Thomas Ostermeier i teatar Schaubuehne

Foto: Velija Hasanbegović, radiosarajevo.ba

Za Thomasa Ostermeiera, pozorišnog redatelja iz Berlina, kažu da je jedan od najuzbudljivijih umjetnika današnjice, da je misaon, da je njegov redateljski diskurs istovremeno britak i tankoćutan, da je njegov uvid u društvenu stvarnost pronicljiv i jasno artikuliran. Pročitajte šta o sebi kaže on sam, u razgovoru koji je vodio sa urednicom našeg portala, povodom "premijere" njegovog Hamleta u Sarajevu.

RadioSarajevo: Upravo ste došli iz Pariza gdje ste imali 12 izvedbi Hamleta. Istovremeno, glumačka i tehnička ekipa koja je gostovala u Sarajevu prošloga vikenda, već je u Lisabonu gdje igra vašu predstavu John Gabriel Borkman, Henrika Ibsena , a svo vrijeme se u Berlinu igraju redovne repertoarske predstave teatra Schaubuehne, čiji ste umjetnički direktor. Kako se snalazite u tako zgusnutom rasporedu?

Ostermeier: Iskreno rečeno, tu treba dosta vještine. Naš najveći problem nisu predstave koje igramo kod kuće. Naš permanentni problem na koji se najviše moramo koncentrirati su probe. Ako smo na turneji, kao sada u Sarajevu, najveći problem je održati probe za, recimo, premijeru koja treba da se desi sljedeće sedmice. Zna nam se desiti npr. da pola sata nakon uspješne predstave odlazimo na probu za drugu – i to je poprilično iscrpljujuće.

RadioSarajevo: Kako u takvim uvjetima radite s glumcima? Kako vam polazi za rukom da im očuvate zdravlje, kondiciju i, naravno, koncentraciju?

Ostermeier: Najvažnija stvar je kako im očuvati duh na visokom nivou. Sve dok uživate u poslu i nalazite zadovoljstvo u njemu, sve dok uživate u turnejama, ne bi trebalo biti problema. Moj najveći zadatak kao reditelja je da im omogućim da se svo vrijeme osjećaju dobro i da uživaju na sceni. Sve dok uživaju nije teško. Recimo, Hamleta igramo već pola godine i imali smo preko pedeset predstava u raličitim gradovima. Prilično je teško uvijek nanovo stvarati atmosferu premijere, jer za mene ovo što npr. radimo u Sarajevu, jeste premijera.

Dakle, dok god im držite duh na visokom nivou, nije teško održavati ni njihovo zdravlje i kondiciju. Npr. Larsova (Lars Eidinger, glumac, op.Rsa) izvedba Hamleta podrazumijeva da on mora biti u vrhunskoj kondiciji, jer se radi o dva i pol sata fizički zahtjevnog posla. Ako to radite svaki dan kondicija se podrazumijeva sama po sebi.

RadioSarajevo: Nasuprot gostovanja, gdje je svaka nova izvedba – premijera, u Berlinu je vaša stalna publika. Kakva je to publika, jesu li zahtjevni ili ih je lako zadovoljiti?

Ostermeier: To je kompleksno pitanje. Imamo mnogo različitih publika. Sve zavisi o kojoj se predstavi radi. Hamlet je definitivno predstava za mlađu publiku. Mladi ljudi neprestano dolaze da je vide i oni oduševljeno vrište i deru se na kraju, pa Lars u liku Hamleta postaje nešto poput pop zvijezde. Ali imamo i drugačije predstave, poput Ibsenovog Borkmana kojeg trenutno režiram, koje zanimaju neku drugu publiku. Publika je nešto starija i rekao bih, ozbiljnija.

RadioSarajevo: Konzervativnija?

Ostermeier: Ne nipošto konzervativna, jer je to stara Schaubuehne publika, ljudi koji su odlazili u Schaubuehne kada ga je vodio Peter Stein. Oni su prilično dobro educirani i imaju dugu tradiciju radikalno novog teatra. Mi smo jedno od pet velikih pozorišta u gradu i moramo biti drugačiji, konkurentni.

RadioSarajevo: Koja su vam najpozitivnija iskustva u radu sa ovim teatrom?

