Dragan Bursać: Mi idemo u tri lijepe materine, svi zajedno...

U izdanju izdavačke kuće Centar Samouprava nedavno je iz štampe izašla knjiga „PTSP spomenar“, bosanskohercegovačkog novinara Dragana Bursaća, koja je već privukla veliki interes javnosti, te je veoma tražena ne samo u BiH, već i u regionu.

Razgovarao: Faruk Vele

Kako su zapisali kritičari, knjiga je pisana prepoznatljivim, bursaćevskim stilom – s pregršt emocija, hrabro i beskompromisno, a istovremeno nevjerojatnom lakoćom.

Odlična dizajnerska rješenja i ozbiljno spisateljsko ime, dodajemo, bili su dovoljni da „PTSP spomenar“ već sada postane najtraženija knjiga u BiH. Dok se traži knjiga više, Bursać za Radiosarajevo.ba govori o svome spisateljskom poduhvatu, motivima za njegov nastanak, pritiscima režima i hapšenjima u Banjoj Luci, položaju novinara, zabrani knjiga, fašizmu...

Sarajevska promocija „PTSP spomenara“ bit će održana u SARTR-u u petak, 15. marta, s početkom u 19 sati. Osim autora, o knjizi će govoriti Boris Dežulović, Martina Mlinarević, Ramiz Huremagić, dok će  promociju moderirati Dženana Alađuz.

Hodajuće ljušture

Radiosarajevo.ba: Gospodine Bursać, nedavno je iz štampe izašla Vaša knjiga "PTSP spomenar " koja je privukla izuzetan interes javnosti. Što zbog vrednovanja Vašeg rada, ali i, rekao bih, odličnog, „istinom u glavu“, dizajnerskog rješenja. Šta je bio Vaš, kako se to kaže, osobni motiv za njezin nastanak?

Bursać: Uff, hvala vam na komplimentima, prije svega. I sam sâm iznenađen koliko je knjiga tražena, jer često se desi da hajp na društvenim mrežama nema adekvatnog odjeka u tzv. realnosti. Sa “Spomenarom” to nije slučaj. Dobio sam informaciju da je trenutno najprodavanija knjiga u BiH i neizmjerno sam ponosan.

Što se tiče dizajnerskog rješenja, krivac je moj kum Nebojša Đumić, sasvim sigurno jedan od najboljih grafičkih dizajnera u regionu. Na početku, dok smo razmišljali, ideja metka koji buši knjigu i ostavlja trag, bila nam je najbolja, samo je stvar izvodljivosti. E, pa na inicijativu izdavača Ramiza Huremagića ispred “Samouprave” išli smo u štampariju “Grafičar” u Bihaću gdje su sjajni ljudi to uspjeli izvesti. Rezultat je, pa, eto, i sami vidite.

Motiv? Knjiga je u meni nastajala možda i čitavih deset godina. PTSP, koji je bio moj problem, prekoračio je mene i kao neliječen odavno izjeda ovu moju zemlju. Mi smo hronično bolesno, a neliječeno društvo. S druge strane, morao sam, zapravo bilo je nužno da svu svoju “jastvenost”, od tog PTSP-ija do ljudi, stanja, fakata, ratne i poratne hronologije, sažmem na 117 strana. Jezik moga kraja, jasan, ćopićevski pojavio se i nametnuo sam od sebe. To jeste onaj rub infantilnosti po kome se kreće moje slovo, ali to je neizbježnost oživljenih ljudi i živog jezika u hartiji. Pa onda mogu reći da je motiv pisanja sebični proces samoiscijeljenja, ali i brana od zaborava na jedno vrijeme koje je ovako ili onako oblikovalo sve nas. Vrijeme velike traume devedesetih.

Radiosarajevo.ba: Svi mi negdje vučemo te svoje PTSP-ove. Koliko je neophodno suočavanje s tim osobnim strahovima, demonima... Kao u filmu "Muškarci ne plaču" odličnog Alena Drljevića. Koliko je to, na koncu, i ovoj zemlji potrebno?

Bursać: Pa vidite, mi možemo ovako kolektivno neliječeni da živimo. Sa sucidom, narkomanijom, alkoholizmom, disfunkcionalnim porodicama... Da, možemo, ali to i nije neki poseban život. Suočavanje sa svojom osobnošću, sa devijantnim, disonantnim i mračnim dijelovima ličnosti jeste bolan početak, ali to je početak koji nas vodi do katarze. Bez toga, sve je besmisleno. Sve ili gotovo sve je tek hranjenje primarnih instinkta i mržnje ponajviše. Taj PTSP jeste na koncu ona Kjerkegorova "Bolest na smrt", ali bolest se barem može zaliječiti. U ovom slučaju, kroz ponovno sagledavanje trauma-svako na svoj način. Kažem, bez toga, tek smo hodajuće ljušture poprilično kastrirane od empatije.

