Nebojša Šerić Šoba: Nas nepar, a pive parne

UPOZORENJE: Prilozi objavljeni u rubrici "Na vlastitu odgovornost" autentični su zapisi građana koji su preživjeli opsadu Sarajeva. Tekstovi mogu sadržavati nepristojne izraze, crni humor ili eksplicitne opise ratnih dejstava i njihovih posljedica. Tekstove u ovoj rubrici čitate na "vlastitu odgovornost".

Piše: Nebojša Šerić Šoba.
Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Možda sam taj dan imao više sreće nego uobičajeno, a možda i nisam. Teško je reći. Hodati po ivici života i smrti je tih dana bila normalna stvar. Rat je polako ulazio u svoju prvu zimu i pao je prvi snijeg. Điđikovac je zimi uvijek bio idiličan, čak i u to pogano vrijeme. Park izmedju naših zgrada je već krenuo da gubi svoja prva stabla koja su pala posječena za loženje improvizovanih pećica vec promrzlih stanara. Povremene eksplozije u daljini su stavljale do znanja da nema opuštanja i da je opasnost prisutna u svakom momentu. Opet, trebalo je živjeti i sačuvati zdrav razum koliko je to bilo moguće. Za to je bilo potrebno pivo, mnogo piva.

Pivo koja je tih dana izlazilo iz Sarajevske pivare je još uvijek sadržavalo odredjeni procenat alkohola, što je u kombinaciji sa kolonjskom vodom “Pino Silvestre” imalo značajnijeg efekta. Dan ranije u improvizovano sklonište ispod stepenica Rogijevog ulaza je donesen video i televizor, a struja je dolazila preko kabla iz susjednog Doma Policije u kojem je bio smješten odred specijalne policije, čiji je agregat danonoćno brundao i pravio struju koje nije bilo nigdje drugo u gradu. Peđa i ja smo ponijeli teško stečenu gajbu piva za koju je trebalo dati posljednje pare od prodatih cigara i krenuli prema Rogijevoj zgradi. Snijeg je škripao ispod cipela a mi smo ubrzavali hod. Dragocjena piva je bila tu i već smo obadvojica krenuli nervozno prebrojavati koliko će ko piva da popije i čija će biti posljednja s obzirom da nas je nepar, a pive su parne. Nakon par minuta hoda između zgrada došli smo do ulice koju je trebalo preći. Niz ulicu Džidžikovac koja je otvorena prema Trebeviću je znalo s vremena na vrijeme doletjeti par rafala, tako da je oprez bio poželjan. Bila je magla taj dan pa nismo uopše pomišljali da bi trebalo pretčavati. Nismo ni pošteno zakoračili preko trotara kada je iznenada nestalo zraka u plućima…

Taj trenutak bliske eksplozije čovjeka gurne u neko stanje ni života ni smrti, u neki čudan vakuum, kosmos, dimenziju; izgubi se slika i ton, kao nekakva čudnovata vrsta orgazma bez ikakvog užitka, totalna beztjelesnost i nirvana, kao da te neko na moment isključi pa te ponovo uključi. Panika i strah nisu toliko prisutni u tom momentu, koliko nagon za samoodržanjem, koji momentalno daje signal čovjeku da skoči u neko iole sigurnije mjesto od onog na kojem se zatekao kada se ekspozija desila. Tek onda slijedi panika i strah. Zatim opet mrtva tišina. Pa onda ponovo novi talas koji je u sekundi napravio istu stvar…

Peđa i ja smo skočili iza nekog zidića (nakon što smo ipak pažljivo spustili gajbu piva) i bacili se na zemlju. Samo smo se preplašeno zagledali i kontali gdje bi u tom momentu bilo sigurnije. Definitivno sa druge strane ulice, u Rogijevom skloništu. Ali ulicu je trebalo preći, što u tom momentu nije bilo preporučljivo.