Ostermeier: Ne bih želio da izgleda kao laskanje, ali ponovo doći u Sarajevo je jedno od mojih najljepših iskustava. Jedno od najljepših iskustava je bilo kada smo prije desetak godina igrali Brechtovog Man is Man (Mess 1999, kada je Ostermeier nagrađen za najbolju režiju op. Rsa). Priča je to o običnom čovjeku koji je prisiljen od strane ostalih da ode u rat, a igrali smo je u prostoru koji je bio granatiran. Sjećam se situacije kada iznosimo kovčeg među publiku - oni su bili toliko poneseni tom scenom, a ja sam imao utisak da im se obraćam na najdikrektniji način. To nije moguće postići u Njemačkoj, niti bilo gdje drugo. To je za mene bilo veoma duboko iskustvo jer sam isamo osjećaj najdirektnijeg društvenog utjecaja na teatar.

Da budem iskren, najljepša iskustva u radu sa Schaubuehneom doživio sam u inozemstvu, na turnejama i pred drugom publikom.

RadioSarajevo: Kada već govorimo o društvenom utjecaju na teatar, recite, kako se, u stvari, suvremeni život u Njemačkoj odražava na suvremeni njemački teatar?

Ostermeier: U Njemačkom su se teatru u posljednjih petnaestak godina desile velike promjene – počevši od suvremenih pisaca koji su stasali pod velikim utjecajem britanskih pisaca. Čini se da su danas suvremeni tekstovi mnogo važniji nego što je to bio prije petnaestak godina. Ja vidim tendenciju da se u teatar vraćamo kroz priče o stvarnom životu. Možda nam to govori i o tome da je teatar ranije oskudijevao vezom s onim što se dešavalo izvan njega. To je bio jedan samodostatan sistem u kojem je jedan Hamlet dolazio nakon onog prethodnog koji se igrao prije tri sezone, i tako unedogled…

Kada sam počeo ići u pozorište, a tada nisam ni sanjao da ću jednoga dana i sam praviti predstave, često sam imao utisak da ne mogu razumjeti o čemu se govori na sceni. Niste mogli dokučiti poentu ukoliko niste prije toga vidjeli mnogo predstava. To je bilo pozorište za pozorišni svijet. I to se potpuno promijenilo u posljednjih dvadesetak godina.

Ono što je takođe bitna činjenica je da su pozorišne trupe sada izmješane u smislu onoga što je ranije bilo Zapadna i Istočna Njemačka. I Lars i ja smo učili u Istočnom Berlinu iako potječemo iz Zapadne Njemačke, ali u mojoj pozorišnoj kući je, da tako kažem, stanje pola-pola. Razlika je u tradiciji jednog i drugog teatra. Nakon pada Zida počela je cvjetati tradicija Brechta i teatar koji je snažno fokusiran na društvo i politiku.

RadioSarajevo: Vašim gostovanjem slavimo dvadesetogodišnjicu rušenja Berlinskog zida, kojim je započeo process ujedinjavanja Istoka i Zapada. U isto vrijeme tadašnja Jugoslavija se počela cijepati – zato mi smatramo da je veza između ova dva grada u neku ruku simbolična.

Ostermeier: Definitivno. Jedan od najvećih problema koji se desio drugim istočnim zemljama nakon pada Zida jeste da one nisu imale Zapadnu Njemačku. Mi smo imali Zapadnu Njemačku. Imali smo ogromni imperijalizam u ekonomskom smislu, a u istom trenutku se zapadnonjemačka politika osjećala odgovornom za Istočnu Njemačku. Imali smo sreću.

RadioSarajevo: Recimo sada nešto i o Hamletu – čini se da vaša karakterizacija tog lika nije tipična, vaš Hamlet je anti-junak. Da li mislite da publika bolje može razumjeti taj lik na način kako ga vi prikazujete?

Ostermeier: Ne znam da li će ga razumjeti bolje. CIjeli ovaj komad, taj “oeuvre” je toliko kompleksan i nabijen da niko ne dokuči cijelu priču. S moje tačke gledišta, vi morate donijeti odluku šta vam je najvažnije i najzanimljivije u predstavi.