Radiosarajevo.ba: Ovih dana, također, ponovo svjedočimo seriji pritisaka na opoziciju, intelektualce i autore u entitetu RS, zabrane protesta u Banjoj Luci itd. Draško Stanivuković je najavio odlazak, Srđan Šušnica napustio grad zbog prijetnji, Davor Dragičević, taj nevjerovatni "junak našeg doba" je već van zemlje. Kaže da ovdje ne bi preživio. Slična je sudbina Slobodana Vaskovića... Smijem li pitati – jeste na redu Vi i vaše kolege? Režim, koji se naoružava i militarizira, izgleda ne planira stati...

Bursać: Da, ona kultna rečenica, neka se pripremi, neka se pripremi...pa onda navedete ime. Nezgodno je, a kada pričamo o imenima, što se spisak umstvenih ljudi sveo na nekoliko. Doslovno. Neće se imati ko iseliti iz Banjaluke! Tu je Srđan Puhalo, par novinara, profesor Miodrag Živanović, i to vam je to.

Ja sam nekoliko puta napuštao Banjaluku, prije svega zbog sigurnosti porodice i na inicijativu policije, koja baš i nije mogla, povesti računa o mojoj sigurnosti zbog silnih prijetnji smrću. Ali, vidite šta je problem, osim što je sve problem (smijeh). Problem je u onoj kreativnoj sferi, što ja ne mogu pisati, stvarati, kreirati u nekoj sređenoj sredini. Prokletstvo ili sreća, ne znam. Pa se iznova i iznova vraćam i Banjaluci i ovoj mojoj Čečenijici od zemlje. Do kad, ni to ne znam.

A ovaj režim? Sasvim jednostavno, poput kakvog nekažnjenog predatora radi šta hoće i, čini se, do kad hoće. I jedino, najiskrenije mi je žao mladih ljudi, djece, pa i djece persona koje sprovode torturu. Jer sva ta djeca bježe u svijet i tek tamo se iskreno postide i ovog entiteta i ljudi koji ga reprezentuju. Djeca nikome ništa nisu skrivila, a već su primorana da se zbog grijeha roditeljskih ili grijeha nametnutih autoriteta - stide.

Radiosarajevo.ba: Generalno, ta atmosfera u našem i društvima u regionu - na šta Vam sve to sve skupa liči? Mladiće napadaju u Splitu jer su, kao četnici, pa se Peđa Kojović targetira u Sarajevu. O Dodiku i njegovoj nacionalističkoj politici, odnosu prema Bošnjacima i Hrvatima, već je sve rečeno. Gdje mi, zapravo, idemo? Izuzmemo li Njemačku i EU, a tamo odlaze toliki.

Dragan Bursać: U tri lijepe materine! Tamo idemo svi zajedno. Vidite da se na globalnom svjetskom nivou stvara predominantan populistički i neofašistički front. Možete ga vi zvati kako hoćete, ali ono što radi Trump, Orban, Putin, Sjeverna liga u Italiji, nebitno - to je klasični fašizam! Ovi naši glavari po ovim našim prćijicama samo kopiraju "veliku braću", a to im je i u političkoj i u životnoj agendi datost. Pa onda, paradoksalno, nas može spasiti samo potpuna migracija sa ovih prostora.

Najbolji smo kad smo negdje gdje smo stranci. Jednom je veliki makedonski pisac Goran Stefanovski rekao da je dom tamo gdje boli. Istina.

Samo nas više ništa ne boli ni u Sarajevu, ni u Zenici, ni u Mostaru, ni u Prijedoru, ni u Banjoj Luci... Otupjeli smo na sve boli i spremili se na veliki egzodus. Prije svega duhovni, ali bogme i dvonožno-gastarbajterski.

Radiosarajevo.ba: Nedavno smo imali taj, rekao bih, igrokaz s imenom RS-a, pa onda žestokim reakcijama, i tako ukrug. Nabacivanja "lopte". Ubrzo potom svjedočimo brzom sklapanju koalicija. Vi ste na odličan način pisali o tome. Koliko su bh. građani žrtve tih "igrokaza", političkih manipulacija, u kojima nam se razvlači pamet? Na koncu, svi skupa strahujemo od novih klanja i užasa.

Dragan Bursać: Nisu građani nikakve žrtve igrokaza, oni su saučesnici! Oni aktivno učestvuju u istim predstavama političara. Vi sad, konkretno pored teksta da Dodik planira RS-u dati prefiks zapadna Srbija, stavite bilo koju ekonomsku temu, to niko živ ne čita!

Naravski, mi živimo u predpolitčkim i predekonomskim društvima. Senzacija, prljave gaće, jeftin seks, ubistva, trivijalizacija, mačoizam...toga nam dajte! To mi jedemo i to nas izjeda. Kakva crna ekonomska politika, ili ne daj Bože kultura. Nama je zveckanje oružjem kolektivni hobi. I nisu tu političari ništa posebnije krivi od svog biračkog stada. Oni su na koncu ponikli u tom stadu, u tim torovima. Stado im daje demokratski kapacitet da budu čobani. Žao mi je samo pojedinaca koji vide iznad stada i čobana, ali šta da se radi. Od sažaljenja se ne živi.

