Dado Delić: Ulazak u Tursku, časovi historije i neka umre smrt (FOTO)

Ušao sam u Tursku. Tu ogromnu zemlju, gdje bi pređena kilometraža u nekoj drugoj zemlji značila jednu trećinu, ovdje je beznačajni centimetar na karti. Radi poređenja, u pitanju je dužina puta kao od Sarajeva do Londona, tako da ću narednih mjesec dana, lutati bespućima ove velike zemlje.

Piše: Dado Delić za Radiosarajevo.ba

U međuvremenu desilo se nekoliko neočekivanih stvari koje su usporile moje napredovanje. Po napuštanju Thessalonikija, javila mi se bol u oba koljena i zbog toga sam bio primoran stopati do Kavale gdje sam ostao dva dana. Uspio sam odmoriti koliko-toliko, ali očito ne dovoljno, jer se po nastavku putovanja, bol opet javila. Nakon pregleda doktora, koji je rekao da moram odmoriti minimalno četiri dana ili će se stanje dodatno pogoršati, tu pauzu sam odlučio napraviti u Alexandroupolisu. Tu sam upoznao super ljude kod kojih sam odmarao, a nakon te velike pauze vratio sam se cesti, tom nevjerovatnom izvoru moje sreće.

Konačno, ponovo jašući svoju svakodnevnu dozu sreće, po glavı su mi se počele vrtiti svakojake misli. Odlučio sam da treba da dam ime biciklu, šatoru, te nekim pojavama koje se periodično javljaju. Tako sam biciklu dao ime ''Gazelica'', s obzirom na to da je marke ''Gazelle'' a veoma hitro i elegantno oblikovano... kao mlada gazelica. Šator, moj dobri stari saputnik iz Afrıke, još otuda nosi ime ''Tabut'', u kojem kada se noću skrasim, tačno na to i podsjeća. Nogama sam dao imena ''Mašine'', s tım da je lijeva noga ''Mašina 1'', a desna , ''Mašina 2''. Razlog zbog koga sam nogama nadjenuo ovakva imena, jeste taj što mi je zanimljivije opisati kako mi je otkazala Mašina 1, nego lijeva noga... glupo mi zvuči to s nogama, tako ljudski.

Ovako govoreći u sebi ''otkazala mi je Mašina 1'', dobrano se uživim i zamišljam taj neki šaraf koji je napuknuo s prednje strane poluge klipa, i sada čitav mehanizam popušta zbog toga. Onda kao i svaka turbo-super-kul mašina, palim rezerve i kompenziram nedostatak te izvršavam naređenje kapetana iz sjene, ''MAŠINA NE SMIJE STATI''. Samom tijelu sam dao ime ''Sjena'', inspiriran time što samo to vidim sve vrijeme dok vozim. Onaj najljepši dio dana, tj. oko 18 sati, kada sunce zađe dovoljno daleko da ne prži, ali još uvijek čuva toplotu i mili svojim zrakama po hladnom povjetarcu, čineći ga ništavnim, tada se sjena počne igrati i krivudati po valovitoj cesti.

Toliko opčinjen tim prizorom sjene na cesti, s pozadinom iz još nenapisane trilogije, silazim s Gazelice svako malo, slikam... pokušavam. Koliko god se trudio, ne ide. Nemoguće je opisati slikom, ko tomu nije prisustvovao... kao da slikom pokušaš opisati osjećaj kada ti neko užasno nedostaje. Ne ide.
Svašta se dešava u glavi dok vozim. Vjerovatno tako i mora biti da bi pregurao sve to što se nađe na putu. Ta mašta i jeste stvar koja te nagne na to putovanje, to zamišljanje šta se dešava iza granica nepoznatog.
Prelazak preko Dardanela je svojevrsni čas historije. Upravo tu se odigrala bitka kod Galipolja, jedna od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Bitka kojom su saveznici pokušali osvajanjem Dardanela i Istanbula dospjeti u Crno more i opskrbiti svog saveznika Rusiju, te ujedno izbaciti Osmansko carstvo iz rata. Rezultat bitke jeste katastrofalan poraz Saveznika od strane Osmanskog carstva te ukupni broj žrtava na obje strane, a koji iznosi 500 000 vojnika.

Na to se nastavlja priča o modernoj Turskoj. U bici kod Galipolja, tursku vojsku je predvodio Mustafa Kemal Ataturk, kasniji utemeljitelj Turske Republike i njen prvi predsjednik, koji je svoj ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja. Zanimljiva činjenica jeste da je on mimo naredbe svojih nadređenih, preusmjerio odbranu na mjesto za koje je on smatrao da će biti prvo na udaru, te na taj način izvojevao pobjedu. Čudno je kako većina historijskih ličnosti ima tu neku crtu svojeglavosti. O tome govori i činjenica da su roditelji Kemala Ataturka htjeli da pohađa trgovačku školu, ali je mimo njihovog znanja upisao srednju vojnu školu. Upravo tu školu sam posjetio u Bitoli (Makedonija), koja je u to vrijeme bila u sklopu Osmanskog carstva.

Velika narodna skupština Republike Turske, u znak zahvalnosti za sve ono što je učinio za turski narod, 1934. daje mu naziv Ataturk, što u prijevodu znači ''Otac Turaka''. Ime ''Kemal'' (savršeni), mu je dao njegov učitelj, jer je bio izvanredan učenik. Turci nisu imali prezimena do ovog momenta -1934. godine. Imali su samo svoje ime, a umjesto prezimena su koristili očevo ime... npr. Dado sin Ademov. Nakon što je Ataturk dobio prezime, u Turskoj je ''raja'' dobila nasumično prezimena prema odluci tadašnje vlade, a značajnije porodice su mogle same sebi izabrati prezime. Ove stvari mi je uveliko objasnio moj domaćin Erdem, koji trenutno radi doktorat na temu turskog jezika i dobro poznaje historiju.

Nakon Galipolja, sutradan sam već bio u Troji. Priču o tom poznatom epu ste čuli milion puta prije, tako da na tu dobro poznatu priču neću trošiti mnogo rijeci.

Gledajući sva ta stratišta, mnogo sam razmišljao o svim tim, u nizu nepotrebnim ljudskim žrtvama. U većini slučajeva, ni centimetar naprijed, ni nazad... ni jedni, ni drugi. Samo izgubljeni životi i ravnodušna zemlja natopljena ljudskom krvlju, kao milion puta do tada... Sve to pretačem i poredim s nama, pravim komparacije. Zamišljam sva ta bogatstva, od prastara na ovamo, potrošena na ratove, vojsku... mogao se još jedan svijet izgraditi...

Dosta razmišljam i o BiH u ovom momentu i svemu što nas je zadesilo. Sve se to dešava, a ja se vozam po bijelom svijetu. Neki osjećaj krivice se javlja i znam da moj par ruku ne bi otklonio sve te tone mulja s naših ulica, ali opet... I u Turskoj je žalost. U eksploziji u rudniku poginulo je 300 rudara, a danas je bio jak zemljotres u gradu u kome se nalazim...

Nalazim se u gradu Balikesir i sutra nastavljam putovanje nakon dvodnevnog odmora. Očekuju me dosta brdoviti predjeli tako da se nadam da će ''fors bi vıt mi''.

Do slijedećeg javljanja, neka umre smrt.