Uz odlazak Mugdima Mugde Karabega: Novinarski titan iz Mostara

Čovjek koji je u novinarstvo uveo jednog Gojka Berića i koji je bio prethodnica pjesniku Mili Stojiću na čelu kulturne rubrike „Oslobođenja“, istinski doajen bosanskohercegovačkog novinarstva, Mugdim Mugda Karabeg, preminuo je jučer u svojem američkom domu u Chicagu u 93. godini.

“Jutros rano, sa prvim zrakama sunca, napustio nas je naš dragi Mugim Karabeg”, napisala ožalošćena porodica.

Muke po Dretelju

U Sjedinjene Američke Države Karabeg - izdanak čuvene mostarske porodice - stigao je u augustu sada već davne 1995. godine, prije 27 godina, nakon što je u okviru realizacije „povijesnih granica“ i usudom „bespuća povijesti“ u sedmoj deceniji istjeran iz kuće, te je završio u logoru tzv. Herceg-Bosne.

Trending

Zeljković o ranijim nesuglasicama s Barbarezom: "Samo budale ne mijenjaju mišljenje"

“Grozomornoga ljeta 1993. postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane istjerale su ga iz roditeljske kuće u starom Mostaru i strpale u zloglasni logor Dretelj, gdje je proveo dva mjeseca, trpeći neviđene muke i poniženja, o kojima danas nerado priča. Pušten je nakon apela međunarodnih novinskih asocijacija iz Pariza i Bruxellesa”, pisao je Mile Stojić 2002. u Feralu.

Govorio je da je za njegovo puštanje zaslužan i Jadranko Prlić, čelnik tzv. Herceg-Bosne i kasniji osuđenik za ratne zločine i „udruženi zločinački poduhvat“, koji je kod Mugde „počeo kao volonter“.

 “O historijo, kako su neozbiljne i neslane tvoje šale!”, pisao je Karabeg.

“Natjerali su nas da povjerujemo u apsurd. Pokušali da nas naprave benevrecima. Ja na to nisam mogao pristati, zauvijek sam napustio pradjedovsku kuću i u svojim zrelim godinama otisnuo se u novi svijet”, govorio je Mili Stojiću.

Mugdim Mugda Karabeg rođen je 1929. godine. Diplomirao je na Novinarsko – diplomatskom fakultetu u Beogradu 1952. godine i novinarstvom se počeo baviti te iste godine kao urednik lista Škole pješadijskih oficira JNA u Vipavi, pod nazivom “Vojnik Vipave”. Od tada pa praktično do kraja života neprestano se bavio pisanjem - punih 70 godina!

Još davne 1958. godine Karabeg u „Oslobođenju“ objavljuje reportažu pod naslovom "Jablanica u znaku hidrocentrale", navodeći kako je centrala „donijela sve i dobro i zlo“.

Bio je šef Dopisništva „Oslobođenja“ u Mostaru, koje je u njegovo vrijeme obuhvaćalo Hercegovinu i dio primorja od Dubrovnika do Splita, urednik u listu “Oslobođenje”, dopisnik tog lista iz Kaira, urednik kulturne rubrike... Nastavio je da se aktivno bavi novinarstvom i u dijaspori Chicaga, sarađujući u “Mostu” dobrog Alije Kebe, u “Bosanskoj pošti” u Norveškoj, kao urednik lista “Zambak – BiH odjek” naše dijaspore u Chicagu, pa i kao zamjenik urednika web portala Chicagoraja...

“Profesore, ima jedan koji dobro piše“

O Karabegu je Gojko Berić 2016. godine u „Oslobođenju“ zapisao:

“Za moju iluziju o novinarstvu kao najljepšoj profesiji na svijetu “kriv” je Mugdim Karabeg. Sredinom pedesetih godina bio je dopisnik „Oslobođenja“ iz Mostara i, usput, mojoj generaciji predavao engleski jezik u Srednjoj tehničkoj školi mašinski odsjek. Jednog dana, neko od đaka iz mog razreda mu se obratio: “Profesore, ima među nama jedan koji dobro piše. I on bi htio biti novinar…” Imao sam 16 ili 17 godina kad je počela moja saradnja sa Karabegom. Donosio bih mu vijesti ili kraće informacije prikupljene po gradu i ispisane rukom, a on ih je uredno prekucavao na mašini i slao Oslobođenju.