Radiosarajevo.ba: Pisali ste i pišete i o historijskom revizionizmu, procesima negiranja zločina. Pisali ste i ovih dana o "samogranatiranju Markala". Nedavno je u Mostaru trebala cijele jedna deklaracija da bi se poručilo "NE" krvavim činjenicama koje je Tribunal potvrdio u slučaju "Prlić i ostali". Itekako, nađe se i onih koji traže opravdanja za "naše budale" kod Bošnjaka odgovornih za zločine. Kulminacija su komisije Vlade RS-a za Srebrenicu i Sarajevo. Koliko je to sve to skupa strašno? Posebno u dijelu o Srebrenici.

Dragan Bursać: Treba pisati, stalno i stalno. Da se ne zaboravi i da se napomene, otkrije, sazna. Istina jeste da revizionizam živi svoj, ko zna koji po redu život. Istina jeste da se u primitivnoj psihi javlja iznova i iznova teorija u pravdanju "naših" i zločinima "njihovih". "Naši" su uvijek heroji, a "njihovi" zločinci. Naravno, treba emanirati, prevazići taj primitivizam. Amos Oz je jednom rekao da je statičnost, da je krutost stava iskonski nacionalni patriotizam. Svako ko sagledava preko ograde postaje prvo izdajnik, a onda i apatrid.

Šta to u nas znači? Imamo Srebrenicu, mjesto u kojem je počinjen genocid. I to nije moje ili Vaše mišljenje. Znate, genocid nije horoskop pa da može i ovako i onako da se tumači, kako ga interpretira npr. srbijanska premijerka Ana Brnabić. Genocid je međunarodno-pravna činjenica, kao i zločini od Omarske do Foče, od Ahmića do Konjica.

Nema tu razgovora i relativizacije. Dabome, kao naopaka država mi nemamo Zakon o zabrani negiranja genocida i zločina i ne da ga nemamo, nego oficijelne vrhuške grade izuzetno uspješne političke karijere na negiranju i sprdanju sa zločinima i genocidom. Ne, to nije strašno. To prevazilazi riječi. Strašnije do morbidno-perverznog. Baš zato što se uspješno poigravaju sa kostima desetina hiljada nevino ubijenih i bivaju za to nagrađeni.

Nema mjesta za Malog Princa

Radiosarajevo.ba: Pisali ste o isključivanju klasika, knjiga naših djetinjstva, iz obavezne lektire u Hrvatskoj? Kako gledate na procese kojima svjedočimo, da se mora pisati peticija da bi se, recimo, vratio "Dnevnik Ane Frank" u planove i programe? Sjećam se kada su iz knjižnice u Mostaru izbačene sve knjige na ćirilici...

Bursać: Pogledali ste sigurno film Farenhajt 451, distopiju o neofašističkom društvu. Zapravo bit fašizma je brisanje bilo kakve humane povijesti. Fašizam se predstavlja ili kao najrođeniji, upravo stvoren poredak od Velikog Vođe, ili kao na bajkama i herojici utemeljen sistem.

Tu nema mjesta za humano. Nema mjesta za Malog princa, za Pipi Dugu Čarapu, Pinokija, Ježurku Ježića i na koncu za Anu Frank. Znam ja da mnogi vele, ali hej, to je izbačeno samo iz obaveznih lektira. Iz obaveznih?! Pa zar nije poenta da ova štiva, barem na našem govornom području budu najobaveznija. Dabome, sistem je takav ne samo u Hrvatskoj, isto je i u BiH u manjem obimu, u Crnoj Gori, u Srbiji. Evo u Srbiji prodaju spomen kompleks posvećen Bošku Buhi, dok je uplanjen muzej Draži Mihailoviću u Beogradu. Kako to može biti normalno? Kome?

Pa, može biti normalno današnjim klincima kojima su kastrirali istoriju, a zločince podmetnuli za heroje.

Radiosarajevo.ba: Svjedočimo i sve češćim pritiscima i prijetnjama na novinare u BiH. U kojem pravcu će ići ti procesi, po Vama?

Bursać: Ići će u pravcu postizanja jednog ekvilibrijuma u kojem će novinari biti partijski ili tajkunski poslušnici ili portparoli, a resto mislećih, ili će se iseliti, ili će pod pritiskom novih Zakona prestati raditi svoj posao. Kako se čini u RS-u će uskoro, primjerice, biti uveden/vraćen zakon o kleveti, koji je na korak od verbalnog delikta. To nema veze sa zdravim razumom, ali hej, kome je u totalitarnoj političkoj džamahiriji do zdravog razuma. Gledam nešto svoje tekstove i kolumne, pa oni me još malo, potpuno zakonski mogu poslati na doživotnu robiju. Dobrodošli u 13. vijek!