Sjećanje Bibije Kerle na ZOI '84: Bilo je to vrijeme druženja i nezaborava

Bibija Kerla vjerovatno je najsvestranija sportiskinja svih vremena na našim prostorima. Okušala se u četiri sporta, bila je učesnica dvije olimpijade i brojnih domaćih i inostranih takmičenja. Bavila se atletikom, klizanjem, kuglanjem, ali i fudbalom.

Na Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu Bibija je nastupala u disciplini brzo klizanje.

Poziv za učešće na sarajevskoj Olimpijadi primila je 7. januara 1984. godine. 30 godina kasnije, prisjetila se tog datuma. U cijelosti preuzimamo njen komentar, objavljen na Facebook profilu.

Piše: Bibija Kerla, 7. januar 2014.

Na današnji dan, tačno prije 30 godina u 20:00 sati naveče dobila sam obavijest da sam uvrštena na spisak učesnika Olimpijskih igra u Sarajevu koje su trebale da se održe od 08-19.02.1984. godine.

Taj osjećaj sreće, ponosa i nevjerice prožima me i danas danile. Kada sam čula tu vijest nisam znala šta bih prije: plakati od sreće, radovati se kao malo dijete ili izaći napolje do komšije i podijeliti radost s njim. Ustvari ja sam to uradila sve istovremeno, razdragano se rasplakala, sva sretna istrčala napolje i svom komšiji saopštila radosnu vijest. Radovao se zajedno sa mnom, probao da me utješi da ne plačem, a ustvari bio je sretan isto koliko i ja.

Nakon objavljenog spiska učesnika uslijedili su telefonski pozivi, čestitanja rodbine, poznanika i prijatelja, sportskih novinara a najbolja čestitka stigla je od mog trenera (kojeg više nema među nama) Aleksandra Đanešića koji me je nazvao i rekao: „Sjećaš li se oktobra 1978, sjećaš li se mojih riječi: ko počne u 19. godini da se bavi sportom ili će da propadne što prije ili će da dostigne sami vrh“

Ja sam eto imala (ne)sreću da počnem u 19. godini i nakon samo 6 godina uspjela sam da se popnem na Olimp, mjesto koje je rezervisano samo za najhrabrije, najupornije i najbolje.

To veče nisam mogla zaspati, ležala sam u krevetu, otvorenih očiju i sjećala se svojih dječijih snova kada sam bosa po vreloj kiši (danas te vrele kiše i nema, čim padne kiša hladno k'o u sred zime), bosa šutala loptu sa svojim vršnjacima i ne sluteći da ću jednoga dana biti među elitom koja se zove olimpijski tim. Moje misli su bile na Zetri, Bjelašnici, Jahorini, Skenderiji, Trebeviću i Igmanu, mjestima na kojima su trebale da se održe Olimpijske igre. Noć je bila duga, san nikako nije htio na oči, a moje uzbuđenje nikako da splasne. Ustala sam vrlo rano, obukla patike i trenerku i otišla na stadion da trčim. Svaki pretrčani korak bio je korak bliže ka Olimpijadi, svaka graška znoja vrijedila je više od bilo kakvog poklona, trčala sam toliko dugo dok nisam osjetila slatki umor koji me opomenuo da ne trošim svu snagu, nego da jedan dio ostavim i za period koji je preda mnom.

Poslije trčanja i tuširanja čula sam glas mog trenera koji je pitao: „Je li Biba stigla“?

Bibija Kerla, privatni arhiv

Sva sretna istrčala sam iz svlačionice i potrčala u njegov zagrljaj. Pored toga što je bio moj trener, bio je i moj najbolji prijatelj, čovjek koji je od običnog seljačkog djeteta uspio napraviti sportistu. odnosno, reprezentativku u atletici, a eto sada i reprezentativku u brzom klizanju i to učesnicu Olimpijskih igara. Sjedili smo i dugo raspravljali šta nam je raditi. Ostalo je bilo još mjesec dana do početka Igara i trebalo se spremiti na najbolji mogući način.

Taj mjesec je protekao veoma brzo, trenirala sam marljivo, spavala redovno, a ustvari svako jutro kad bi se budila imala sam osjećaj da je to još uvijek samo dječiji san, bosonoge Bibe i tople ljetne kiše. Na svu moju sreću, to je bila stvarnost, a potvrda svega toga su bile užurbane pripreme za doček mnogobrojnih gostiju, sportista i poznatih ličnosti u naš grad, u naše olimpijsko Sarajevo. Razdragano sam šetala ulicama svoga grada, činilo se po osmjesima koje sam primijetila na licima mojih sugrađana da svi ustvari znaju da sam i ja jedan od učesnika te velike i veoma značajne manifestacije.

Snijega ni za lijeka

Već početkom februara te 1984. sam se preselila u Olimpijsko selo na Mojmilu, naša olimpijska porodica iz dana u dan bivala je sve veća. Stigli su Jure Franko, Bojan Križaj, Primož Ulaga, Boris Strel, Sandra Dubravčić, Muamer Karajica, i ostale moje olimpijske kolege. Naš paviljon ubrzo je postao poligon na kojem su se radosno izmjenjivali utisci, pravile fotografije i moram priznati jednim dijelom i simpatije...

