Pisac porijeklom iz BiH osvaja publiku u Njemačkoj i Austriji: Upoznajte Kenana Kokića

Kenan Kokić je ovih dana čest gost u Berlinu. Zadnji povod je bio dodjela nagrade Walter Selner u berlinskoj Kući literature, koju ova ugledna kulturna institucija dodjeljuje u saradnji sa programom "Kulturradio" njemačkog javnog servisa Rundfunk Berlin Brandenburg.

Takmičenje je bilo anonimno. 334 mlada autora su pod pseudonimom poslali svoje priče na natječaj. Žiri se jednoglasno odlučio za rad Kenana Kokića pod nazivom Gegen Ende hin (Pred kraj).

"To je dirljiva, sjajno napisana priča o migraciji, mašinama, jeziku i šutnji", stoji u obrazloženju. A priča je o posjeti odraslog sina kod bolesnog starog oca. Njih dvojica nemaju zajednički jezik, otac je gastarbajter koji nikad nije naučio njemački, a sin ne govori maternji jezik. Sin dolazi na ideju da komuniciraju putem programa prevođenja na kompjuteru, što se pokazuje kao jako teško, jer kako tzv. umjetna inteligencija može prevesti osjećanja? To je ustvari životna priča Kenana Kokića.

Trending

Horor u Britaniji: Čovjek sa mačetom na stanici u Londonu, veći broj povrijeđenih

Jezik kao barijera

Kenan je rođen 1998. godine u Austriji kao dijete građana BiH porijeklom iz Kaknja. "Moji roditelji su 1992. godine došli kao izbjeglice u Austriju. A onda smo zbog očevog posla živjeli u Češkoj, pa opet u Austriji. No, on nikad nije naučio njemački, a ja nisam učio bosanski da bih brže učio njemački i time se bolje integrirao u austrijsko društvo", priča za DW.

30.01.23. 18:49

Deutsche Welle piše: Berlinski omaž Dževadu Karahasanu

Izvinjava se što ga dobro ne govori, jer je maternji jezik samostalno počeo učiti prije nekih 5 godina, upravo da bi mogao komunicirati sa ocem. "Majka je naučila njemački i posredovala je među nama. No, zamislite kako je to, ne moći direktno pričati sa rođenim ocem. Mi smo zbog te jezičke barijere ostali jedan drugom stranci. Ne znam da li će se to ikad promijeniti", objašnjava.

Život gastarbajterskog djeteta u Austriji

A u školi je Kenan bio vrijedan. Poslije osnovne i srednje škole postaje software-programer, živi u Grazu. Katkad napiše neku priču, sebi za dušu, kaže, dok odjednom nije shvatio da ustvari želi biti pisac. Prijavliuje se na literarna takmičenju u Austriji i Njemačkoj. 2022. godine dobija nagradu Exil-Literaturpreis društva "Exil", koje podržava mlade autore stranog porijekla u Austriji, a u novembru ove godine dodijeljena mu je glavna nagradu berlinske Kuće poezije u okviru takmičenja "Open Mike", za literarne talente mlađe od 35 godina. I zadnja nagrada po redu, nagrada Walter Selner, nazvana po autoru jevrejskog porijekla koji je živio u Berlinu početkom tridesetih godina prošlog stoljeća i bio poznat kao odličan pisac kratkih priča, dobar poznavalac tadašnjih socijalnih prilika, te jedan od vodećih predstavnika dadaista.

"Za ovu nagradu su konkurirala 344 autora. Pisali smo pod pseudonimom. Bio sam naravno veoma sretan kad su me članovi žirija nazvali i saopštili mi da sam pobijedio. Moj prvi komentar je bio, opet moram pakovati kofere i doći u Berlin", priča kroz smijeh.

Studiranje jezika na Univerzitetu u Beču

Kenan Kokić je ove godine počeo studirati na Univerzitetu primijenjenih jezičnih umjetnosti u Beču.

"Ostavio sam siguran posao programera, jer želim da si ispunim svoj životni san, želim da budem pisac. Počeo sam pisati roman koji će biti jedna vrsta autobiografije: o životu moje porodice između dvije kulture, austrijske i bosanske. Moja sjećanja na odlaske u Bosnu kod rodbine sa kojom uopšte nisam mogao komunicirati. Moje odrastanje u Austriji kao djeteta migrantskog porijekla takođe nije bilo jednostavno."

Svi poznavatelji njegovih dosadašnjih literarnih radova mu predviđaju sjajnu budućnost. Na dodjelama nagrada u Berlinu su mu članovi žirija rekli da će se izdavačke kuće otimati za njegov roman prvjenac. Vidi li sebe kao nasljednika Saše Stanišića, Tijana Sile ili drugih mladih uspješnih književnika bh. porijekla na njemačkom govornom području?

"Prvo moram napisati roman. Bilo bi, naravno, genijalno da odmah nađem izdavača i da roman nađe svoje poklonike", kaže. Da li bi volio da ima svoju čitalačku publiku i u BiH? "Naravno, no jedno je sigurno. Nikad neću biti u stanju pisati na bosanskom ali siguran sam da ima dobrih prevodilaca".