Tako je govorio Atanasije Jevtić: Muslimani smrde na loj, Karadžićeve ruke su čiste

U trebinjskoj bolnici u četvrtak, 4. marta, preminuo je umirovljeni episkop Zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije Jevtić.

Vladika Atanasije u trebinjskoj bolnici se liječio od polovine februara, od posljedica zaraze koronavirusom.

Piše: Faruk Vele

Kao i u slučaju vladike Amfilohija Radovića koji je preminuo u oktobru prošle godine, a o čijoj smo ulozi u nesretnim devedesetima (o kojima je na najbolji način pisao pokojni Đorđe Balašević), ali i kasnije pisali u tekstu "Volio rat i zločince, prezirao muslimane, Crnogorce i - Stonese", u bosanskohercegovačkim medijima je uglavnom prešućena prilično sramna uloga još jednog "sluge Božjeg".

Štaviše, njegova biografija se svela na to da je bio "kritičar Aleksandra Vučića"!?

Ratna uloga

Kao i Amfilohije Radović, i Jeftić je, zajedno sa Artemijem Radosavljevićem i Irinejom Bulovićem bio "justinovac", učenik Justina Popovića, "koji slovi za jednog od većih i značajnijih teologa i duhovnika u pravoslavnom svetu".

A, zapravo, biografija Jevtića i "justinovaca" je ključna za analizu "uloge Srpske pravoslavne crkve u ratu i ratova u njoj", kako to u svojoj knjizi piše Milorad Tomanić.

Mediji su još početkom rata upozoravali da je Atanasije (Jevtić), tadašnji vladika hercegovačko—zahumski episkop, sa sjedištem u manastiru Tvrdoš kod Trebinja, u "funkciji propagande Karadžićeve paradržave, kao uostalom i još neke vladike na okupiranom području Bosne i Hercegovine".

Milorad Tomanić u svome kapitalnom djelu, uz ostalo, bilježi:

"Boraveći u jesen 1992. u SAD, vladika Atanasije Jevtić je pred američkim kongresmenima rekao da on ne negira "izvjesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnjevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu". Pet meseci ranije, vladika Atanasije je govorio da je poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava. Tokom boravka u SAD vladika je ubjeđivao kongresmene i da je "većina džamija (u Hercegovini – prim. aut.) ostala netaknuta, samo ponegdje su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima. Ove riječi vladike Atanasija, kao i mnoge druge koje je izgovorio tokom 80-ih i 90-ih godina, uskoro su se pokazale kao neistinite. U januaru 1993. iz Trebinja je prognano, pobijeno i opljačkano oko 1.800 tamošnjih Muslimana, a džamije su porušene".

Teologija rata

Ulogom Jevtića u ratovima dedevesetih bavio se i čuveni sociolog religije Mirko Đorđević u svome tekstu "Balkanski Bog mars". Prema njemu, Jevtić je "raspaljivao crkveni populizam koji se dobro slagao s političkim populizmom Slobodna Miloševića, bez obzira na to što će se oni oko nekih stvari i sukobljavati".

Krajem 1995., piše Đorđević, "kada je Dejtonski sporazum označio kraj ratne politike od koje je pod pritiskom sveta Milošević počeo odustajati, uticajni episkop Atanasije Jevtić je ponudio primer pomenute teologije rata".

"Atanasije Jevtić tako tvrdi da je naš narod, u cilju svog očuvanja i u ime mira radi "ostvarenja tog ljubavnog podviga, bio prinuđen da koristi rat". A rat je po njemu normalno stanje u ljudskom društvu, jer "on je počeo još na Nebu" (borba pobunjenog zlog duha Lucifera s Bogom). Najzanimljiviji je zaključak koji glasi: "Bolji je rat negoli mir koji od njega odvaja" (Jevtić, 1996)", pisao je pokojni Đorđević.

Muslimani i muslimančići

Miodrag Stanisavljević u beogradskoj Republici 1994. godine piše da vladika Atanasije "ne krije da bi s Muslimanima "raskrstio" dok bi "muslimančiće" — pokrstio"!

