Ivan Rozić, Mostarac na Tajlandu: Život u Bangkoku sličan je životu u Mostaru

Po završetku studija prošle godine, Ivan Rozić iz Mostara krenuo je u potragu za poslom preko oglasa, raznih internet servisa i poznanstava. Tokom potrage naišao je na oglas jedne hrvatske firme koja je tražila prodajnog menadžera u Sarajevu. Nakon intervjua i edukacije, spletom sreće i vlastitih vještina, Ivan je dobio ponudu da za njih otvori i vodi ured na Tajlandu. Kako kaže u razgovoru za Radiosarajevo.ba, takva ponuda se ne odbija, pa je već početkom devetog mjeseca prošle godine stigao u Maleziju na dvomjesečnu pripremu s ekipom u Aziji, a krajem godine preselio se u Bangkok.

„Možda najzanimljiviji dio ove moje priče jeste sama firma koja je u proteklih 5-6 godina iz malog ureda u Puli izrasla u globalne okvire s 30 ureda širom svijeta. Takvu viziju i predanost poslu je prilično teško naći u našim krajevima pa me vodstvo i svi uposlenici svakodnevno fasciniraju. A povjerenje koje stavljaju u mlade ljude je van svjetskih okvira, kamoli balkanskih“, dodaje Ivan.

Razgovarala: Aleksandra Kuljanin, Radiosarajevo.ba

O životu na Tajlandu, Ivan kaže da je sličan životu u Mostaru.

 

„Imaju i oni izraz za to. Kažu Mai Pen Rai. Nije baš identično, ali je jako blizu. Doduše, još uvijek nisam našao njihovu inačicu naše poznate mostarske uzrečice ''ta će on...'.  Ali, Tajlanđani su, prema mom mišljenju, Balkanci Azije. Ljudi su veoma dobri i spremni pomoći u svakoj situaciji kada je sve u redu. Ali loše situacije izvuku ono najgore iz njih što se može vidjeti i po aktuelnim protestima. Bez zalaženja u tu političku sferu, mogu reći da mi je stvarno dobro ovdje i mnogo mi se sviđa njihov pristup životu. Daleko od toga da je najbolji pristup koji sam ikad susreo, ali puno se može naučiti iz njihovih običaja i filozofije“, smatra Ivan.

Ipak, kaže, jednoga dana vratit će se u Mostar.

„Nigdje drugo se ne mogu tako dobro smjestiti. Sve i da mi nije 'rodna gruda', moji najbliži su tamo, tamo su mi najbolji prijatelji i tamo mi je žena koju volim. Tu ću osnovati obitelj i odgajati svoju djecu. A uz malo zdravlja i sreće pokušat ću pomoći koliko mogu svojim sugrađanima da izgrade život vrijedan življenja. Već imam neke ideje koje bih volio pretvoriti u održiv vlastiti biznis, ali još uvijek je rano o tome pričati“, naglašava.

Ulaganje u vlastito znanje je najisplativije ulaganje

Kada je u pitanju pronalaženje posla u Bosni i Hercegovini, Ivan smatra da je za sve najbitnija perspektiva.

„Mislim da postoje dva načina gledanja na određene stvari. Netko u nezaposlenosti, korupciji, sivoj ekonomiji i lošem obrazovanju vidi problem, a netko potencijal. Ja sebe svrstavam u ovu drugu grupu jer mi je teško i pojmiti kako sa sobom mogu živjeti ljudi koji uporno 'kukaju', a ništa ne poduzimaju. Daleko od toga da nam nije teško diljem države, ali situacija se neće popraviti ako nastavimo čekati da netko drugi dođe s idejama i alatom. Može samo gore biti“, ističe.

„Cijenim da mladi ljudi trebaju prestati koristiti ovu situaciju kao izliku i zainatiti se kako samo mi znamo. Nije dovoljno tražiti posao nakon što završiš školu. Ako već nisi poduzetnički tip, onda ulaži u sebe kako bi poslodavci u tebi vidjeli što veći potencijal. Tko kaže da programeri ne trebaju znati barem 2-3 strana jezika? Ili da pravnici ne trebaju znati kodirati? Što ti je širi opus vještina atraktivniji si na tržištu rada, a za gomilu novih vještina ti ne treba ništa osim vremena i računala s internet konekcijom. Ulaganje u vlastito znanje je najisplativije ulaganje. Čak i ako misliš da učenje bilo čega novog nije baš za tebe, učlani se u neku udrugu, klub, zajednicu, bend, upoznaj što više ljudi i uči kroz timski rad na projektima. Prilike za posao neće same od sebe doći sigurno“, podvlači mladi Mostarac i dodaje da ako ne možeš izvući nešto korisno iz svakog prošlog iskustva za nadolazeća, onda si prilično površan u obavljanju posla: „Svako iskustvo je dragocjeno i treba iz njega učiti.“

Čokolucija, protesti, Mostar...

Ivan Rozić bio je jedan od organizatora „čokoladnih nemira“ sredinom juna 2012. godine u Mostaru.

Održani Čokoladni neredi u Mostaru

Za Radiosarajevo.ba Ivan je prokomentirao te proteste, ali i ove koji se trenutno odvijaju u našoj zemlji.

„Niti je čokolucija niti su protesti rješenje“, tvrdi Ivan. „Oba događaja su definitivno znakovi da se budimo i počinjemo poimati ovu groznu situaciju u kojoj se nalazimo. Ali ne možemo niti jedno nazvati rješenjem kad nisu ponudili alternativu postojećem stanju. Sad smo tek u stadiju u kojem razmišljamo što možemo mijenjati i kako mijenjati na bolje. Moja filozofija je da se trebamo fokusirati na lokalne probleme. Mostar se guši u smeću, neriješeno je pitanje parkinga i urbanizma općenito u gradu, nezaposlenost je velika, atmosfera je turobna. I onda kad se još potegnu pitanja oko državnog ustava i reforme obrazovanja, nikome nije do života. Samo dignu ruke, pogledaju koliko kovanica u džepu imaju i uhvate prvu ponudu da zaokruže svoje parove.“

Kuću ne trebamo graditi od krova

„Ali ako daš ljudima nadu kroz 'male stvari' koje su njima najbliže, gradiš sebi neprocjenjivu bazu za rješavanje svih tih nagomilanih 'velikih stvari' poput državnog uređenja i konstitutivnosti naroda i Sejdića i Fincija. Ako počnemo našu reformu od tih 'velikih stvari', gradimo kuću počevši od krova. Malo sam ja to pojednostavio ovom usporedbom, ali poenta je da to ne može tako funkcionirati“, mišljenja je Ivan.

 

Na kraju je naglasio da ne vjeruje u nasilje: „Ako se spustimo na tu razinu, oni odnose pobjedu. Ako nas, novu, mladu i boljeg života žednu, generaciju dovedu do toga da palimo, mlatimo i ubijamo, ostvarit će svoj plan. Pametniji smo od njih i kao takvima nam ne treba fizičko nasilje. Dohakat ćemo im ubrzo, vidjet ćete“, zaključuje Ivan.