Razija Mujanović: Rak dojke je bila najteže dobivena utakmica

"Nikad nisam mislila da bi se nešto takvo moglo dogoditi meni i zapravo sam karcinom dojke otkrila sasvim slučajno. Danas sam zdrava i želim govoriti o tome koliko je važno da žene redovno obavljaju samopregled i odlaze kod ljekara, jer je rano otkrivanje raka dojke najvažnije za uspješno izlječenje", kaže Razija Mujanović (52), jedna od najboljih košarkašica s ovih prostora za 24sata.hr.

Svojom sjajnom košarkaškom karijerom 2017. godine zaslužila je ulazak u Kuću slavnih Međunarodnog košarkaškog saveza (FIBA), a danas je team manager ženske reprezentacije BiH. Sedam godina nakon što je "odigrala" najvažniju utakmicu života, onu protiv karcinoma dojke, danas je zdrava i sretna žena.

Karcinom dojke otkrila je 2012. godine, no godinama nije javno govorila o tome. Naime, njeni roditelji tad su bili stari i bolesni, pa im nije rekla što prolazi. Drugi članovi porodice su znali, no njih je htjela poštedjeti.

"Nikada prije toga nisam radila samopregled dojke, jednostavno nisam ni razmišljala o tome da bih trebala. Ali, kad je jedna moja poznanica otkrila da od toga boluje i upozorila da bih se trebala pregledati, počela sam istraživati na internetu kako samopregled dojke izgleda. I dogodilo se: pod tušem sam napipala kvržicu. Bila je jako sitna, poput zrna kafe, pa zapravo i nisam bila sigurna u to što sam napipala, a opet - uvukao se neki strah pod kožu", priča Razija.

Tako se javila ljekaru i rekla da treba pregled, no kad su je pitali je li hitno, rekla je da nije. Valjda nije baš ono najgore.

"Otišla sam na pregled za nekoliko dana i doktorica je odmah rekla: "Razo, mislim da nije ništa, ali bolje da obaviš pregled kod hirurga". Uputila me hitno, a hirurg me odmah poslao na magnet i ultrazvuk, uz isti komentar: "Razo, mislim da nije ništa, ali moramo biti sigurni". Tako sam danima samoj sebi govorila da nije ništa i obavila preglede. Nakon 7 dana došao je nalaz, u kojem sam sama pročitala da su promjene na mojoj dojci kancerogene", priča Razija.

Kaže kako su joj to vjerojatno najteži trenuci u životu, kao i svakoj ženi.

"Mislila sam da je, kad imaš takvu dijagnozu, sve gotovo. Nekoliko dana posvetila sam se istraživanju svih informacija koje se mogu pronaći na Internetu i zdvajala, a onda jedno jutro ustala i sama sebi rekla: "Prošla si tolike borbe u životu i pobijedila, tako će biti i sad" te zaključila da ako samo sjedim i plačem nemam nikakve šanse", kazala je košarkašica.  

U međuvremenu je otišla doktorici i rekla: "Ja znam šta je, idemo dalje'" 

Iako je postojala mogućnost da ode na operaciju u inostranstvo, nije htjela. Vjerovala je u svoje doktore i uskoro bila na operaciji. 

"Doktorica koja me pregledala rekla je da vjeruje kako je riječ o raku u ranoj fazi, bez metastaza, i to se i pokazalo na samoj operaciji. Naime, inače se ne radi odmah patološko ispitivanje, ali kod mene su ga napravili. Bila sam spremna i na odstranjivanje dojke, ali pokazalo se da metastaza nema te da je dovoljno samo odstraniti karcinom", priča. 

"Hvala Bogu, nisam morala na hemoterapije, bila su dovoljna samo zračenja, a njih sam prošla bez ikakvih problema. Vjerujem da je pomoglo i to što sam vrlo predano slušala ljekare i njihove upute, ali i to što sam se tada okrenula jačanju imuniteta biljem i dodacima prehrani. Koristila sam sve za što sam pronašla informacije da pomaže i što sam mogla pronaći. I ostala sam pozitivna, vjerujem da je to 70 posto izlječenja", priča Razija.

