Simonida Milojković, autorica romana 'Grabljivica', 'Žena', 'Ljubav u doba kokaina'

Simonida Milojković je Beograđanka, bivša novinarka koja je svoje bogato iskustvo pretočila u literarne uspješnice u kojima opisuje ljude s dna društvene ljestvica i njihove borbe u okruženju balkanske svakodnevice.

Trenutno ova autorica promovira  svoj novi roman Dijagnoza: Ljubav, te je tim povodom stigla i u Sarajevo.

U gradu u kojem se odvija i dio radnje novog romana,  Simonida Milojković posjetila je i portal Radiosarajeov.ba i program Radija Sarajevo, te u živahnom intervjuu otkrila zanimljive detalje iz svoje karijere. 

"Izgleda da je ona priča o Sebilj česmi istinita, jer ko se jednom napije te vode, uvijek se vraća u Sarajevo. Prvi put sam popila tu vodu davne 1984. i od tada svaki put kada dođem u ovaj grad malo dopijem te vode, da bih se ponovo vratila. Sarajlije su sličnu "Sebilj-česmu" poklonile Beogradu i Rimu, i ta česma je dio mog novog romana Dijagnoza: Ljubav.

Pitali smo autoricu kakav je to žanr "ljubavni psihotriler" u kojem je napisan roman?  

"Mnoge ljubavne priče su pomalo psiho, a triler su gotovo uvijek. U ovom slučaju,  glavni junak je psihijatar koji uspješno rješava ljubavne probleme drugih, ali kada se sam zaljubi, ne zna šta će.  On na premijeri upozna zavodljivu glumicu i okladi se s prijateljem da će ona klečati pred njim. A pošto su psihijatri dobri  manipulatori, on u tome uspijeva. Međutim, upada u zamku. Jedna moja kolegica je rekla: to je knjiga o ljudima koji su računali pa su se preračunali, a onda su dobili završni račun u kojem piše da u ljubavi nema kalkulacije".

Ova Beograđanka kaže kako je oduševljena prijemom u Sarajevu gdje se dešava da je čitateljice zaustave na ulici, zagrle i čestitaju joj na knjizi. Pitamo je, - kako objašnjava da i dalje, pored ogromnog korištenja drušvenih mreža, ljudi na Balkanu vole da čitaju knjige.

"Jedno drugo ne isključuje. Ranije sam mislila da su društvene mreže zapravo "antidruštvene", da da volim sa ljudima da govorim uživo, kao sada. Međutim, promijenila sam mišljenje i otvorila Instagram i Facebook. Volim reči da čovjek mora mnogo da trči da bi ostao u mjestu. Neminovno je da moramo da poznajemo alate ovog doba".

Kako Simonida definira žanr kojim piše?

"Novi roman je veliki preokret u žanru. Ranije sam se bavila hiper-realizmom, koristeći svoje novinarsko iskustvo. Radila sam životne priče, bilježila sam ih, pa sam tako bila zablježila i ispovijest sponzoruše koja postaje prostitutka. Tako je nastala Grabljivica, a nakon što je doživjela uspjeh ovdje, i u Velikoj Britaniji su prepoznali tu autentičnost, gdje je prevedena i objavljena. 

Uspjedila je ispovijest narkomanke u romanu LJubav u doba kokaina. Narkomanija je tema broj jedan u Srbiji, toliko je uzela maha da je skoro nemoguće da osoba izađe u grad a da mu neko ne ponudi drogu. Od nas zavisi kako ćemo odreagovati. Svojom knjigom htjela sam skrenuti pažnju na taj veliki problem. Zato danas držim tribine djeci i govorim o strahotama narkomanije". 

Društvena odgovornost je nešto što je veoma vidljivo u karijeri ove spisateljice. Koliko je to važno, pitamo je.  

"Mislim da je jako važno da novinari i umjetnici budu odgovorni. Mislim da je to smisao novinarstva. Danas smo od novinarstva napravili karikaturu, jer ljude iz taloga društva stavljamo na naslovne strane, stvaramo od njih nove idole. Važno je govoriti o ljudima sa dna, ali na jedan drugi način. Napravili smo plodno tlo za krizu morala".  

Ta vrsta odgovornosti ogleda se i kroz roman Žena koji govori o transrodnoj osobi. 

"Tu knjigu sam započela kako bih napisala roman o toleranciji. Toliko smo svi skloni da osudimo nešto što je različito i drugačije. Danas izaziva bijes ako se neko moli drugom bogu, ima drugu boju kože ili druga gledišta. Ljepota je u različitosti i ljepota je da postoje ljudi od kojih možemo nešto drugo da naučimo, koji imaju drugu kulturu, druge civilizacijske navike. To sam željela da pokažem na najdrastičnijem primjeru različitosti. Transrodne osobe ne mogu da prođu ulicom a da ne dožive psovku, oni prolaze golgotu. Na kraju krajeva, svi kada se posiječemo imamo istu boju krvi".

Bila je novinarka u beogradskom Blicu, a danas je uspješna autorica. Kako gleda na svoj bivši posao? 

"Novinarstvo je najbolji posao na svijetu ako se na vrijeme ostavi. To možda zvuči smiješno, ali je istinito. Novinarstvo je posao za mladog čovjeka, punog snage. Na početku se stiču iskustva, kontakti, vještine koje će nam trebati u drugom dijelu karijere. U rječniku novinara ne postoji riječ nemoguće. Mi moramo donijeti priču onako kako umijemo. Čini mi se da se novinarstvo posljednjih godina dosta srozalo, došlo je do tabloidizacije. Ide se na šok, skandal. Ukoliko želite da ispričate dobru vijest nećete pobuditi pažnju kao kad je riječ o skandalu. A meni je važno da, kada sebe pogledam u pogledalo, ne skrenem pogled od sramote. Novinarstvo vas u današnje vrijeme svakog dana natjera da pravite malecke kompromise. Na kraju to budu veliki kompromisi. Da sam ostala u novinarstvu, možda bih došla u situaciju da skrenem pogled sa svoje slike u ogledalu", tvrdi naša sugovornica. 

"Pišem romane, imam pozorišnu predstavu, držim tribine i tu vidim svoju misiju na planeti. Mislim da ništa nisam pametnije uradila nego se uhvatila u koštac sa ovom temama. U godinama shvatite da ne možete promijeniti svijet, ali se trudite da promijenite onoliko koliko je moguće oko vas" zaključuje uspješna autorica Simonida Milojković u razgovoru za Radiosarajevo.ba.