Šoba za Global: Danas možemo zavidjeti Albaniji
Radiosarajevo.ba
Minuta šutnje za druga Tita; Nebojša Šerić Šoba
"Sarajevski konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba već desetak godina živi i radi u jednom od svjetskih umjetničkih centara New Yorku. U svom umjetničkom izražaju koristi gotovo sve medije - od fotografije i instalacije, slike do pisane riječi, kojoj se posebno posvetio posljednjih mjeseci i završio prvu knjigu.
Univerzalni jezik umjetnosti iskoristio je na pravi način, pa na njegova djela i izložbe, od kojih je posljednja bila upravo u „Dumbo Arts Centru“, publika reagira jednakim oduševljenjem. Ipak, ponekad razmišlja o tome da ode na neki otok u Dalmaciji, slika prirodu i pravi vino", navodi se u uvodu za intervju koji je Šoba dao novinarki Zani Kološ sarajevskog magazina Global. Prenosimo dijelove razgovora:
Global: Prije desetak godina u jednom od intervjua izjavili ste da ljudi u drugim sredinama sa više poštovanja govore o umjetnosti i ne smatraju je nekom vrstom rekreativne djelatnosti, nego ozbiljnim poslom..Da li se nešto promijenilo?
Šoba: Nažalost, kod nas umjetnost nikad nije bila u zavidnoj poziciji. Kiča i ima svuda, ali kod nas je to i dalje oficijelna, reklo bi se, državna estetika lokalne elite. U BiH još ne postoji stvarna potražnja za umjetničkim djelima. Rijetki su umjetnici u BiH koji žive isključivo od profesije. U takvoj situaciji teško je raditi i gledati naprijed. S druge strane, da bi se neko uspješno bavio tim poslom na internacionalnom nivou, mora dobro poznavati svjetska zbivanja. To ne dolazi samo od sebe ili surfanjem po internetu. Stvari se moraju vidjeti uživo, s ostatkom svijeta se mora komunicirati direktno. BiH je i dalje veoma izolovana sredina. Samo pojedinci idu daleko da „piju vodu s izvora“.
Global: Šta je prema vama, najveći problem?
Šoba: Još nemamo niti jedne rezidencije u inostranstvu, ne postoje programi za razmjenu umjetnika, što je sramotno. Umjetnost je gurnuta u kantu za smeće, a prioritet imaju filmovi, predstave i ostali programi za koje lobiraju oni koji se bave uzimanjem procenta. Malter otpada sa zidova galerija koje su još (nekim čudom) u životu, dok se milioni maraka troše na filmove s ograničenim ili nikakvim uspjehom. Iz razloga koje sam spomenuo, rezultati koje postižemo kao društvo na polju umjetnosti su izuzetno skromni. Nastavljamo da zaostajemo za zemljama u Regionu. Danas možemo zavidjeti Albaniji, koja ima mnogo razvijeniju i perspektivniju umjetničku scenu.
Global: Prošle godine je pisano da će vaš spomenik međunarodnoj zajednici, Ikar, biti premješten iz Sarajeva jer građani nisu pokazali interes za evociranje ratnih uspomena.. Ipak, Ikar je još tu..šta se desilo?
Šoba: Htio sam da skrenem pozornost na lošu situaciju oko muzeja, gdje se parkiraju automobili na travnjaku, urinira oko stećaka, radova ostalih kolega i još ništa nije uređeno. U normalnoj državi oko takvog muzeja bi sve trebalo biti savršeno, jer je riječ o ogledalu društva. Spomenik „Ikaru“ je nakon poprilične devastacije obnovljen, ali ko zna da li će to ostati tako? Vandalizam je svuda problem. Nije to samo naš recept, ali, treba voditi računa da stvari izgledaju normalno.
Global: Krajem aprila u New Yorku imate izložbu fotografija "Ratišta" U kojima ste prikazali kako sada izgledaju Galipolje ,Normandija, kao i Sarajevo, Kako se osjećate kad analizirate mjesta nastanka fotografija i same fotografije -- Da li je bolje da su "sveta" (kako ste sami rekli) ili da se tragedija "zamaskira"?
Šoba: To zavisi od slučaja. Za neka bojna polja je logično da se vrate na ono što su bila i prije. Španski grad Gernika obnovljen je nakon nacističkog bombardiranja i danas izgleda kao da se tamo nikada ništa nije ni desilo. S druge strane, na Galipolju i dalje imate razbacane kosti australskih vojnika, koji su došli sa druge strane svijeta da se bore za nešto s čim, u suštini, nisu imali nikakve veze. Sarajevo se, također, vratilo u prvobitno stanje, ali su ostali ožiljci na svakom koraku. Ljudi pamte. Nadam se da će se jednog dana otvoriti ozbiljan muzej opsade grada s postavkama svih artefakata koji korišteni u odbrani grada te fotografijama i svjedočanstvima preživjelih. Dobra je šansa da se to neće desiti, da ćemo sve zaboraviti i gurnuti pod tepih.
Global: Prije nekoliko dana je obilježeno 15 godina od genocida u Srebrenici. Nijedan bh.autor još nije snimio film o Srebrenici.Šta mislite da je razlog tome?
