! / Smirna Kulenović: Od zatočeništva na pustom otoku do zabave kolektivnog plakanja

03. 02. 2021. u 09:39:00 V.A.Z.

Shares: 838

Bosanskohercegovačka umjetnica Smirna Kulenović ispratila je 2020. godinu oblivena suzama.

Organizirala je interaktivni umjetnički eksperiment pod nazivom „Bring Your Own Tears / Donesite Svoje Suze - 24h Party" koji se uživo prenosio preko platforme Zoom, a tokom kojeg je umjetnica pozvala sve koji to žele da joj se pridruže u zajedničkom plakanju.

Kroz ovaj svojevrsni proces „očišćenja“ od svega groznog što se svijetu dešavalo epske 2020. godine, uz Smirnu je tokom 24 sata plakalo preko 200 ljudi. Svo vrijeme performansa, Smirna je sjedila u izlogu jedne galerije u centru Linza, austrijskog grada u kojem pohađa magistarski studij. O njenom poduhvatu izvještavala je i austrijska televizija ORF.

"Željela sam stvoriti trenutak zajedničke katarze, emocionalno oslobađanje od stresa koji smo globalno nakupili tokom prošle godine. Party je počeo 22. decembra u 11 sati a završio u isto vrijeme 23. - neposredno pred početak novogodišnjih praznika. Moj rođendan je također 24. decembra i uvijek ga povezujem s radosnom atmosferom praznika - ali ove godine se osjećam potpuno drugačije, ne osjećam kao da svoj rođendan zapravo mogu proslaviti u bilo kojem drugom obliku osim ovom. Zbog toga sam kreirala “zabavu” za plakanje koja se završava neposredno prije mog rođendana“ kaže umjetnica u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba. 

Proteklu godinu mnogi će od nas pamtiti kao prekretnicu u životu, ali ono što se dešavalo Smirni Kulenović, teško da se može zamisliti. Ona je, naime, bila „zatočenik“ malenog otoka usred Atlantika, odakle, usljed karantene, nije mogla izaći više od osam mjeseci. 

Riječ je o usamljenom vulkanskom otočiću Flores koji pripada Portugalu, a nalazi se na sredini morske linije između Evrope i Amerike. Ovo nije prvi put da se umjetnica našla Floresu: Ovdje Smirna vrši svoje ekperimente u sklopu kojih mjeri i bilježi elektromagnetne valove koje proizvode biljke. A kako je ovaj otok prekriven egzotičnim vrstama biljaka i cvijeća, čija se genetska struktura većinom nije mijenjala još od vremena paleolita, uvidjela je da je ovo idealno mjesto za njen naučni rad.

Život na otoku Flores - undefined

Privatni album : Život na otoku Flores

„Na otok sam se vratila u februaru 2020. jer sam željela završiti snimanje koje sam počela na umjetničkoj rezidenciji godinu prije toga, vezano za frekfencije endemskih biljki koje rastu tamo, kao i zvukova ispod vode za koje sam tek ove godine uspjela samostalno dizajnirati hidrofon dovoljno otporan da izdrži ekstremne klimatske uvjete na ostrvu. Planirala sam tamo provesti samo mjesec dana, do polovice marta – međutim, tri dana pred moj odlazak aerodrom se zatvorio, svijet je zapljusnuo prvi talas korone, a ja sam ostala na ostrvu bez mogućnosti da se vratim nazad na kontinent – sve do septembra“. 

Njen boravak na Floresu koincidirao je i sa sezonom uragana, tako da na otok nisu pristajali ni brodovi s namirnicama. Kada u zraku nije bilo vlage koja onemogućava rad elektronike, mobitel je punila putem solarne energije, a signal je mogla uloviti tek kada se popne na vulkan. 

