Rođeni Travničanin iskusio život u Sibiru na -63

Jedinstveno iskustvo - tako bi se najjednostavnije mogla opisati avantura Siniše Glogoškog, rođenog Travničanina koji se zaputio u Sibir kako bi pronašao i upoznao istinske čuvare sobova.

Vožnja Transsibirskom željeznicom, pješačenje preko zaleđenog Bajkalskog jezera, autostop gotovo 2.000 kilometara na zaleđenim cestama Yakutie, smrzavanje na eskstremno niskim temperaturama, upoznavanje ljudi koji žive u skladu s prirodom - sve je to, tokom svog nevjerovatnog putovanja u Sibir, prošao Siniša Glogoški, trenutno student fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, inače rođeni Travničanin. Za put se, rekao je za Dnevnik.hr, nije posebno pripremao. Prije odlaska se posvetio nabavljanju potrebne opreme te informiranju o mjestima koje će posjetiti.

'Moja je ideja mogla završiti kobno'

No, uz sve informacije koje je imao, ipak se odlučio svoj plan da pješice prijeđe Bajkalsko jezero sprovede u djelo. Naime, Bajkalsko jezero se nalazi na dodiru tektonskih ploča zbog čega su potresi svakodnevna pojava. Postojala je stvarna opasnost da potres prouzrokuje pucanje leda i da njegova avantura završi kobno.

''Više od 13 sati mi je trebalo da dođem do suprotne obale koja je bila udaljena nekih 50 kilometara. Uhvatile su me snježne oluje, spustila se noć i teren se mijenjao što sam se više udaljavao. U jednom trenutku sam ostao bez vode, oslabljen i demotiviran. Počeo sam halucinirati. Činilo mi se da vidim neke ribare, neku ženu i njezinog psa'', prisjetio se Siniša.

No, kilometrima od njega nije bilo nikoga. Iako je i nekoliko puta razmišljao o tome da prenoći na ledu, uspio je stići do suprotne obale u gluho doba noći.

''Cijela ta ideja je bila velika pogreška jer nisam slušao ni sebe, ni vlastite instinkte, niti upozorenja drugih'', zaključio je.

Noć s nomadskom porodicom

Spletom okolnosti, uspio je doći do jednog malog sela gotovo hiljadu kilometara udaljenog od najbližeg grada Yakutska. Jedna od pet nomadskih porodica s tog područja vratila se u selo kako bi se opskrbili osnovnim namirnicama, a kada su se se vraćali u svoj šator, na njihovim se saonicama našao i Siniša.

''Bila je to nezaboravna noćna vožnja. Veličanstveni sobovi siluete su na zvjezdanom nebu. Nevjerojatna energija na nevjerovatnom mjestu'', kazao je.

Kada su napokon stigli, smjestili su se u jedan šator gdje je proveo noć s tom šesteročlanom porodicom. Bilo je toliko hladno da je, uz silne pokrivače, obukao apsolutno svu odjeću koju je ponio sa sobom.

''Sa sobom sam nosio veliki termometar, a na -63 sam doživio tu noć s nomadskom porodicom. Brkovi i brada, pa čak i trepavice bi se, gotovo trenutno, zaledile pri izlasku iz šatora. Kristalići leda peckaju pri svakom udisaju'', prisjetio se Siniša.

Ono što ga je posebno oduševilo bio je ugodan suživot čovjeka i prirode. Porodica je dane provodila u cijepanju drva za malu improviziranu peć u šatoru, dijeljenjem soli sobovima, ispijanjem brojnih čajeva i potragom za zalutalim sobovima.

''Imaju tako malo u tako teškim uvjetima života, a lica su im opet nasmijana'', ispričao je Siniša za Dnevnik.hr i dodao kako su mu odlučno rekli da nizašto ne bi mijenjali mir i ljepotu svog stada od 2.000 jelena.

Najveća želja u životu

Tokom svog putovanja po Sibiru, Siniša je snimio niz nevjerovatnih fotografija koje možete vidjeti na njegovom Facebook profilu, a nastao je i jedan vrlo zanimljiv video u kojem je ljude, koje je susretao, pitao koja im je najveća želja u životu.

Na ideju je došao tako što je upravo to bilo pitanje na koje nije znao vlastiti odgovor pa se nadao da će mu tuđi odgovori pomoći u traženju vlastitog, što mu je i uspjelo.

''Svoj sam odgovor našao u odgovoru jednog mladića koji je rekao da je njegova želja nikad ne prestati željeti i uvijek imati san. Moja je želja, stoga, već bila ostvarena'', zaključio je, te dodao da je Sibir jedno čarobno i surovo mjesto koje nikako nije ugodno za život na kakav smo mi naviknuti, ali da bi se, unatoč tome, tamo htio vratiti.