Vladimir Petković, selektor Švicarske: Preko telefona sam čuo zvuk granata u Sarajevu

"Sarajevo je bilo grad pun života, sa 600-700 restorana i barova, mnogo mjesta za sastajanje mladih. Navečer smo pjevali i plesali, živjeli u bezbrižno vrijeme. Sarajevo je predstavljalo mješavinu različitih kultura i religija", govori 52-godišnji Vladimir Petković za najtiražniji švicarski list Blick.

I svoju suprugu Ljiljanu današnji selektor švicarske fudbalske reprezentacije upoznao je u disko klubu 1984. 

Kada je Vladimir Petković došao na svijet 15. augusta 1963. godine, njegov otac upravo je završio karijeru profesionalnog fudbalera. 

Petkovic senior je potom radio kao direktor jednog obdaništa i u slobodno vrijeme trenirao amatere. Mali Vlado je već kao 3-godišnjak upoznao čari igre i timskog duha. U klupskom autobusu sjedio je u prvom redu, tik do oca, imao svoje mjesto i u svlačionici i na klupi za rezervne igrače. 

"Moje djetinjstvo bilo je povezano uz porodicu i fudbal", govori Petković.

Sa deset godina Vladimir Petković počinje igrati u malom klubu Igmanu s Ilidže, sa 14 prelazi u FK Sarajevo.

"Bio sam robusni napadač sa dobrim pregledom igre i osjećajem za gol. U mlađim kategorijama postizao sam i 60 golova po sezoni", prisjeća se Petković.

Bio je član zlatne generacije Sarajeva koja je 1985. osvojila titulu prvaka Jugoslavije.

Posljednji meč na tlu Jugoslavije Petković je odigrao u Titogradu, današnjoj Podgorici, gdje je postigao gol za Sarajevo u meču protiv domaće Budućnosti.

Potom se preselio u Švicarsku, gdje je igrao za različite profesionalne i amaterske klubove: Sion, Chur 97, FC Martigny-Sports, Bellinzonu, Locarno i SC Buochs.

"Kada sam u ljeto 1991. posjetio Sarajevo ništa nije ukazivalo na ono što će se desiti. Tek u povratku za Švicarsku, u Sloveniji, vidio sam vojnu opremu."

Nepunu godinu kasnije u Sarajevu je započeo rat; 5. aprila srpski snajperisti ubili su Suadu Dilberović, 25-godišnju Muslimanku, studenticu medicine, i 34-godišnju Hrvaticu Olgu Sučić.

Punih 1425 dana (!) Jugoslavenska narodna armija držala je grad pod opsadom, Srbi su ispali hiljade granata sa okolnih brda, snajperisti pucali na sve što se kreće. 

U prosjeku je dnevno padalo 329 granata na grad u kojem su 1984. godine olimpijske zlatne medalje osvojili švicarski skijaši Michela Figini i Max Julen. 

Rekord je dostignut 22. jula 1993. godine kada je na glavni grad BiH ispaljeno 3.777 granata. Nešto ranije, 1. juna 1993. dvije 82-milimetarske granate pale su u grupu ljudi koji su na Dobrinji, u blizini aerodroma, pratili fudbalsku utakmicu. Ubijeno je 15, ranjeno 100 ljudi. 

Bombardirani su i zaštićeni objekti poput bolnica, džamija, crkvi... Prema navodima Istraživačko-dokumentacionog centra, tokom opsade Sarajeva poginulo je 11.541 ljudi, od čega 643 djece, dok se  broj ranjenih mjeri desetinama hiljada.

"To je bilo izuzetno teško vrijeme za mene, pogotovo dok su moji roditelji i rođaci još bili u gradu. Strašno je kada preko telefona čujete zvuk granata. Srećom, uspio sam izvući roditelje iz Sarajeva", rekao je Petković u jednom intervjuu za Schweiz am Sonntag.

Dok se Sarajevo oporavljalo od ratnih rana Vladimir Petković je gradio trenersku karijeru čije su dosadašnje stanice bili FC Malcantone Agno, Lugano, Bellinzona, Young Boys, Samsunspor, Sion, Lazio.

Od jula 2014. godine je ovaj bosanski Hrvat sa švicarskim državljanstvom selektor najbolje reprezentacije Švicarske.

A u utorak mu predstoji posebna utakmica – prijateljski duel protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine.

"Bit će to lijepi susret sa starim prijateljima. Poznajem sve ljudi iz tamošnjeg fudbalskog saveza, neke i privatno. S Jasminom Bakovićem, generalnim sekretarom NS BiH igrao sam u juniorima FK Sarajevo", kaže Vladimir Petković u intervjuu za Blick.