Nijedna država ne želi građanstvo koje misli svojom glavom

Goran Božičević je direktor Miramida centra iz Grožnjana (Istra) i bavi se izgradnjom mira u regionu od 1993. godine. Učitelj prirodnih nauka po profesiji, radi kao trener ze nenasilnu transformaciju konflikta u podijeljenim zajednicama i aktivan je u sferi suočavanja s prošlošću. Suosnivač je zagrebačkog Centra za mirovne studije gdje i danas predaje. Rođeni Zadranin koji živi na relaciji Grožnjan – Skoplje, u Sarajevo je stigao da na Mirovnoj akademiji organiziranoj u Franjevačkom studentskom centru s mladima održi radionicu „Aktivizam Reloaded“.

RadioSarajevo: Gospodine Božičeviću, šta je za Vas aktivizam?

Božičević: Po meni, aktivizam je svako djelovanje koje je javno, dakle izlazi iz nekog obiteljskog kruga ili uskog privatnog prostora i usmjereno je ostvarenju vizije koje naše društvo ima.

Aktivizam možemo podijeliti na aktivizam u najširem smislu u koje možemo ubrajati sve ekstremizme, fašizme i ostale, a dugi oblik je aktivizam koji mi izučavamo i koji nas zanima - promocija nenasilja u smislu prevencije nasilnih konflikata i rad na izgradnji mira. Znači bitni su ti elementi da je to javno djelovanja, da je to neki naš angažman i da djelujemo zato što imamo neki ideal društva kojem težimo.



RadioSarajevo: Koliko ljudi u Bosni i Hercegovini i regionu koriste javni prostor da se izbore za ideal društva u kakvom bi voljeli živjeti? Ili radije čekaju da to neko za njih uradi?

Božičević: Mnogi od nas čekaju ali da ne budemo prestrogi - ima mnogo razloga zašto je to tako. Traume, razočaranja, promjena društvenih vrijednosti i naprosto smo u jednoj novoj situaciji kapitalizma, kada više nismo u društvu koje zadovoljava osnovne potrebe.

Ali, to ne smijemo koristiti kao opravdanje nego način da razumijemo tu pojavu. Ajmo pogledati kol’ko smo svi mi aktivni. Naravno da će malo ko od nas biti zadovoljan koliko ljudi se stvarno bori za svoja prava i za prava drugih pogotovo slabih, opespravljenih itd, ali ne mislim da je situacija tako crna.

Ja susrećem u cijelom regionu, u BiH pogotovo, ljude svih generacija, mlade ljude koji izvan nekakvih uobičajnih kanala nevladinog sekora ili škola pronalaze načine da žive u toleranciji i protive se nasilju, korumpiranim političarima i patrijarhalnoj sredini. Koliko drušvo klincima i ne samo klincima pomaže, koliko ih želi poticati to je sad drugo.

Iskreno, ni jedna država ne želi građane koji misle svojom glavom. Zato je na nama da napravimo okruženje i vlastitu državu, tako da se to treba poticati i - treba raditi.

Nekada je bila izreka, kao polu-vic „ako želite zaustaviti povratak onda osnujte udruženje za povratak”. Ja sam upoznao ljudi koji su i bez telefona i bez auta uspjeli cijeli selo vratiti. Neki od nas naprosto znaju kako nešto dobro napraviti.

Ono što mene zabrinjava je da mnogo toga dobrog što ljudi rade oni sami ne prepoznaju. Kažu ‘pa to je najobičnija stvar što ja radim, pomognem negdje nekom komšiji.’



RadioSarajevo: Čiji aktivizam u BiH cijenite? Jesu li to mlađe ili starije osobe, ima li konkretnih inicijativa i imena za koja treba istaknuti kao dobar primjer?

Božičević: To je malo nezahvalno pitanje ali evo da spomenem Centar u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Radi više od 10 godina, mi s njima sarađujemo godinama i to je jedno predivno žariše novih vrijednosti, osnaživanje mladih ljudi za življenje na svjetskom nivou, a ne u nekom palanačkom mentalnom sklopu.

Zadnjih godina sam ja radio sa Udruženjem Odisej iz Bratunca. To je jedno područje sa mnogo masovnih grobnica i trauma kod ljudi. Dečki su tamo dolazili na treninge suočavanja sa prošlošću i uskoro se desilo da mladi Srbi zajedno sa svojim kolegama Bošnjacima rade treninge i kažu ‘mi ne želimo taj teret rata koji je iskrcan na nas da nam određuje živote, želimo to razriješiti, ne želimo biti krivi za nešto i osjećamo svoju odgovornost da radimo na tome’.

Pa im se onda desi da ih policija prebije ali za dva dana dobiju preko stotinu faksova podrške iz svijeta i onda u šali kažu “ma nek nas prebiju još jedan put, mi smo dobili faks iz Japana”. Onda im se desi da opet dožive neugodnost da bi dobili ispriku nakon par sati.

Isto tako sam radio sa mladim umjetnicima u nekim područjima oko Banja Luke, klinci, da tako kažem, razmišljaju baš neopterećeno.

Ja često govorim da mi mladima ne želimo dati odgovornost i rijetko da će neka mala opština reći „evo dajemo 10 % ovogodišnjeg budžeta da mladi iskoriste na način koji njima odgovara, pa ako naprave dobro iduće godine ćemo im dati 20 %“. To niko ne radi.