"Vladika Atanasije ponudio je upravo jedno košmarno opravdanje košmara. Nema sumnje da će se ono primiti u Srbiji. Agresori u Bosni, pojasnio je preosvećeni i prosvetljeni, nisu Srbi nego oni koji su posledica šestotoljetne turske agresije: ti nesretni Muslimani. Posle ovog prosvetljenja jasno je kakva treba biti Atanasijeva i Božja pravda: ne treba se zaustavljati dok se s agresorima sasvim ne raskrsti. Možda, ipak ne sa svima. Širokogrudi vladika s nežnošću govori o muslimančićima i muslimančadi. S njima preosvećeni ne bi raskrstio. Njih bi pokrstio. I sve ostalo kod Božjeg pravednika Atanasija proizlazi iz spomenutoga temeljnog prosvetljenja…", pisao je Stanisavljević, a prenosilo ratno "Oslobođenje".

Isto je nastavio i u poratnim godinama, dok je bio u penziji.

Kako je pisao beogradski Nedeljnik Vreme, u aprilu 2004. godine je u manastiru Celije kod Valjeva održano sjećanje na oca Justina Popovica na kojem je govor održao upavo Jeftić.

"Ali da nas odrođuju od našeg naroda, i da budemo Evropa, hvala lepo, vraćamo ulaznicu za tu Evropu, govorio je Dostojevski, i govorio je otac Justin. Koja Evropa, jedan režanj severozapadne Evrope. Kad je meni u Tvrdoš došao Carl Bildt, tadašnji šef Bosne, nisam seo i rekao sam: dobro ste došli, ali znate li gde ste došli, došli ste na Balkan, došli ste na Svetu zemlju. Mi imamo pećinu apostola Pavla, crkvu iz 280. godine, gde su pronađeni temelji manastira cara Konstantina, grobnice iz petog veka, mi smo stari narod. Znate li da su ne samo crkve i manastiri nego i štale hercegovačke starije od vaših palata i Američkog kongresa. (...) Svi oni znaju kako su se stvari odvijale, Markale i druge stvari", kazivao je Jevtić.

To oni smrde...

Komunisti, govorio je uz ostalo, nisu Srbi, to su Turci...

"Ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba. Otac Justin je za nebesku Srbiju bio. (...) Kad je otac Justin preminuo, svi ste videli, u ono vreme, u 1 i 20, sad je to otprilike, on je bio k'o anđeo, beo, svetao, već je bio na nebu. Ja vam danas svedočim, 40 dana sam se molio za njega, nisam mogao više. Osećao sam da je to Božji čovek koji je uzet od Boga gore. I danas njegova soba, kad se sagnete, još miriše, iako su sestre prale i vetrile, eto, 25 godina, na onaj fini znoj koji je on imao. Ima ljudi s neprijatnim znojem, šta da radite, jadni muslimani pošto jedu loj. Znate šta se desilo u selu Brdarici? Čovek bio dobar, svraćao ljude kući, putnike. Jedno jutro svratio dvojicu, žena čista, posluženje, ali uzrujala se: jao, oprostite, čistila sam, oprostite što mi smrdi, i tako nekoliko puta, jao, oprostite što mi smrdi. Otišli oni i čovek će: ludo jedna, oni smrde, a ne soba. Bili muslimani, ona jadna nije znala. Jedan je musliman rekao u Bosni, lako je vama, vi se jednom okupate", bilježili su beogradskim mediji njegova zapažanja o muslimanima.

Karadžić je čistih ruku

Govoreći o zločinima za koji optužuju Srbe, govorio je:

"Za ove zločine oni optužuju nas, optužuju Srbe u Bosni, vi ste krivi što ini na Palama nisu našli Karadžića, kao da je Karadžić igla koju su mogli sakriti. Neće ga oni naći, neće ga naći, ali oni su kivni, a imam iz međunarodnih izvora pouzdan podatak od čoveka, za Karadžića nemaju podatak da je ratni zločinac, sve njegove naredbe su u skladu s međunarodnim pravilima, za Mladića je druga priča, kaže taj čovek, gađ'o je i bombardov'o, Karadžić je čistih ruku...".

Na protestima u Beorgadu 2013. na protestnom mitingu odjekivalo: "Ustaše, ustaše". Amnlohije Radović je održao molitvu "za upokoj vlade Srbije, parlamenta i poginulih branitelja Kosova", a Atanasije Jevtić je trojicu srpskih lidera, briselskih pregovarača nazvao izdajicama i zaprijetio im sudbinom smaknutog Zorana Đinđića!