Stjepan Kljujić: Ne odgajamo Evropejce, već separatiste

Kljujića je kandidovala Socijaldemokratska unija (SDU) Bosne i Hercegovine, a podržala ga je i Stranka demokratske akcije (SDA). Njegov protukandidat, zasad, i to ispred Naše stranke, jeste Jakob Finci, koji je također dao intervju za naš portal i koji možete čitati na ovom LINKU

Kljujić je političar, novinar i pisac, koji je rođen u Sarajevu 1939. godine. Bio je jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, pred referendum je bio jedan od aktivnih zagovornika suverene Bosne i Hercegovine, a bio je i član ratnog Predsjedništva države. Nakon osnivanja i rada u Republikanskoj stranci BiH, prelazi u SDU, koji ga i kandiduje za gradonačelnika.

U intervjuu za naš portal, on navodi kako ima čast što je predložen za ovu funkciju. Istaknuvši kako „ono što Europa propagira – toleranciju i slično – to smo imali prije sto godina u Sarajevu“, naš sagovornik podvlači da bi to Sarajevo trebalo reafirmirati: „To znači da Grad Sarajevo ne može dozvoliti da se muzej zatvori, bez obzira čija on kompetencija bio, entitetska ili državna. Ja bih za muzej raspisao samodoprinos i budite uvjereni da bi građani Sarajeva dali novac za te kulturne institucije.“

Razgovarala: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba

Također, kazavši kako, ne bude li izabran, neće biti razočaran, Kljujić cijeni da, u svakom slučaju, Sarajevo zaslužuje bolju situaciju, „počev od urbanog testa za građane: za ponašanje, od uređenja, do higijene“. On je također stava da bi Sarajevo trebalo biti jedan svjetski centar, i da grad po svom potencijalu, historiji, to može, ali, nažalost, to je danas „mrtav grad“.

„Sarajevo ne može biti indiferentno kad se Gaza gađa. Jer, znate, Sarajevo je trebalo da izraste u duhovnog predvodnika svijeta. Gdje god da se pojavi neka nepravda, da Sarajlije, sa ovim ogromnim negativnim iskustvom s kojim su podnijeli svoju golgotu, ukažu na to. Mi smo trebali biti, kao građani svijeta, predvodnici protesta protiv nepravde, a pogotovo nepravde i ubijanja. To Sarajevo nije.“

„Sarajevo, koje je bilo simbol otpora fašizmu i podjeli Bosne je potpuno izgubilo svoj smisao. I za pet godina neće se razlikovati od jedne Bijeljine, Banja Luke i Čapljine. U Sarajevu su, prije svega, zakazali akademska zajednica - intelektualci, zatim studenti, sindikat, koji u nekim zemljama građanske tradicije igra veliku ulogu. Gdje je akademska zajednica?

Nije ponudila ni jedno rješenje u pogledu eksploatiranja prirodnih resursa. Da kaže, to i to treba proizvoditi - pšenicu ne, jer je prejeftina, ali zato grah i patlidžan imaju dobru cijenu. A mi uvozimo voće, sokove, vodu… Izgubili smo radna mjesta, a nismo imali svijesti da trošimo svoje.“

Kljujić dodaje da danas „kriminalci predstavljaju viđenijeg građanina Sarajeva, političari i tužioci se druže s njima“.

„Uništen je građanski moral, koji je, prije svega, držao visoko do časti. Danas imate tisuće ljudi u javnom životu kojima je svejedno da li im kažete dobro jutro ili nešto drugo. Nema te građanske klase, a bez toga nema ni građanske zemlje. I zato sam duboko razočaran. Naravno, ja se ne mogu mijenjati... ali mi je žao ove mladeži koja neće doživjeti ono građansko da bi se mogla smatrati Evropejcem.“

„Imali smo velike prijatelje na Zapadu, ne treba zaboraviti jednog Aloisa Mocka, Tilmana Zulcha, stotine ljudi koji su se istinski žrtvovali za Bosnu, jer su vjerovali da smo prava strana, kao što jesmo bili – međutim, kad su vidjeli ko smo mi, ljudi su se fino povukli.“

Kljujić smatra da smo najviše zakazali u sistemu ljudskih prava i školstva, te još jednom podvlači kako ne odgajamo Evropejce, „već separatiste na tri strane, vješto manipulirajući nacionalnim identitetima“. Politička tematika u fokusu našeg sagovornika ostaje i kada smo ga pitali kako bi on rješavao pitanje lokalne sigurnosti, bude li izabran.

Prvenstveno, Kljujić kaže da on pod pojmom sigurnosti smatra i pogrešan prelazak pješaka na ulici, i borbu protiv ovih „kriminalaca koji kradu stotine miliona“. Cijeni on i da treba učiti od regiona, te da se moraju stvoriti uslovi da „protagonisti zla ne mogu biti ni dužnosnici, ni slobodni građani“.

„To mora riješiti domaći kadar, to neće riješiti ni (Valentin, op.a.) Inzko, ni EU. (…) Prvi bolan potez bio bi pohapsiti te kriminalce, za koje ima toliko dokumenata. Očistiti sudstvo od korumpiranih, jer ako jedan tužilac sjedi s najvećim kriminalcem i navodno - ja to ne mogu utvrditi, nisam bio nazočan - prima mito, itd, u toj državi nema nikakve perspektive.“

Podsjećajući (u više navrata) na „golgotu posljednjeg rata“ i opsadu koju je Sarajevo preživjelo, Kljujić govori kako se i danas jako teško živi, kako smo kolektivno bolesni. „Ja sam stariji gospodin i znam kako je bilo poslije Drugog svjetskog rata. Vi ste mogli vidjeti evidentan uspon života i radosti. Mi smo točno znali da '54-te više nije bilo gladnih, '58 i '59 sam po Veneciji i Trstu nosio najmodernija odijela. Toga danas nema.“

„Duboko vjerujem u budućnost Bosne kao građanske države, ali put do toga je jako dug. Kamo sreće da to bude brže, da i ja to doživim.“

Kudeći ponašanje ovdašnjih političara i kriveći sarajevsku politiku za „poraz poslije Dejtona“, te cijeneći da ovdje nema kritične mase koja bi se tome usprotivila, koja bi protestovala, Kljujić ipak vidi šansu, i to u resursima, te u mladoj snazi.

„Bosna je bogata država, ima resurse koji su fantastični. Ima drvo, ima vodu, rude, elektro-energiju, najveći potencijal danas.“

Dodaje i kako je mišljenja da će se ovdje desiti preporod kad se skupi masa „zdravih, mladih ljudi, „koji nisu indoktrinirani nikakvim vjerama i ideologijama“: „Mladi ljudi će morati shvatiti da moraju učestvovati u borbi za državu. (…) A u Bosni postoje ljudi koji će svojim moralnim profilom, snagom, jednog dana biti uzori mladim ljudima, obrazovanim, koji će shvatiti da se Bosna ne može podijeliti, da postoje samo zli ljudi, a ne nacije.“

Napominjemo da Kljujić nije bio raspoložen za razgovor o konkretnim pitanjima koja se tiču sarajevske lokalne zajednice.