Život na ostrvu je nemilosrdan. Oni rijetki koji su se odlučili živjeti tamo tokom čitave godine – moraju biti spremni na nepredvidivost okeana, vjetra, oblaka, kiše, zemljotresa, vulkana, visoke vlažnosti. Kad izađe sunce, na momente, sve izgleda kao raj – međutim, samo par minuta kasnije moguće je očekivati vjetar od 120 kilometara na sat. Većina ljudi ima bašte i jednostavne kuće građene od prirodnih materijala, mnogi sve uređuju po principima permakulture – tako da već godinama ne ovise od vanjskog sistema već svoju hranu uzgajaju sami, a stvari kreiraju tako da su istrajne, samoodržive i ekološke. Nemoguće je ne biti „ekološke svijesti“ na ostrvu na kojem nam život doslovno ovisi od milosti prirode“,konstatira se naša sugovornica.

Život na otoku Flores - undefined

Privatni album : Život na otoku Flores

Portugalska vlada podržala je njen projekat pretvaranja elektromagnetnih valova biljaka u zvuk, odnosno muziku. Kaže kako je svu osjetljivu opremu za snimanje „govora biljaka“ morala osmisliti, konstruisati i montirati sama. u tom smislu naglašava koliko je cjelokupan proces rada za nju veliko iskustvo.

„Bez obzira na to što su mi nedostajali i prijatelji, i porodica – izolacija je za mene bila najbolja stvar koja mi se ikada dogodila. Mnogi umjetnici plaćaju hiljade dolara da budu na izoliranim lokacijama i kontempliraju nad svojim djelima – meni je to život jednostavno poklonio. Jako sam zahvalna na mogućnosti da ne samo „kontempliram“ – već naučim sve o preživljavanju, uzgoju svoje hrane, gradnji kuća i skloništa, pametnog korištenja dostupnih materijala, reciklaže, ekstremnog planinarenja, ronjenja i lova ribe (u jednoj takvoj prilici sam po čitavom tijelu dobila opekotine od najopasnije meduze Atlantskog okeana – Modrog loptaša).

Osam mjeseci u džungli ipak zahtijeva stvarne vještine, a njih u ovoj mjeri nikad ne bih mogla naučiti na radionicama permakulture ili čak ni života u pitomoj prirodi neke druge zemlje. Ovo su ključne vještine bez kojih dalje ne mogu zamisliti svoj život, budući da vjerujem da će globalna pandemija donijeti velike socijalne i ekonomske promjene na koje moramo biti spremni“, upozorava umjetnica.

Nedugo nakon povratka u Linz preležala je COVID, a nakon toga uslijedili su i mjeseci zabrane prelaska granice. U januaru se konačno vratila u Sarajevo, uspjela zagrliti svoje roditelje i odvojiti vrijeme za Radiosarajevo.ba.

„Romantične ideje o životu u prirodi mojih prijatelja završavaju se uglavnom pri susretu sa prvim stvarnim problemnima - finansijskim ulaganjem u zemljište, solarne panele, materijale, sjeme. Ili malo kasnije, kad dođe zima i cijepanje drva. Ili kad u kuhinju počnu ulaziti pacovi. Moramo znati kako se cijepaju drva, popravljaju cijevi ili kako tikva postane tikva. Romantične ideje o životu u prirodi mnogih nestaju možda i još malo kasnije, nakon par godina uspješne organske proizvodnje, u momentu kad dozvolimo da i kultura postane agrikultura, kada shvatimo da ono što istinski trebamo popraviti nije samo ishrana – već ljudski odnosi i način na koji gradimo svoje zajednice. Moramo znati kako nastaviti biti ljudi, kako prakticirati umjetnost, kako gerilski kreirati kulturne događaje koji ne moraju nužno biti vezani za prostor grada. Ono što ostaje su znanje i vještine. I ne baš tako romantična slika o životu u prirodi“, zaključuje naša sugovornica Smirna Kulenović, multimedijalna umjetnica koja će uskoro odbraniti svoju magistarsku tezu o sonifikaciji biljnih signala, ekstrakciji elektromagnetnih talasa i impulsa koje posjeduje svaki životni oblik.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (1)