Šoba: Srebrenica je teška tema za svakog umjetnika. Razumijem one koji se kolebaju, jer i sam to činim. Svo ovo vrijeme nisam napravio nijedan rad u vezi s tom temom iz straha da ću napraviti nešto što nije odgovarajuće ili nekompletno. Čak mislim da su samo radovi dokumentarne prirode zaista jedini mogući i realni. Radovi Almina Zrne, Tarika Samaraha, Damira Šagolja i ostalih autora, koji su fotografijom ili videom dokumentirali stradanje tamošnjeg naroda, zaista su neupitni i šokantni. Možda će se neko usuditi da napravi film o tragičnom padu Srebrenice i genocidu koji je uslijedio. Tom režiseru želim mnogo uspjeha. S druge strane, bolje je da se nikada ne snimi ništa što bi razvodnilo i rasplinulo tragediju, što bi razljutilo preživjele i članove obitelji nastradalih. Srebrenica ne smije postati odskočna daska za ljude koji u tome traže lansiranje i uspješnu karijeru.
Global: Rekli ste da ste nakon rata imali noćne more i da vas je to i velikim dijelom inspiriralo..odakle sad crpite inspiraciju?
Šoba: Ne samo da imam noćne more, nego se već godinama liječim od posttraumatskog sindroma. Jednom sedmično posjećujem psihijatra, koji mi pomaže da se borim s tim. Prolazim stalno kroz sve to. Pokušavam da razumijem prirodu svoje traume. Kroz glavu mi redovno prolaze lica mojih drugova koji su poginuli. Sjetim se dana kada je oko nas po Žuči padalo hiljade granata. I onda nije lako ostati na nogama, hodati ulicama New Yorka s grimasom na licu. Opet, trauma je nešto što se dâ izliječiti i za sada imam umjeren uspjeh. Više nemam panične napade niti lupanje srca, ali me vatromet, ipak, izbaci iz cipela. U takvim momentima je teško imati inspiraciju, ali čovjek je čudna zvjerka. Život je jak i inspirativan. Vuče na svoju stranu.
Global: Stvarate li više i bolje u uređenom društvu u kojem sada živite?
Šoba: Radim mnogo manje nego što sam nekada radio. Nemoguće je mamuzati sebe vječno. Dok sam živio u postratnom Sarajevu, radio sam od bijesa i iz inata. Mislim da sam napravio sve što sam zaista htio napraviti i pokazao sve što sam mogao. Više nemam potrebu za dokazivanjem, tako da slobodno mogu reći da me umjetnost više i ne zanima po svaku cijenu. Volim što sam živ i privatno sretan. Svaki novi rad je nešto pride. Neki bonus, kao i svaki novi dan koji ugledam.
Global: Koji su po vama, sadašnji centri svjetske umjetnosti?
Šoba: Kada sam krenuo u svijet, ljudi su tek počeli pričati o Berlinu. Otišao sam tamo i nisam bio impresioniran. Dopadao mi se Amsterdam, u koji sam i odselio. Ali, kasnije je Berlin postao pravi magnet za umjetnike i galerije. Najveći dio evropske umjetničke kreme se tamo preselio. Osim Berlina, London je i dalje vrlo privlačan zbog velikog tržišta umjetninama. Pariz je prilično potonuo. Ništa se kontinuirano ne dešava, a umjetnici su pobjegli jer je preskupo. Tu su i Nenj York, Peking, Tokio, te sajmovi umjetnosti u Baselu i Miamiju. Danas više nije toliko bitno gdje živiš nego koliko se krećeš, koga znaš, ko ti je galerist, kakve su cijene tvojih radova i kakav je kvalitet onoga što radiš. Bitnije je biti dobar manager nego umjetnik.
Global: Kako analizirate fenomen Ekrema Jevrića, kao tužan ili kao smiješan?
Šoba: Ekrem je u pravu. Ljudi su postali nešto sasvim suprotno od svoje prirode. Njegova patnja je realna, a razočarenje ovdašnjim životom stvarno i zato je pjesma naišla na enorman odziv. New York je „mašina za mljevenje mesa“. Svi se mi ovdje pitamo zašto smo uopće ovdje i šta nas tjera da se borimo za svaki pedalj ovdašnjeg betona. Njegova „filozofija“ nas je nasmijala bez obzira na njegovo čudno pjevanje i on, apsolutno, zaslužuje svojih 15 minuta slave.
Global: Šta vas najviše potrese kada dođete?
Šoba: Para mi srce je kada vidim talentirane mlade umjetnike kako gube vrijeme u Sarajevu boreći se za mjesto pod lokalnim konzervativnim suncem, umjesto da obilaze svjetske muzeje i galerije ievropskim kolekcionarima nude svoje radove, da putuju u potrazi za znanjem, učeći strane jezike. Mnogi nisu svjesni da „prokleta avlija“ počinje i završava lokalnim konformizmom, prodajom krvavo napravljenih radova za klikere lokalnim tajkunima ili obećanim gradskim ateljeom za litru loze. Umjetnost je avantura, a ne betonski blok - to bi trebalo da svima bude jasno.
avaz.ba/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.