Sjećanje na Miroslava Krležu

Foto: Miroslav Krleža

Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu, 7. jula 1893. godine. Jedan je od najznačajnijih književnika i enciklopedista, a po mnogima i najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. stoljeća.

Krleža, rođen u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa, pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, a neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju.

1913. godine prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Ludoviceuma.

1915. godine je mobilisan kao domobran i poslan na front u Galiciji gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja. U to vrijeme objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost. U to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini).

Krajem dvadesetih godina prošlog vijeka postaje dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.

Približavanjem Drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan sa prijašnjim drugovima iz komunističke partije.

Nova ustaška vlast ga je dijelom pozivala na saradnju, jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. Ali Krleža se pasivizirao i odbio vezu sa režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i ljekara Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samog pisca visio je o niti, ali spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom.

U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu “jugoslavensku” instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika, što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam” izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskog proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kada je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija je smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama Enesa Čengića.

Krleža je ostvario ogroman opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvataju između 50 i 80 tomova) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske verzije, prepiska o raznim temama, putopisi). Rani uticaji obuhvataju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički radovi Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskog pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prve dvije dekade 20. vijeka.

Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvatala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.

Pored značajnog književnog rada mora se spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u saradnji s Matom Ujevićem i na njegovom tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrijednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije u Hrvatskoj.