Stefan Kaegi - pobjednik MESS-a

Razgovarala; Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba 

Autor predstave Radio Muezzin koja je osvojila Grand Prix na upravo završenom 51. Internacionalnom teatarskom festivalu Mess je Stefan Kaegi, umjetnički direktor pozorišne kompanije Rimini Protokoll. 

Rođen je 1972. u Švicarskoj, studirao umjetnost u Cirihu i dramu na Univerzitetu Giessen. Uz partnericu Helgard Haug i partnera Daniela Wetzela iz kompanije Rimini Protokoll, Kaegi je trenutno jedan od vodećih teatarskih autora. Njegova posebnost su predstave koje spadaju u domen dokumentarnog teatra, odnosno Dokumentarstück koji je zaštitni je znak Rimini Protokolla.

Kaegi se odriče glumaca u korist naturščika, odriče se 'priče' u korist istraživanja, stvarajući situacije na granici između performansa i društvenih studija, fikcije i stvarnosti, umjetnosti i novinarstva.

Održavši master-class u okviru festivala Mess, Kaegi je govorio o svojim dosadašnjim predstavama, što je podkrijepio video primjerima. Tako smo mogli upoznati način njegovog rada u predstavama Deutschland 2 (reprodukcija kompletne osamnaestosatne sjednice njemačkog Bundestaga koja je uključivala dvjesto građana Bonna, bivše njemačke prijestolnice), kao i 100 Percent (predstavu koja kroz 100 protagonista odslikava statistiku jednog grada).   

Radio Muezzin
Predstava Radio Muezzin je osim Zlatnog lovorovog vijenca za najbolju predstavu 51. Messa, osvojila i nagradu Sound of Mess koju je dodijelio RadioSarajevo - za najbolje korištenje zvuka i muzike u teatru, a nagrada je pripala autoru muzike i dizajneru zvuka Mahmoutu Refatu.

Predstava Radio Muezzin izvire iz zvučnog krajolika  Kaira kao velegrada i tematizira pojavu kakofonije ne samo kao akustičkog već kao društvenog i kulturološkog fenomena. Ona prikazuje socijalne reperkusije jedne društvene mjene kroz prizmu zvuka.

S obzirom da Kairo ima nekoliko hiljada džamija sa kojih se pet puta dnevno čuo ezan, to je stvaralo specifičnu zvučnu sliku koju neki mogu zvati 'kakofonijom'. Ministarstvo vjerskih pitanja iz vremena Mubaraka je to odlučilo prekinuti, pa su odabrali samo trideset mujezina u cijelom višemilionskom Kairu radi izvođenja tzv. centraliziranog ezana koji će sve džamije u gradu primati putem radio valova. 

"Ne možemo govoriti o buci ako govorimo o ezanu" glasi jedna od rečenica koju smo moglu čuti u predstavi kroz koju je ispričana ispovijest četvorice mujezina i jednog radio tehničara. Zaista, u prenapučenom gradu koji živi 24 sata dnevno, ima 7 miliona stanovnika i prostire se na 450 kvadratnih kilometara, za zagađenje bukom najmanje su krivi mujezini.

Evo šta o pojmu kakofonije u današnje vrijeme kaže autor predstave:

Kaegi:  U Kairu se kao šala prepričavala ta Mubarakova odluka da ukine kakofoniju glasova u gradu koji je toliko put buke, žamora i ludila. To stvarno nije bio najveći problem grada. Međutim, mi kakofoniju možemo tumačiti i kao multiplicitet glasova. U slučaju mujezina, moguće da je sa religijskog stanovišta opravdano da se unificira poziv na molitvu, ali s ljudske strane to je čudan gest, jer vi u stvari hiljade ljudskih glasova sada zamjenjujete jednim glasom koji će se emitirati kroz elektronsku napravu. Zanimljivo da u Kur'anu ne postoji opis na kakvu melodiju se mora učiti ezan. Postoji samo opis ritma, ali ne i melodije, tako da taj rečitativ jeste slobodna forma ekspresije.

RadioSarajevo: Na kakav prijem i reakcije ste sa ovom predstavom nailazili u različitim državama u kojima ste je izvodili? 

Kaegi: Sarajevo je prvo mjesto s muslimanskom većinom u kojem igramo nakon Kaira gdje smo imali premijeru prije više od tri godine. Najviše smo nastupali u Evropi koja ima specifična znanja o tome ko su ti ljudi. U Zapadnoj Evropi su uplašeni od radikalnog Islama na osnovu TV vijesti sa Bliskog istoka. Mnogo je predrasuda, baš kao što je i u Egiptu mnogo predrasuda o onome što jeste Zapadni čovjek. 

Po mom mišljenju, ovaj komad je dobro primljen u zapadnoevropskim zemljama jer je razbio očekivanja i predrasude koje imamo o ljudima koji nose bradu slično  Osami bin Ladenu. Tu i tamo bilo je nekih tvrdoglavih stavova i nekih detalja o kojima smo mogli diskutirati, ali ovo je prvenstveno predstava sa puno ljudskosti i humora. 

