Zeleni svijet jedine pejzažne arhitektice u BiH

Upoznavanje Sarajeva, njegove čaršije, mahale i avlije, parkova predstavljalo je kako kažu upoznavanje „grada“ u kojem se kao u ogledalu odražava cijela Bosna i Hercegovina. Upravo taj grad nakon završenog studija arhitekture u Sarajevu, je bio i ostao njena inspiracija na temi doktorske disertacije na Pejzažnoj arhitekturi u Ljubljani, priča u razgovoru za Radiosarajevo.ba Mirna Krpo, jedina pejzažna arhitektica u Bosni i Hercegovini.

"Njegovo specifično gradsko središte, dvostruko ograđen od svijeta – brdima i mahalama, zbog svojih urbanističkih rješenja i konfiguracije terena kako ga Karahasan opisuje predstavljao je oklop 'izlučen' iz središta grada da ga štiti od svega vanjskoga onako kako puža ili školjku štiti njegov oklop. Historija pejzažne arhitekture Sarajeva je jako bogata. Grad koji je bio pod utjecajem spoja civilizacija i dan danas odražava bogatu sliku tradicionalnih prostora graditeljskog naslijeđa, koji za samu budućnost ovoga grada mogu i dalje služiti kao primjer bioklimatskih prostora u savremenom projektovanju urbanih matrica“, kaže Krpo.

Pejzažna arhitektura ključna za izgradnju okoliša i budući razvoj

Održiva arhitektura postavlja težak zadatak pred sebe. Od toga kako dizajnirati zdravo, stvoriti prirodno okruženje, štedjeti energiju, izgledati lijepo... Upravo je zelena arhitektura izbor Mirne Krpo. Ona o biljkama priča s posebnom strašću i doživljava ih kao najvećeg čovjekovog prijatelja.

"Zelena arhitektura, ekološka ili održiva, dio je jednog šireg koncepta o kojem se u posljednje vrijeme sve više govori. Zelena arhitektura. Organska arhitektura. Vernakularna arhitektura. Ekološki dizajn. Održivi dizajn. Održivo stanovanje. Obnovljiva energija u stanovanju. Pasivna kuća. Jedno je zajedničko, iako postoji niz razlika u konceptima, u svim pomenutim formama ove gradnje, a to je ekološka svijest o životnoj sredini prilikom izgradnje životnog prostora. Ideja smanjenja štetnih posljedica čovjekovog prisustva na planeti, podstaknula je eksperte u različitim oblastima da nađu korisna rješenja. Segmenti pejzažne arhitekture su jedno od tih rješenja. Zelene fasade ili kako ih još nazivaju vertikalne bašte s kojima se prvi put susrećemo kod botaničara Patrick Blanca, ne predstavljaju samo estetski dodatak urbanom ili ruralnom okruženju kojeg čini ugodnijim i privlačnijim za boravak, nego što je najbitnije reduciraju i zagađenje zraka, daju hladovinu, povećava bioraznolikost, reduciraju efekt urbanih toplinskih otoka… Biljke su zeleni čuvari harmonije svakog prostora. Biljke su živa energija, pa zato zahtijevaju stalnu brigu i njegu, pa nas time i podstiču na brižnost i davanje ljubavi. Osim što proizvode kisik neophodan za sva živa bića, one nam daju i hranu što znači da u svakom pogledu čovjek ovisi o biljkama.

Jako je važno upravo iz tih razloga poznavati biljke, brinuti se o njima, kao i širiti znanje o važnosti njihovog postojanja. Iako se razvija polako, struka pejzažne arhitekture je ključna za izgradnju okoliša i ključna je za budući razvoj bilo koje vrste pejzaža bez obzira na razmjer ili veličinu. Nedavno sam pročitala da Pariz želi do 2020. imati 100 hektara zelenih zidova i krovova, a da na barem trećini od toga treba rasti hrana. Predivno! Želim vjerovati da ćemo i mi težiti ka tome, da ozbiljnije pristupimo izgradnji 'zelenih gradova' Bosne i Hercegovine. S obzirom na potencijal ove države, pretvarajući ravne krovove u horizontalne bašte i fasade u vertikalne bašte dobili bismo 'sliku zelenog plusa'."

Nažalost naše hortikulturno uređenje je jako loše, ocjenjuje naša sagovornica. Premalo se kaže ona ulaže u sliku grada na tom polju. Ljudi još uvijek nemaju „naviku“, razvijenu savjest o zelenim površinama. No, ipak vjeruje da će se to jednog dana promijeniti.

"Imala sam priliku živjeti u Sloveniji, koja me mogu reci i 'odgojila' na bajkovitim zelenim površinama. Još kao dijete se sjećam tog mirisa i slike predivnih pejzaža. Svaka kuća je imala predivne vrtove. Svaki grad čist i uređen park. Upravo to je slika u koju želim istinski vjerovati i vidjeti u svojoj Bosni i Hercegovini."

