da to mogu same općine Kranjska Gora i Planica, a kad smo saznali da olimpijske igre neće biti u Sloveniji, nego u Sarajevu bio je to za nas priličan šok,  ali smo ga brzo preboljeli. Rekli smo, pa šta, organizirat ćemo igre u Sarajevu, i kad je stvar postala ozbiljna većina iskusnih organizatora skijaških i drugih takmičenja, sudija i funkcionera,  "preselila se" u Sarajevo gdje su njihovim iskustvima i znanju Bosanci dodali svoje "nema problema", a mlade Bosanke svoju ljepotu, s kojom su spasile ceremoniju otvaranja. 

Bili smo zreli za prvu zimsku olimpijsku medalju, pitanje je bilo samo ko će je osvojiti. Mi u Deželi smo se kladili na Križaja, imao je već tada četiri pobjede u Svjetskom kupu, a da nije bilo Ingemara Stenmarka, bilo bi ih sigurno više. A Stenmarka u Sarajevu nije bilo zbog profesionalnog statusa, a Križaj i kao Strel su u Sarajevo došli s medaljama sa posljednjeg Svjetskog prvenstva u Schladmingu. U slučaju njihove greške mogli smo računati još na podmladak.

Ipak, se vidjelo da Križaj, koji je u Sloveniji tada uživao status božanstva, neće izdržati pritisak olimpijskog takmičenja na domaćem terenu. To se dalo naslutiti već na ceremoniji otvaranja, kad nije bio u stanju reći dvije rečenice svečane zakletve. Unatoč sedmom i devetom mjestu, njegov nastup u Sarajevu je bio "provala", a fudbalska publika na stazi na Bjelašnici mu je zviždala što je na skijanju dotad bilo nezamislivo.

Jure(k), spasitelj

Križaj je, istina, bio izvanredan skijaš, kojem je nešto falilo, i zbog toga je toliko puta bio drugi, a ne prvi. Za medalju na tako velikoj trci kao što su sarajevske Olimpijske igre bilo je potrebno nešto više, a to je imao jedini Primorac u jugoslovenskoj skijaškoj Reprezentaciji Jure Franko, iznimno inteligentan i drzak skijaš koji se nije bojao ni boga ni vraga, a ni rođenog oca, jer se ne bi onako napio pred podjelu medalja. I bio je to baš simpatičan gest. Pošteno govoreći i ja bi se nabakrio da sam bio u njegovoj koži, a nažalost nisam. Jure je spasio Olimpijske igre. Vi ste ga Bosanci prihvatili kao svojega. I on, Jure je još i danas vaš. Da je medalju uzeo Križaj to se ne bi dogodilo. Bojan i burek se, prosto, ne rimuju.

Iako biste možda očekivali drukčije, mi Slovenci nismo potcjenjivali bosansko skijanje, zašto je velike zasluge imao prije svega Ajdin Pašović. Istina je i to da smo mi bili u tehničkim disciplinama u svjetskom vrhu, ali u spustu, kraljevskoj disciplini alpskog skijanja, gdje pored, i iznad svega, treba izvjesna doza hrabrosti, ili kako kažete vi Bosanci "trebalo je imati i muda" - sijao je Ajdin.  Njegovom i zaslugom domaćih olimpijskih igara i mi Slovenci smo prvi put dobili prvu pravu spust ekipu.

Više od Igara

Ako me upita neko zbog čega se sjećam Olimpijskih igara u Sarajevu, rekao bih – "po minaretima". Vi Sarajlije to niste znali, i možda to teško razumijete. Ali, u glavama ljudskog podroda nazvanog homo sapiens alpinus, skijanje i džamija nekako ne idu zajedno. Minareti, munare, kako vi kažete su južno voće, koje raste tamo gdje je vruće i gdje snijega nema na mapi. Ako je već bilo tako da su dotad zimske olimpijske igre uglavnom pod "komandom" alpskih država i obiju dežela Sjeverne Amerike, i još malo Japana, dok ostali kontinenti s tim nisu imali ništa, sarajevski su minareti učinili zimske olimpijske igre barem na simboličkoj ravni postale globalne, jer OI moraju biti globalna stvar.

U Sarajevu su se simbolički udružila dva svijeta, kršćanski kojem pripada velika većina svih skijaša svijeta i islamski svijet. Na simboličkoj ravni je sarajevska Olimpijada bila nešto poput dvoboja stonoteniskih reprezentacija Kine i Sjedinjenih Država 1971. godine. Nažalost, ta su dva svijeta danas više odvojena nego što su ikada bila, Sarajevo danas više nego ikad treba Olimpijske igre, onakve kakve su bile prije 30 godina. Premda je tada o tome gdje će se Olimpijada održati odlučivala diplomacija koja je dodjeljivanjem OI Jugoslaviji državi "nešto između", topila led hladnog rata, a danas o mjestu Olimpijade odlučuje prije svega kapital za koji je Bosna, od boga zaboravljena, potpuno nezanimljiva.

Iskustvo, koje ima prije svega turistički kapital s Olimpijadom u Sarajevu je, uglavnom, loše. Kao skijaški trener sam godinu nakon Olimpijade došao na Jahorinu punu američkih turista koje su k nama doveli isključivo olimpijski krugovi. Nisu mogli razumjeti da u tako poznatom skijalištu baš ništa ne radi kako su oni zamišljali – redovi pred liftovima otezali su se nekoliko stotina metara: da se jednom spustiš po ženskoj slalomskoj stazi u Rajskoj dolini, morao si čekati više od pola sata. Domaći su se gurali preko reda, staze nisu bile utabane u najvećem broju slučajeva, mašine su već tada bile prilično zastarjele, a žičar je ujutro kasnio jedno pola sata, ili bi znao zaustaviti lift i bez pometanja otišao na doručak, spasilačka služba nije radila tako da su spašavanje unesrećenog skijaša najčešće organizirali turisti sami. A kruna svega bio je znameniti "hotel" Mladost.

I, šta reći za kraj? Olimpijske igre su za Sarajevo i Bosnu bile velika prilika koju niko nije iskoristio. Osim, valjda, onih koji su najbolje Elanove skije, namijenjene organizatorima skijaških takmičenja,  "zaboravili" negdje u nekim kontejnerima, i po igrama ih prodali nazad - Slovencima. Kad su završile sarajevske, Olimpijske igre su trebale početi. A kad se ugasio olimpijski plamen, to je bio njihov definitivni kraj, njih su spominjali samo zanemareni objekti u propadanju.