Uvijek su bile objavljene i potpisane mojim inicijalima. Tokom ljetnog raspusta često bih odlazio do dopisništva Oslobođenja u Cernici, jednoj od tada najpoznatijih ulica u Mostaru, kako bih Mugdi predao svoj novi tekst. Razočarao bih se kad ga ne bih zatekao. Prije nego što bih se vratio, još jednom bih pogledao kroz staklo na vratima nevelike kancelarije, u koju se ulazilo pravo sa trotoara. Još vidim Mugdinu pisaću mašinu na stolu i razbacane papire i novine…”

Ima nade za BiH?

Zbivanja u BiH Karabeg je intenzivno pratio svih ovih godina boravka u Americi.

“Ima li nade za Bosnu i Hercegovinu? Ima jer kad nada presuši, kaže poslovica, život ne vrijedi pišljiva boba. Ja nisam obožavalac nekih drevnih mudrosti koje se ponavljaju za svaku prigodnu priliku, ali vjerujem u tu maksimu… Pa ipak BiH opet polijeće iz pepela, ko zna koji put u svojoj dugačkoj historiji. Ja ne želim biti nikakav prorok historije jer nisam za to kvalifikovan. Ali tvrdim da nade ima i da će BiH opet biti onakva kakva je vijekovima bila. Treba sačekati. Tu vrijeme nije važno. Deceniju, dvije, možda cijelih pedeset ili sto godina. Svakako, kad gledamo iz perspektiva pojedinaca, koji će možda živjeti još samo pet, deset ili dvadeset godina, onda ta vremenska distanca znači za njih NIKAD“, govorio je Mugda u intervjuu Halilu Šetki, još jednom novinaru iz Hercegovine koji je poslije logora tzv. Herceg-Bosne završio u Americi, te zaključi:

„Ali historija se ne mjeri dužinom vakta pojedinih ljudi, ona ima svoje aršine u svakoj oblasti življenja, pa i kod vremena. Jer cijeli svijet, posebno Evropa, realizuje koncept globalizacije državnog i međunarodnog prava,  na osnovama nacionalno – religiozne tolerancije i svestrane saradnje svih naroda u jednoj državi. Taj trend se nastavlja i siguran sam da će doći vrijeme kad  neće biti mjesta nacionalnim sudarima, mržnjama, kontroverzama i pojedinačnim nacionalističkim kalkulacijama…“.

Bio je jedan od najboljih…

Od Mugdima Karabega se danas opraštaju njegove kolege, prije svega, novinari, ali i njegovi Mostarci, Hercegovci:

“Bio je jedan od najboljih novinara koje je „Oslobođenje“ imalo u svojoj istoriji, ali i cijela tadašnja generacija medijskih djelatnika u BiH. Volio je ljude, bio otvoren, srdačan i pristupačan posebno mlađim kolegama, uvijek spreman da pomogne, da pruži mudar i koristan savjet. U mostarskom dopisništvu „Oslobođenja“, kao dugogodišnji urednik, pomogao je da se izgradi i podigne cijela jedna generacija novinara koji su sedamdesetih, osamdesetih godina i kasnije, slovili kao ugledna novinarska pera u brojnim medijskim ustanovama kako u Mostaru, tako diljem BiH i bivše Jugoslavije”, napisao je mostarski novinar Alija Behram, te dodao:

“Njegove novinarske kolege bez ustezanja će reći da je Mugdim bio velika moralna i ljudska veličina. U svom dugogodišnjem novinarskom djelovanju, izgradio je vlastitu prepoznatljivu brazdu doprinosa u borbi za mir, saradnju i bratstvo među ljudima. To je bio razlog da ga Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara nagradi priznanjem Mimar mira. Čak i kada je, potpuno nedužan i samo zbog toga što se kao novinar 90.tih godina snažno zalagao za očuvanje multietničke i kosmopolitske supstance Mostara u nepodijeljenoj zajedničkoj BiH, državi svih njenih naroda i građana, uhapšen je od strane HVO i bio višemjesečni zatočenik njihovog kazamata u Dretelju. Nakon izlaska izu logora, odlučio je da bude bliže svojoj djeci i skrasio se u Sjedinjenim američkim državama”.

“Bješe novinarska klasa”, ističe akademik Abdulah Sidran.

“Divan je bio”, zapisat će Ozren Kebo…

Izraze saučešća i oproštajne poruke na društvenim mrežama pišu: Hasija Borić, Ekrem Avdić, Omer Karić, Edina Kamenica, Veseljko Kopivica,  Mirza Hajrić, Amra Kebo, Rajko Živković, Hasan Eminović, Azra Penava, Jasna Milojević i mnogi drugi. Mnoge poruke stižu i stizat će narednih dana. Jer, Mugda je to, vele, zaslužio.

Neka je slava i hvala Mugdinu Karabegu, titanu bh. novinarstva.