Osobno sam bio sit mnogih Hamleta na sceni koji su bili mladi, romantični, fini, osjetljivi junaci u svijetu korupcije. Svi ti ljudi oko njega potpuno groteskni, a on jedini čiste duše u tom svijetu. Ja, dapače, mislim da je Hamlet takođe dio tog svijeta. Zato je naš Hamlet debeljuškast, dekadentan, s vremena na vrijeme on je zločesto dijete koje ne zna kako da se ponaša. On je, dakle, dio tog sistema. Naravno, on je i dalje produhovljeniji od ljudi koji ga okružuju, osvrće se ka svom unutrašnjem svijetu, svojim mislima, te ima veliki problem jer ne zna šta je dobro, a šta ne; šta je istina, a šta laž. To ga izluđuje. On uistinu postaje lud. To ludilo je stvarno i prilično je ružno. Da bismo pokazali ono što mi nalazimo u Hamletu, mi smo zauzeli takav stav. Zato je naš Hamlet poprilično drugačiji od onog konvencionalnog kakav je bio ranije.

Naš Hamlet je takođe portret naše generacije, govori o tome kako se ona uključuje u politiku, kako često ne zna šta je istina a šta laž, kako često ne zna kako da se postavi. Imamo osjećaj da je nešto pogrešno oko nas, vidimo da živimo u korumpiranom društvu, ali u isto vrijeme ne vidimo suštinu tog društva. Oklijevanje nam donosi još više problema. S mog stanovišta, to je prilično slično onom što nam se dešava danas.

RadioSarajevo: Sve uloge u predstavi glumi samo šest glumaca, zašto?

Ostermeier: Za mene je to bio koncept. Htio sam prikazati kako Hamlet više i ne zna ko su ljudi oko njega. On ludi, njemu se miješaju svjetovi i likovi. Da li je ta osoba koja stoji pred njim Horacije ili Gildenstern? Da li je to njegova majka ili njegova ljubav; Gertruda ili Ofelija? To je odraz njegovog unutrašnjeg pejzaža, onoga što ga izluđuje.

RadioSarajevo: Ovo je, svakako, bilo korisno saznati prije gledanja predstave. Naše zadnje pitanje se odnosi na globalne teme i budućnost teatra. Prije sedam dana je bilo uistinu zadovoljstvo prisustvovati predstavi kakva je Ispod leda koja na veoma originalan način govori o nečemu što je u ovom trenutku aktuelno, a to je ekonomski slom. Koje su to globalne teme koje će u budućnosti biti u fokusu zanimanja teatra Schaubuehne?

Ostermeier: Veoma sam sretan što smo u Sarajevu prikazali Ispod leda, jer sve tri predstave veoma dobro odražavaju naš profil. Obično nas na velike festivale širom svijeta pozivaju sa velikim imenima. Svi hoće da imaju Hamleta. S druge strane, komad Ispod leda Falka Richtera nije baš poznat, ali ono što radimo u Schaubuehneu je upravo podržavanje suvremenog pisanja i mi zaista vjerujemo da na taj način progovaramo o politici, ekonomiji i društvu. Za mene je to najvažnija stvar koju radimo u pozorištu. S vremena na vrijeme mi radimo Šekspira, Ibsena i druge klasike, ali naša najvažnija zadaća je da reflektiramo ono što se dešava sada u svijetu. Ispod leda može biti shvaćena i kao referenca našeg Hamleta, jer ono što ste tamo vidjeli kod Richtera je precizna slika korumpiranog sistema i onoga što se trenutno dešava u ekonomiji, a to je i dio Hamletovog svijeta.

Mi svo vrijeme radimo takve stvari. Radili smo komad Falka Richtera pod nazivom Peace, za koji se on spremao u zemljama bivše Jugoslavije. On je vršio istraživanje ovdje kod vas, nakon čega je na svjetlo dana izašao komad koji je nama u Njemačkoj pokazao koliko su mediji stvarali iskrivljenu sliku o onome što se stvarno dešavalo.

Drugi primjer - kada se desilo rušenje Twin towersa svi su nas pitali kako ćemo mi kao teatar reagirati. Moj odgovor je bio da mi već godinama tretiramo globalne probleme koji su doveli do katastrofe. Trenutno je najaktualnija ekonomska kriza, ljudi nas pitaju šta ćemo učiniti tim povodom, a mi već godinama imamo predstave koje kritiziraju trijumf i veličanje kapitalizma. I nije mi baš drago što te naše društvene analize imaju toliko stvarnog uporišta u svijetu.

RadioSarajevo: Hvala na Vašim odgovorima i dobrodošli ponovo u Sarajevo!

radiosarajevo.ba