RadioSarajevo: Naziv Vašeg kursa je ‚Aktivizam Reloaded‘, podsjećate se na period od 1968. do 1972. godine. Jesu li ljudi ovog podneblja li nekada bili aktivniji u mijenjanju društvenih odnosa?

Božičević: Ja gledam na to kao neko ko je cijeli svoj život aktivizam živio i posebno se aktivirao u periodu od ’93. pa nadalje, tako da ja nisam znanstvenik. Reći ću vam neku svoju vrlo osobnu percepciju.

Ja bih se usudio reći da je za vrijeme Jugoslavije, u režimu kad smo svi bili i Partija i Armija, to ne govorim u nekom ciničnom smislu nego naprosto ovako se podsjećam na neke dominantne matrice u to doba, tada je aktivizma bilo čak i manje jer ako smo svi mi na vlasti kakav je onda aktivizam potreban?
Tek sad se trebamo naviknuti da stvaramo neko drugo društvo, neke druge odnose, naviknuti se i na pluralizam i da će se ljudi oblačiti drugačije do nas, govoriti drugačije i izgledati drugačije i da će im neke druge stvari biti važnije nego nama.

To nije lako, budimo iskreni. Govorimo o pluralizmu i toleranciji, a nekako bismo voljeli da svi ovi oko nas budu slični nama, svi se u tome učimo i to je dug proces.

Zbog mase razloga, mnoštvo dobrih i pozitivnih primjera medijima nisu zanimljivi jer kažu „nećemo mi štampati novine da bismo pisali kako je neko smanjio stopu kriminala, da se klinci ne tuku više u nekom selu ili da ljudi razgovaraju o pravim stvarima“.

Ono što je meni važno je da prekinemo tu neku potrebu za autoritetima, da će nas neko voditi i da ćemo poslušati što nam se kaže. Svejedno je da li je to država ili vjerski vođa.

Hajmo se vratiti istinskim vrijednostima, hajmo ne činiti jedni drugim zlo, da mi i naša djeca živimo dobro i da se konačno odmaknemo od one „neka komšiji crkne krava“.

Ja bih rekao‘nek komšija ima stotinu krava a ja makar 50 i onda će i meni biti dobro‘.



RadioSarajevo: U Sarajevu ste gost Post-jugoslovenske mirovne akademije namijenjene ljudima iz cijele jugoistočne Evrope. Odakle je potekla ta saradnja?

Božičević: Ja sam ponosan što sam član cijele te inicijative i bio sam prisutan od samog starta. Organizatori su mi sve prijatelji i kolege.

Mislim da je to važan segment izgradnje mira jer spaja aktivizam i akademiju, a ti procesi djelovanja građanstva i univerziteta se moraju sresti.

Ovo je jedan visoki kvalitet i važno je da se mi tu ne okupljamo da mlatimo praznu slamu, niti da se žalimo zbog nečega. Tu smo da prezentiramo živu teoriju, živu praksu, sa ljudima koji to rade svakodnevno, da vidimo kako možemo bolje raditi, kako možemo više ljudi uključiti.

I na neki način se ohrabrujemo. I zato ovaj naziv “Aktivizam Reloaded” - malo podsjeća na “Matrix” jer trebamo se ponovo obnoviti energijom, ponovo se zapitati da li je to što mi radimo najbolje

Pravim distinkciju između izgradnje mira i humanitarnog rada. Humanitarni rad je dobar i potreban ali izgradnja mira je korijen. A mi idemo na udaranje temelja i korijena. Pokušavamo raditi na pravim vrijednosti jer je danas, nažalost, bitnije ko je glumac ili poluglumac, ko je s kim, a ne znamo ko nam donosi bitne odluke.



RadioSarajevo: Jeste li pratili sarajevske proteste u posljednjih godinu-dvije?

Božičević: Mogu ih komentirati iz ugla nevladinog sektora. Mislim da je ovo naša prilika, jer ako su se ljudi već osvjestili i izlaze na ulice, onda je ovo naša prilika da im ponudimo načine i sredstva borbe, odnosno neke „know how“, da fokusiramo i usmjerimo to nezadovoljstvo.

Mislim da tu ima dosta inercije i zato nas zanima aktivizam a ne nevladine organizacije. Jednom sam u Travniku prisustovao predavanju gdje je bilo pitanje „koja je razlika između civilnih inicijativa i nevladinog sketora“ a odgovor je bio „civilne inicijative reagiraju na potrebu a nevladine organizacije na novac“. Ne mislim obezvrjeđivati nevladine organizacije ali ih ne želim ni precjenjivati.

Mi koji smo profesionalnije uključeni u to bismo trebali znati prepoznati pravi trenutak za djelovanje.

RadioSarajevo: Čini se da bismo svi zajedno mogli biti aktivniji na ulici, na poslu, u svom okruženju...

Božičević: I ne samo to, nego primijetiti ljude koji rade. Ja srećem razne grupe ljudi koje vrijedi čuti jer rade dobre stvari. Na nama je da im pomognemo da ne posustaju.

Vezano: Aktivizam kod kuće, na ulici ili radnom mjestu

elvira/radiosarajevo.ba