Avanturista Nermin Hadžifejzović otkriva bez čega se ne ide u pohode na planine (FOTO)

Čist zrak, netaknuta priroda i nevjerovatan pogled dovoljan su povod za odlazak na planinu.

Čvrsnica, Vranica, Visočica, Treskavica, Maglić, Zelengora, Prenj, Trebević samo su neke od bosanskohercegovačkih planina koje je posjetio planinar Nermin Hadžifejzović zvani Nera.

Nera je rođen u Sarajevu 1965. godine. Odrastao je na Sedreniku, u blizini čuvenih sarajevskih izletišta Barica i Čavljaka, a odatle svi putevi vode na planinski vrh Bukovik.

Mještani ovog naselja znaju brojne prečice koje vode u planinu, gdje mogu brati šumske biljke – gljive, trave, srijemoš i brojne druge, pa tako i planinar Nermin Hadžifejzović, čija se ljubav prema planinama i planinskim vrhovima rodila upravo berući srijemoš na Skakavcu.

Od tada Nermin ne miruje. Postaje član planinarskih društava Treskavica i Skakavac već 2004. godine, i u društvu planinara pohodi planine. Najčešće u pohod ide oko deset planinara, ali Nermin se na planinu zaputi i sam. Barem do obližnjeg Bukovika.

Na planinu se, kaže, ne zaputi bez planinarskih čizama – gležnjača i ruksaka. Osim standardne planinarske opreme, ne izostavlja vodu, sendviče i čokoladicu.

Kad se zaputi na višednevni pohod obavezno nosi šator s podmetačima, vreću za spavanje, kabanicu, toplu odjeću i vodu, što preporučuje svima koji se žele upustiti u ovu avanturu.

Fotoaparat je, također, neizostavan. Kako bi drukčije zabilježio i prenio neopisive ljepote planinskih vrhova, pogled u planinama bogate krajeve Bosne i Hercegovine, bistra jezera Zelengore, nekropole stećaka itd.

Ali planina nije samo pogled i čist zrak. Nepristupačni putevi mogu biti ozbiljan problem ukoliko ste se na planinu zaputili s neadekvatnom opremom, što je Nerminu dobro poznato, jer je i kao član Gorske službe Novi Grad upoznat s poteškoćama s kojima se susreću planinari.

Nera, osim što je planinar i radnik u sarajevskom Vodovodu, odnedavno je i fiktivni lik. Njegov kolega planinar Kenan Husremović izdao je knjigu Na visovima Prenja u kojoj ga opisuje kao GTI planinara fantastičnih performansi, a to podrazumijeva izdržljivost i brzinu.

„Duboki snijeg pokrio je nisku planinarsku markaciju i slijedimo ugaženu prtinu. Zaleđena strma staza pretvorila se u klizalište pa prelazimo na očvrsli led pored prtine. Nakon prolaska šume izlazimo na osunčani proplanak okružen slikovitim munikama u dekoru modrog neba kojim plutaju paperjasti pramenovi oblačića. Ugažena prtina prestaje i slijedimo izblijedjele tragove krplji. Prosto ne vjerujemo da ovom stazom odavno niko nije prošao, a ugasi se i nada u otvorenu planinarsku kuću na Bijelim vodama. Nera poput vozača sličura jurnu naprijed i nama preostade jedino da slijedimo njegove tragove. Čvrsti snježni pokrov omogućava brzo napredovanje pa uskoro dolazimo do urušenog objekta kavalerije (konjušnjice). Skrećemo u gustu bukovu šumu s crvenim tablama koje upozoravaju na minsko polje. Povremeno propadamo u snijeg do pasa ne dotičući tlo, pa ne strahujemo od zaostalih mina“, piše Husremović.

Nastavak knjige i dijela koji govori o Nerminu govori o zaista nevjerovatnim planinskim iskustvima ovih planinara, o potrazi za divljači, ali svaki čitalac stječe dojam da je za planinare pohod ujedno i odmor. Odmor od svijeta izvana, prepunog loših vijesti i briga.

„Pred domom Nera se sunča bez zaštitnih krema, pa se bojim da će uskoro pocrveniti kao rak. Svoje lice natrackao sam gustim mazama poput japanske gejše“, piše u knjizi o ovom planinaru.

Iako avanture u koje se upuštaju zvuče rizično, Nermin i skupina planinara s kojima pohodi bosanskohercegovačke planine ipak, zahvaljujući znaju stečenom iz bogatog iskustva, imaju ograničenja – poznaju svoje fizičke i psihičke mogućnosti, ali i opremu koju posjeduju.

O tome je ponovo posvjedočio Husremović u svojoj knjizi: „Pokušavamo uspon uz strmu padinu sjevernog obronka Sivadija. Nera odustaje već na početku penjanja zbog neodgovarajućih kundura s istrošenim potplatima.“

Osim Bosne i Hercegovine, Nermin Hadžifejzović osvajao je i planinske vrhove Albanije – Maja Harapit i Stogut, a bio je i na Durmitoru u Crnoj Gori, ali i na Zlatiboru u susjednoj Srbiji.

Kaže da bi se rado penjao i na poznate evropske i svjetske vrhove, kada bi bio u finansijskoj mogućnosti.

Ali novac nikada nije prepreka njegovim pohodima na planinu, tamo ga vuče samo ljubav prema njenim vrletima.

„Ti znaš, draga, da volim samo tebe. I čim se zasitim planine, poklonit ću ti svoje srce“, recitira odnekud mu poznate stihove planinar Nera.