RadioSarajevo.ba: Da li se publika smije na istim mjestima u svim zemljama, ili postoje određene kulturne razlike? 

Kaegi: Da, postoje razlike. Danas su gledaoci u Sarajevu, npr. jako ozbiljno posmatrali scenu sa kiselim krastavcem, dok su se recimo u drugim državama ljudi smijali tome. S druge strane - vi ste se recimo puno smijali slikama i liku  Muhamed-Alija (bogatog i uspješnog mujezina, miljeniku političkih struktura, op. aut). Nikad ranije nisam čuo da se neko smijao njemu i čini mi se da je publika u Sarajevu u tom liku pronašla neki kontekst koji ja ne znam.

RadioSarajevo: Da, da, pronašli smo i objasnit ćemo vam poslije intervjua (smijeh). A sada vas molimo da nam kažete nekoliko riječi i o jednoj drugoj vašoj predstavi koja takođe ruši barijere nerazumijevanja - a to je predstava '100 percent' o kojoj smo slušali na vašem predavanju u okviru Messa. 

Kaegi: Predstava se u stvari zove '100 percent + ime grada', pa smo do sada imali 100 % Berlin, 100% Beč i 100% Karlsruhe, a uskoro ćemo je raditi u Londonu i Melburnu. Ideja je da pokušamo naći 100 ljudi  koji  odgovaraju statistici grada u odnosu na pet kriterija: starost, pol, kvart u kojem žive, zemlja porijekla i bračno stanje. Ako imate 8% ljudi od 0 do 10 godina, mi ćemo imati osmero djece u predstavi. Ako grad ima 7% ljudi porijeklom iz Turske,  u predstavi će ih biti sedam, kao što je slučaj bio u Berlinu. 

Na ovaj način dobijamo ansambl koji reprezentira grad i sada toj reprezentativnoj grupi možemo postavljati pitanja koja statistika obično ne postavlja, npr. da li ste zaljubljeni, da li  ste ikada pomišljali na samoubistvo, da li se osjećate usamljeni, da li pušite, da li opravdavate smrtnu kaznu... Dobijamo odgovore od ljudi koji su na sceni, što, manje više, odslikava stanje duha jednog grada. To jeste veoma posebna predstava jer nemamo baš puno proba i sve skupa mnogo više liči na igru koju grad igra sa sobom. Ljudi koji sjede u publici neke odgovore nagrade aplauzom, a neke sa 'buu', ukoliko se ne osjete pravilno predstavljeni. 

RadioSarajevo: Sigurno nismo prvi koji su vas pitali da li ovu predstavu možete upriličiti u Sarajevu. Treba nam tako nešto što će nam dokazati u čemu smo slični, a u čemu se razikujemo.

Kaegi: Iako različiti, možemo dijeliti isti prostor...Nekada osjećam stanovit pritisak među ljudima unutar grupe jer uvide koliko se, recimo, razlikuju od većine, ali na kraju krajeva, teatar je nešto što treba ljude da zbliži. Mada, rekli su mi, da bi u BiH zaživjela ovakva predstava, potreban je najprije popis stanvništva. 

RadioSarajevo: Kakvi su vaši utisci nakon master-classa u sklopu Messa?

Kaegi: Kada hodam kroz Sarajevo ne mogu se oteti utisku da me podsjeća na Berlin sedamdesetih i osamdesetih. Imate tu poslijeratnu situaciju gdje su ljudi još uvijek zatvoreni i ne žele pričati o onome što im se desilo, a u isto vrijeme među tim ostacima konflikta raste jedno novo, skoro pa izgrađeno društvo. Vi imate veoma plodno tlo za uspješnu kulturnu produkciju koja bi reflektirala neke nove pokrete. To sam danas osjetio i na master-classu. Mnogo je mladih ljudi zainteresirano da se zakači svojim rukama za nove struje. 

RadioSarajevo: Mislite li da suvremeni teatar može ubrzati taj proces? 

Kaegi: Da naravno, ako nastojima da upotrijebimo teatar kao oruđe da unaprijedimo svoje sopstveno društvo, on definitivno može postati dobar portret stanja u kojem se ta tranzicija trenutno nalazi.

RadioSarajevo: Da li je to razlog da u vašem teatru izlazite iz granica scene i umjesto glumaca angažirate građane. 

Kaegi:  Ne mislim da nam treba baš puno teatra u smislu otuđene publike koja sjedi u mraku gledališta i nekih glumaca koji pod svjetlima reflektora u virtualnom svijetu rade nešto što ovi ljudi iz mraka ne umiju. Mislim da može postojati i durgačija situacija - da odete u pozorište i u ljudima na sceni otkrijete ljudski faktor. Bez obzira što ih osobno ne poznajete, vi  ih osjetite kao ljude koji žive u istom gradu kao vi, kao nekoga sličnog vama.

RadioSarajevo: Bilo je zadovoljstvo razgovarati s vama, hvala vam.