Kao što je i na košarkaškom terenu uvijek ona bila ta koja bi podizala duh svoje ekipe i motivirala suigračice, tako je sada uvijek nastojala biti pozitivna.

"Kad je završila operacija, prestala sam pratiti bilo kakve informacije o karcinomu i uopće se baviti time da sam bolesna. U bolnici sam bila u sobi sa ženama koje sam stalno hrabrila, jer je i meni tako bilo lakše. Kad bi koja došla s operacije, rekla bih: "Dobro smo, hajmo prošetati hodnikom", pa bismo se smijale i zaboravile zašto smo tu", priča.

Po izlasku iz bolnice nastavila je baviti se svime što je radila i ranije, družila se s prijateljicama i najvažnije joj je bilo da su ljudi oko nje pozitivni.

"Jako je važno da čovjek kad je bolestan ima obaveza i da se ne predaje samo razmišljanju o bolesti i tome kako nešto ne može, jer će tada prije posustati. Ja sam nastojala živjeti kao da mi nije ništa", priča.

Tako je i sestrama "zabranila" da plaču kad im je rekla s kojom se dijagnozom bori.

"Prije svega, zaista nisam htjela da to dođe do roditelja, jer bi ih to slomilo. A i ako ja ne plačem i vjerujem u to da mogu pobijediti bolest, nisam htjela da bilo ko drugi plače. Rekla sam: "Trebam vas da me bodrite, da mi kažete da zdravo izgledam i da ću uspjeti", kaže.

"Izuzetno je važno surađivati s ljekarima i redovno obavljati sve preglede na koje vas upute, jer uvijek postoji bojazan od toga da se bolest može vratiti", kaže Razija.

"Također, treba se držati terapija i lijekova koje vam prepišu", kaže.

Tako je i sama pet godina pila hormonalnu terapiju, sve dok joj ljekar na pregledu 2017. godine nije rekao da je prošla krizne godine i da je s njom sve u redu.

"Jako je važno i da žena nakon operacije što prije započne s vježbama ruke, jer kad se odstrane limfni čvorovi potrebno je vratiti njenu pokretljivost. Ja sam bila jako uporna u tome i danas je moja lijeva ruka jednako jaka kao i ranije, te kao i desna. Znalo je biti teško, no nisam posustajala i znala sam poticati i žene u sobi da vježbaju. Važno je ustrajati i imati na umu: sad je teško, kasnije više neće biti", priča Razija.

Nakon 5 godina čestih pregleda, od 2017. godine na kontrole je išla svakih šest mjeseci, a nedavno doživjela i to da joj ljekar  kaže kako je dovoljno da dođe za godinu dana. Zdrava je. Roditelja više nema, pa danas puno otvorenije govori o tome što je prošla, prvenstveno zato da bi ženama pomogla.

"Jako mi je važno da pošaljem poruku da treba obavljati redovite samopreglede i odlaziti na redovne kontrole. Osim toga, kad gledam iz današnje perspektive: rak dojke nema nekih simptoma, no sjećam se da sam se u ono vrijeme osjećala pomalo loše, bezvoljno, umorno već nakon što bih ujutro ustala iz kreveta. Pripisivala sam to obavezama i stresu, nisam povezivala s bolešću, no danas mislim da je i to možda bio znak. Zato mislim da svako ko se tako osjeća treba otići ljekaru", kaže.

"I okrenite se sebi, stavite češće sebe u prvi plan, dodaje.

Naime, kad danas razmišlja o tome zašto joj se baš bolest dogodila, kaže kako vjeruje da se to može pripisati stresu. Po prirodi je vrlo temperamentna, iako to često ne pokazuje.

"Ranije sam često mislila da ako nešto moram učiniti, moram, ako nije tako, kao da je propao svijet. Danas sam se jako promijenila. Ako nešto planiram, a nije se ostvarilo, u redu - treba se prilagoditi i vidjeti što je drugo moguće", pojašnjava Razija.

I treba se okružiti pozitivnim ljudima, dodaje.

" U privatnom životu uopće ne želim ljude koji su negativni, ne želim niti biti u njihovom društvu. Stavila sam sebe u prvi plan i okružujem se ljudima koji me raduju i pomažu da i sama ostanem pozitivna", kaže.