Mirnine kokedame

Kokedama je japanska varijanta bonsaia, a u prijevodu znači „kugla od mahovine“. S kokedamom se Mirna prvi put sesrela prije godinu dana. Trebalo joj je kaže nekoliko mjeseci da skupi hrabrosti i upusti se u eksperimentiranje. Izgledale su joj kompleksno, a iznad glave redali su se brojni upitnici. Biljka koja živi bez saksije? Kugla od gline i mahovine? Kako se održava? Kako se razvija korijen? No, gledajući finalni proizvod koji krasi prozore jednog sarajevskog ugostiteljskog objekta uviđamo da je Mirna uspješno dala odgovore na sva ova pitanja.

"Od silnih pitanja, na koje sam nestrpljivo željela odgovore, prije osam mjeseci napravila sam prvu svoju kokedamu. Bila sam presretna. Kada sam sliku objavila na svom profilu, odmah se pojavila velika zainteresiranost. Sjećam se, da sam u prvom mjesecu napravila 52 kokedame. Definitivno su mi promijenile život. Danas ne znam više ni broj koliko sam ih napravila. Čini me jako sretnom da su se ljudi upoznali s kokedamom, da mi šalju slike kako rastu i gdje su ih smjestili u svom domu. Održavanje kokedama upravo zbog svoje kugle, koja sadrži sve neophodne supstance da bi se korijen biljke mogao normalno razvijati, nije zahtjevno. Prskanje kugle vrši se po potrebi, kako bi se održala vlažnost mahovine. Poželjno je dva puta sedmično. Jednom sedmično potrebno je potopiti kuglu u plitku posudicu i ostaviti je 10 minuta. Na isti način se vrši i prehranjivanje jednom u deset dana."

Nakon godina truda uloženih u obrazovanje, praktičan i humanitarni rad pitali smo Mirnu na šta je najviše ponosna?

"Ne bih mogla izdvojiti niti jedan projekt, jer svaki ima svoju priču. Možda mi je najlakše reći da sam ponosna na svoj Landscape studio AvliYa, koji posljednje tri godine nudi usluge segmenata pejzažne arhitekture eksterijera i enterijera. Zaista je lijep osjećaj kada je čovjek u mogućnosti prošetati gradom i usput vidjeti 'pečate' rada kako rastu i poprimaju nakon izvjesnog perioda novu formu u prostoru. Iako sam se sa svojim timom susretala u početku na predrasude o samom značenju pejzažne arhitekture, danas sa sigurnošću možemo potvrditi da kada čovjek radi ono što voli nema šanse da ne uspije. Biti ustrajan glavni je ključ uspjeha.“

Zelene oaze oko Roditeljske kuće u Sarajevu

Podsjetimo Mirna je već dvije godine aktivno uključena u projekt Roditeljske kuće za djecu oboljelu od raka koji kako kaže predstavlja posebno mjesto u njenom srcu.

„Kada sam dobila ponudu prije dvije godine da budem dio projekta, nisam mogla ni zamisliti kojim putem će nas odvesti. Osjetila sam veliku odgovornost prema djeci i roditeljima. Djeca su mi bila velika inspiracija. Stvarajući njihove zelene oaze iz dana u dan javljala se dodatna motivacija da im s projektom omogućimo što ljepše dane dok borave u kući. Poigrala sam se s bojama rastinja, dekorativnim popločanjem i urbanim mobilijarom. Od idejnog projekta, došli smo na kraju do realizacije uz pomoć divnih ljudi koji su nam bili velika podrška kako finansijski, tako i moralno. Priča zelene oaze oko Roditeljske kuće nastavila se širiti, tako da smo kroz akcije „Biljka za osmijeh roditelja i djeteta“ i „Djeca farbaju za djecu“ uspjeli izgraditi pejzažne segmente zelenog krova, terase, bašte i dječijeg parka.

Akcije postaju tradicionalne, to Mirni daje dodatnu motivaciju i čini je posebno sretnom.

Mostar, Sarajevo ili Ljubljana?

Kćerka majke Slovenke i oca Mostarca, veliki dio svog života provela je u Sarajevu. Za Sarajevo kaže da je grad duše i namjera joj je u njemu ostati.

"Za svaki grad imam posebne emocije. U Mostaru sam provela najviše godina svog života, predivno djetinjstvo, stekla mnogo prijatelja koji su mi uvijek bili i ostali moja najveća podrška, pored porodice. Jako volim svoj grad, ali jednostavno životne okolnosti su me odvele u Sarajevo, kojem se uvijek vratim gdje god pođem. Kada sam upisala doktorat u Ljubljani, živjela sam dva godine u tom gradu koji je prelijep. Životno iskustvo. Međutim, nostalgija mi nije dala da izdržim više. Jedva sam čekala da se vratim u Sarajevo i da ponovo počnem da dišem. Sada sam tu, u gradu duše, i nemam više planove da ga napuštam".