Loick Berrou: Vaskrs na Palama

Scroll down for English version:

Piše: Loick Berrou za Radiosarajevo.ba

Loick Berrou je rođen u Bretaniji 1964. godine. Kratko vrijeme radi kao korespondent u Tokiju, prije nego što će iskusiti "rat" kao mladi novinar francuske televizije u Izraelu u januaru 1990. godine. Gas maske, SCUD-ovi, lažni hemijski napadi i jako malo žrtava van ponekih izgubljenih iračkih vojnika. Na neki način, smiješno. Nakon "oslobađanja" glavnog grada Kuvajta, došli su alžirski Kasbah i lov na militante Islamskog Fronta Spasa, gdje upoznaje mladu i stidljivu producenticu CNN-a - Christinu Amanpour. Slijedi Zagreb, Zadar, Vinkovci, Vukovar, siva, hladna zima, civilne žrtve i prvi okus užasa. Sarajevo se činilo kao prirodan nastavak, 15 povratnih putovanja na razne, vijugave načine, od rane 1992. do 1994. godine i prva veza sa nevjerovatno čvrstim stanovništvom grada. Aleja snajpera, Markale, nemoćni UNPROFOR, Baščaršija, zgrada TV-a i Holiday Inn i još jedna veza sa malom, ludom, strašnom zajednicom novinara koja je voljela ispijati šljivovicu. Sa posljednim bombardiranjem televizije 1994. godine dolazi strah i gađenje. Nakon toga odlazi u noćnu moru u Ruandi, prati posljednje sate zairskog kralja Mobutua i egzotične Nindže i Kobre Brazavillea. Posljednji susret s ratom imao je na Kosovu 1999. godine, prije odlaska za Washington, gdje svjedoči drugom zaljevskom ratu izdaleka i francuskim kritikama izbliza. Vraća se u Pariz 2005. godine, gdje, dvije godine poslije, pristupa novom projektu France 24. gdje trenutno vodi međunarodni servis.

April 1992. godine. Rana granatiranja Sarajeva. Novinar BBC-a Martin Bell i ja, obojica smješteni u FORPRONU-ovu (francuski UNPROFOR) PTT zgradu, smo pozvani da "proslavimo" Vaskrs na Palama. Radovan Karadžić, šarmantni sijedi psihijatar, nas prvo poziva na pravoslavnu proslavu u maloj crkvi uz pjesme svećenika; nakon čega nam predlaže vožnju do Trebevića, kako bi "tražili jaja" skupa s njegovim nasmješenim srpskim vojnicima. U brdima nam teatralno pokaza Sarajevo, sa žutosmeđim Holliday Innom u centru. "Pogledajte kako je blizu! Na našoj je milosti", reče, "Kad god to želimo, jer ovi separatisti ne poštuju prava srpskog naroda".

Martin, moj novinarski kum, i ja smo zbunjeni i promrzli. Shvatamo koliko je prijetnja stvarna i izvijestimo o tome TF1 i BBC. Izgleda da mnoge ljude nije briga. Mišljenje međunarodne javnosti još uvijek nije svjesno potencijalnog građanskog rata u Evropi.

Nekoliko dana poslije, Republika Srpska nas opet poziva u svoje malo, smiješno selo koje zovu "glavnim gradom". Tražimo da nas odvedu u neko od bosanskih sela koja su pod njihovom kontrolom. Pod teškom pratnjom, odvode nas u Foču.

Naš dolazak u grad je nadrealan. Svaka druga kuća je gorjela. "Zašto?", pitali smo. "Teroristi", odgovorili su nam. Uplakane žene su šaptale našim fikserima da su njihovi muževi zatvoreni. Tražili smo da posjetimo zatvor. Nevoljko su nam to dozvolili. Tamo smo vidjeli kompletno muško muslimansko stanovništvo iza rešetaka. Plakali su, tražili advokate.

Izvijestili smo o tome. April 1992. godine. Teško granatiranje grada kojem ćemo svjedočiti iduće dvije godine je počelo. Dobri stari Martin i mlađahni Loick nisu shvaćali. Upravo smo svjedočili prvim očitim znacima onog što će se poslije zvati "etničkim čišćenjem". 

Napomena: Zahvaljujemo za posredovanje i pomoć Bobi Lizdek, koja je tokom rata radila kao prevodilac u štabu UNPROFOR-a, te za mnoge inostrane medijske kuće uključujući agenciju Reuters.

Prijevod i obrada: Zdenko Voloder, Radiosarajevo.ba 

ENGLISH

Loïck Berrou, born in Britanny in 1964, after a brief hint as a correspondent in Tokyo, first experienced "war" in his young age as a French TV reporter in Israel in January 1990. Gas masks, Scuds, fake chemical attacks and very few casualties except for lost Iraqi soldiers. Funny, in a way. After Kuwait City's "liberation", came Algiers' Kasbah and the hunt for Islamic Salvation Front militants after Friday’s prayers, where he met a young and shy CNN producer named Christiana Amanpour. Then came Zagreb, Zadar, Vinkovci, and Vukovar, grey, cold winter, civilian victims and a first taste of horror. Sarajevo looked like a natural path, 15 return trips through very various and sinuous ways, from early 1992 to 1994, and a real bond to the city's amazingly resilient population. Sniper's alley, Markale Market, powerless UNPROFOR, Bascarcija, TV building and Holiday Inn. Another bond to the small, crazy, terribly human Slibovice drinking journalist's community. With a last TV building bombing in 1994 came fear and disgust. Time to go to Rwanda's nightmare, Zaïre's Mobutu last hours, and Brazzaville's exotic Ninjas and Cobras. A last sight at war in Kosovo in 1999, before heading for Washington as a bourgeois correspondent, witnessing the second gulf war from afar, and French bashing up close. Back to Paris in 2005, and to France 24's new project in 2007, he is now heading the common RFI/ France 24 International Service.

****

April 1992. Early bombings on downtown Sarajevo. BBC's Martin Bell and I, both based in the FORPRONU's PTT building, are invited to "celebrate" Easter in Pale. Radovan Karadzic, charming grey haired psychiatrist, first invites us to an orthodox celebration in a tiny church, to the vibrant songs of priests. Then he proposes us a ride to the Trebevic Mountain, for an "egg search" with his smiling Serbian militias. Up in the hills, he shows us downtown Sarajevo in a theatrical gesture, with the yellow/brown Holliday Inn upfront. "Look how close it is! At our mercy", he says, "Whenever we want, since those separatists don't respect the Serbian's peoples rights".

Martin, my journalistic's godfather, and I am a bit puzzled, dubious, and chilled. We realize how real the threat is, and report so to the TF1 and BBC newsroom. Looks that very few people care. The international public opinion is not sensitive yet to this potential European civil war.

A few days later, the Serbska Republica invites us again to their tiny, ridiculous village that they dubbed their "capital city". We ask to visit some of the Bosnian village that is under their control. For any reason, they take us to Foca, under heavy escort.

Our arrival in the city is surrealistic. One every two houses are still burning. "Why?” we ask. "Terrorists", they answer. Some crying wives whisper to our fixers that their husbands are jailed. We ask to visit the prison, and they reluctantly agree. There we see the entire Muslim male population of the city behind bars. They cry at us, ask for lawyers.

We report. April 1992. The city's heavy shelling that we'll have to witness in the next two years has started. But at that time, good old Martin and youngish Loïck don't realize. We've just witnessed the first obvious sign of what will be later labeled as "ethnic cleansing".