Svi smo s nestrpljenjem očekivali ceremoniju otvaranja Igara, a istovremeno Boga molili da nam konačno pošalje snijeg kojeg nije bilo ni za lijeka.

Počeo je padati na sam dan otvaranja Olimpijskih igara, na dan kada je 60.000 ljudi na stadionu Koševo došlo da pozdravi više od 2.500 učesnika XIV Zimskih olimpijskih igara. Ceremoniju otvaranja, pored 60.000 gledalaca na stadionu, pratilo je oko dvije milijarde ljudi preko TV ekrana.

Najuzvišeniji trenutak tih olimpijskih igara je bio onoga momenta kada je Sandra Dubravčić, takmičarka u umjetničkom klizanju, upalila olimpijski plamen koji je gorio sve do 19. februara 1984 kada su završene Olimpijske igre.

Snijeg koji je počeo padati za vrijeme otvaranja igara, padao je cijelu noć, a u ranim jutarnjim satima sljedećeg dana dostigao je visinu i do jednog metra. Problem oko nedostatka snijega koji je bio do juče, danas se pretvorio u problem kako na vrijeme pripremiti borilišta za početak takmičenja. Međutim, uz pomoć vojske, dobrovoljaca i svesrdno zalaganje svih građana Sarajeva sve je bilo spremno za početak.

'Volimo Jureta više nego bureka'

Olimpijske igre u Sarajevu su među učesnicima, a i među gledaocima ostale u vrlo dobrom i prijatnom sjećanju. Pored mojih prvih nastupa i padova na pisti za brzo klizanje imali smo i razloga za slavlje... osvajanje prve olimpijske medalje za Jugoslaviju koju je osvojio skijaš Jure Franko, dobivši srebrenu medalju i slogan „Volimo Jureta vise nego bureka“

U nedavnom razgovoru sa Frankom dotakli smo se i tog slogana i njemu ni danas nije jasno ko je autor toga i kako je moguće da Bosanci vole Jureta više nego najdraže bosansko jelo - burek.

Elem, Olimpijada je počela , osvajale su se prve medalje, plakalo se od sreće, a ponekad i od tuge, ljudi su se sretali na ulicama i bez obzira što se nisu međusobno poznavali stiskali su jedni drugima ruku, razdragano komentarisali i bodrili kako naše tako i ostale takmičare.

Najsretniji su ipak bili osvajači zlatnih medalja - između ostalih, britanski par u umjetničkom klizanju Torvil Jayne i Dean Christopher koji su izveli virtuozni program i u prepunoj dvorani olimpijske dvorane Zetra nagrađeni dugotrajnim i gromoglasnim aplauzom. Istočnonjemačka klizačica Katarina Witt je zahvaljujući osvojenoj zlatnoj medalji i Olimpijadi u Sarajevu postala najveća sportska ikona 20. vijeka.

Pored srebrene medalje našeg Jureta, bilo je tu i dobrih nastupa naših takmičara, mojih padova, razočarenja od strane Primoža Ulage, ali sve u svemu bilo je to vrijeme druženja i nezaborava.

Mome dragom treneru...

Olimpijada je privedena kraju i na svečanoj ceremoniji zatvaranja tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch rekao je da je Sarajevo bilo jedan od najboljih organizatora olimpijskih igara do tada. Njegove riječi „Doviđenja drago Sarajevo, vidimo se u Kalgariju“ su bile nešto što me je natjeralo da još više, jače i brže krenem od Sarajeva do Kalgarija.... ali o tome nekom drugom prilikom.

Povod ovog mog pisma je skora godišnjica (30 godina) Olimpijskih igara u Sarajevu, ali i skora godišnjica smrti mog dragog trenera Aleksandra Đanešića, koji je preminuo tačno 8 godina nakon zatvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu. I upravo ovo sve što sam napisala posvećeno je njemu a dodaću još i ovo:

Ako me išta može danas utješiti to je sjećanje na sve one minute, sate i dane koje sam provela učeći od tebe sve što je lijepo u sportu. 22 godine su prošle otkako više nisi među našom rajom, ali vjerujem da se, pored mene, još mnogi sjećaju mog dragog i plemenitog trenera Aleksandra Ace Đanešića. Bio si i ostao jedini moj trener koji me odveo prvo na pripreme u Makarsku, potom na Balkanijadu, Evropsko i Svjetsko prvenstvo i na kraju na Olimpijadu. Popela sam se na sam vrh zahvaljujući tebi a samo sjećanje na tebe održava me  još uvijek da ne padnem i da ostanem gore na tom vrhu. Sva sreća ostali su Lila, Bobo, Jasna, Azra, Imer, Bajro, Senad, Nihad, Predrag, Julijana, Dženita, Naida, Samire, Slavenko , Fisa, Fazla i jos mnogi tvoji klizači, kao i tvoji Duda, Sandra i Garo koji te još uvijek vole, a ja opet, zahvaljujući tebi, volim njih.

"Uslikajte uspomene, skenirajte stare fotografije, napišite nam šta pamtite iz olimpijskog februara 1984. u Sarajevu... Javite nam se na e-mail olimpijada@radiosarajevo.ba, rado ćemo objaviti vaša prisjećanja!"