Sjedili smo tu još par sekundi u mrtvoj tišini i onda smo čuli nekog kako se dere kroz neki plastičnom folijom prekriven prozor. Neko je ranjen i leži na sred ulice. Peđa i ja se zagledasmo i iz radoznalosti ustadosmo da provirimo oprezno iza ugla. U snijegom prekrivenom i savršeno bijelom Džidžikovcu su se odjednom ukazale barutom prekrivene ogromne crne mrlje od eksplodiranih minobacačkih granata, i na tih nekih petnaestak metara niz ulicu su se mogla primijetiti dva tijela kako leže u sred tog crnila. Do nas je dopirao smrad baruta i izgoretine, još je poneki kamičak i geler padao na prhki snijeg i na krovove i simsove prozora.

Nismo znali šta da radimo. Ako krenemo da pomognemo ljudima, pašće još koja i onda i mi odosmo dovraga, ali ne možemo ni stajati iza ugla i samo posmatrati ljude kako leže. U jednom momentu, bez ikakve komande ili dogovora, potrčasmo niz ulicu. Ukočio sam se koliko sam mogao i stisnutih zuba i uvučenog vrata pogureno grabio naprijed, iščekivajući sljedeću detonaciju. U roku od par sekundi našli smo se pored unesrećenih. Odmah sam primijetio poznato lice jednog od mladih stražara u koji su se tu svakodnevno nalazili, a pokraj njega je ležala žena srednjih godina koja je došla nekom u posjetu, koju je on trebao da sprovede do glavne recepcije. On je davao neke znakove života, koprcao se i pokušavao da dođe do daha. Žena je beživotno ležala, njena bunda je bila totalno izrešetana gelerima i pomiješani komadići bunde i mesa su bili razbacani svuda naokolo. Stavio sam svoje prste na njen vrat i pritisnuo glavnu arteriju. Nije bilo pulsa.

Okrenuo sam se i pogledao na Peđu, koji je već krenuo da raskopčava čuvarevu crnu jaknu. Nešto je bilo zapinjalo pa smo morali da malo trgnemo rajsferšlus. Jakna se otkopčala i odmah su se ukazala crijeva koja su kao neki ružičasti balončići iskočila i izvirila kroz rupe na crnom džemperu. On se i dalje gušio u samrtnom ropcu a mi smo mu govorili kako će sve biti u redu i da ništa ne brine, neko je već pozvao pomoć. Auto je stiglo skoro iste sekunde, zgrabili smo ga i ugurali na zadnje sjedište. Šofer je udario po gasu i auto je odjurilo niz ulicu prema bolnici.

Ne mogu da se sjetim koji smo film gledali, pive su išle niz grlo brže nego uobičajeno. Sapiralo se ono što se nije moglo saprati, gorak ukus nemoći i nevjerice. Zgrušana krv nam je još uvijek bila na rukavima, miris izgoretine i smrti nam je palio nozdrve. Prokletstvo koje nas je zateklo nije imalo namjeru da ode, već nas je na najgori mogući način sve dublje uvlačilo u grozotu i užase namijenjene ljudima. Pitali smo se zašto se to dešava nama, zašto smo baš mi morali biti tu i svojim očima gledati kako život izlazi iz ljudskih tijela.

U krajnjoj liniji, mogli smo mi biti ti koji su beživotno ležali na ulici. Da je nišandžija sa druge strane nakon popijene litre loze samo malo nervoznije ili žustrije okrenuo smrznuti zardjali kotač za elevaciju na nišanskoj spravi minobacača, da je barut bio malo suvlji, da je vjetar puhao u suprotnom pravcu možda bi i situacija bila drugačija i čuvar i žena u bundi bi bili ti koji bi u užasu konstatovali smrt dvojice mladića, sa razbijenom gajbom prolivenog piva pomiješanog sa vrelom krvi, na putu ka nesuđenom gledanju filma u improvizovanom skloništu sa ukradenom strujom.